UVODNA RIJEČ

Potemkinova sela na Pavićev način

Piše: Jasna A. Petrović

     Sigurno znate što su Potemkinova sela? To je metafora nazvana po ruskom vojskovođi i knezu Grigoriju Potemkinu, koji je kao namjesnik novoosvojenih krajeva (Krim i priobalje Crnog mora) po opustjelim stepama juž­ne Rusije dao sagraditi, pored puta kojim se trebala kretati carica Katarina II. sa svojom pratnjom, lažna sela (kulise), s lažnim seljacima (manekenima), lažnim pastirima i lažnim stadima (koja su premještana po potrebi). Time je obmanuo caricu Katarinu II., koju je oduševila lažna slika brze i uspješ­ne obnove kojom je rukovodio Potemkin.

     Naš Potemkin mirovinske reforme Marko Pavić, ministar rada i mirovinskog sustava, ima obje stvari potrebne da bi se uspjelo u životu: neznanje i samopouzdanje. Prepun vi­talnosti ophodi sve moguće skupove i novinare, te naglaša­va kako Hrvatska ima najdarežljiviji mirovinski sustav - na svijetu.

     Ministar koji je po struci meteorolog i oceanograf, sa­znao je kako je WTF (Svjetski trgovinski forum) objavio popis zemalja u kojima umirovljenici dobivaju više od sto posto radničke plaće. A na čelu popisa su Hrvatska i Nizozemska. I umjesto da ministar nazove kojeg uglednog stručnjaka iz redova HZMO-a, što smo mi učinili; ili dva-tri ugledna znan­stvenika za mirovinski i socijalni sustav, poput dr. Vladimira Puljiza ili dr. Antu Škembera, koje smo također kontaktirali, odmah bi saznao kako je došlo do ozbiljne zabune, te da je hrvatski mirovinski upravo suprotno - najškrtiji na svijetu, zajedno s britanskim.

     Je li moguće da nije došlo do zabune, nego da pohle­pni hrvatski umirovljenici gule državu sa čak 29 posto ve­ćom mirovinom od (svoje) plaće? Nije moguće. To i najveći laik zna izračunati na prste. O tome najbolje svjedoči omjer uplata u mirovinski fond i isplata mirovina na primjeru umi­rovljenika s 40 godina mirovinskog staža. Naime, muškarac s prosječnom hrvatskom plaćom (6.000 kuna) u 40 godina staža uplati oko 740.000 kuna mirovinskog doprinosa, a na­kon što po sadašnjim pravilima ode sa 65 godina u mirovinu te doživi prosječnih 74,4 godine života s mirovinom od 50 posto plaće (3.000 kuna), ukupno dobije oko 340.000 kuna. Dakle manje od 50 posto uplaćenih sredstava. Matematika kaže kako je udjel prosječne neto mirovine u prosječnoj neto plaći 38 posto, a bruto mirovine u bruto plaći 29 po­sto. Poznate su to brojke, jednako kao i one da je 52,5 posto mirovina ispod hrvatske linije siromaštva, a da je svaka treća osoba starija od 65 godina u zoni rizika od siromaštva.

     Ministar Potemkin Pavić to nije provjerio, pa je povje­rovao u WTF, jer on i inače vjeruje u financijsku industriju, a oni ne mogu pogriješiti, zar ne?! Poslagao je tako uz pu­stopoljinu bijede i siromaštva gomilu manekena s golf pa­licama i američkim osmjehom i pokušava nas uvjeriti kako nam je sustav najdarežljiviji, pa onda i ne treba povećavati mirovine. A kod njega je sve uljepšano: u intervjuu televizi­ji N1 povećao je tu megadarežljivost sa 129 na (l)33 posto. Plenković I. je radosno prošetao putem, samo je pitanje, je li ga, poput Katarine II., oduševila lažna slika brze i uspješne mirovinske reforme kojom rukovodio Pavić.

     Nije drukčije niti s drugim mirovinskim stupom za koji bi ministar povećao davanja sa pet na sedam ili čak 10 po­sto, očaran fantastičnim uspjehom fond-menadžera koji su čarobnim štapićem i visokim bonusima pretvorili 70 milijar­di kuna u 93 milijarde. I nije upitao desetak uglednih znan­stvenika nije li prava istina da su, ako se uračunaju prijela­zni troškovi drugog stupa, proizveden zapravo gubitak od 9,3 milijarde kuna na štetu javnih financija. I tako se kulise Potemkinovih sela dalje slažu uz cestu, a Plenković prolazi, prolazi...

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Učini nešto za svoju generaciju

     U posljednje vrijeme dolazi mi sve više bezvoljnih ljudi. Ne znaju ili ne žele znati što bi sami sa sobom. Moji brojni prijatelji posustaju u svojim aktiv­nostima, a i sama sebe nerijetko uhvatim u razmišljanju bi li odus­tala od svojih, već davno zacrta­nih planova.

     Na pitanje kad su se počeli tako osjećati, gotovo nijedan ne zna odgovoriti. Uporno ponav­ljaju kako više ne vjeruju sami sebi i sumnjaju da su u stanju postići ono što bi željeli. Kao ar­gument spominju i svoje prijate­lje koji im savjetuju da ne preu­zimaju aktivnosti za koje nisu si­gurni da će uspjeti, jer će im bi­ti teže kad zakažu....

Read more...

 

Novu godinu treba dočekati u dobrom društvu...

     Početak je prosinca, a svi već planiraju kako će, gdje i s kim „uploviti” u, eto nam već 2017. godinu. Raspravljaju, dogovaraju, predlažu i često se vrlo teško i najčešće u posljednji trenutak odlučuju kamo i s kim će pro­vesti tu najluđu noć kako bi je se što duže sjećali. Pitaju i traže savjete. Prošle se Nove godine neki ne vole ni sjetiti, jer je bilo dosadno društvo, loša glazba, a i nove cipele su ponekog žuljale i tako sada treba sve bolje organizirati. Drugi se sjećaju nekih davnih provoda s radošću, ali i s tugom....

Read more...

 

Sličan se sličnome veseli

     Izbori su prošli, ali se još nismo vratili u normalnu svakodnevnu životnu kolo­tečinu. Još uvijek čekamo for­miranje nove Vlade. Još uvijek preslagujemo, brojimo, pre­brojavamo i nagađamo koga bismo željeli u novoj Vladi, a koga ne bismo.

     Iz „umirovljeničkih” stranaka izabrana su dva kandidata, tako da sami ne bi mogli imati famozni saborski klub. Jedan od njih je, kao vjerojatno nezavisni zastup­nik, odmah odlučio prijeći u klub druge stranke. Neki bi rekli kako je prevario birače.  Izabran je kao nepoznato ime i prezime samo zato jer je bio na listi svoje stran­ke, odnosno koalicije, i pitanje je bi li prošao da je bio nezavisan. No, koga briga za to?   Naravno, njega najmanje. On je sebe osi­gurao, a onima kojima se kleo da će zastupati njihove interese, um­irovljenicima - kako bude. Možda se sjeti nekog zahtjeva kojeg su postavljali umirovljenici, ali zatre­ba li novom „gazdi” da glasa pro­tiv, on će to učiniti....

Read more...

 

Doktore, ne mogu spavati!

     Odavno pamtim jedan od brojnih stereotipa o stari­jim ljudima, a taj je da ne mogu dobro i kvalitetno spavati, da se noću često bude i da potom teš­ko ponovno utonu u san, da kratko spavaju (prosječno 4 do 5 sati), da „jedva čekaju da svane” i da se bu­de umorni i mrzovoljni. No, to je doista samo jedan od stereotipa, jer prema nekim statistikama, tek 30 posto ljudi doista pati od nesa­nice i oni zatraže savjet liječnika. Nesanica (lat. insomnia) je češća pojava kod žena, a učestalost se povećava s godinama, no ne mož­emo je smatrati samo poremeća­jem (ili bolešću) sna starijih osoba. Individualne razlike su velike - od laganih nesanica do spavanja sa­mo po dva, tri sata tijekom noći.

     U posljednje vrijeme u Psihološ­ko savjetovalište SUH-a Zagreb došlo je desetak osoba koje su, pored ostalih problema, navodile i probleme spavanja. Istovremeno, poznajem mnogo starijih osoba koje noću gledaju televiziju jer su same zaključile da ne mogu spa­vati, ili pišu i traže neke podatke po internetu, jer još uvijek rade nešto korisno ili još žele mnogo to­ga naučiti. Isto tako kažu da ne mogu noću spavati, ali da zato to nadoknade tijekom dana. Oni su zapravo zamijenili „dan za noć”, odnosno tijekom 24 sata odspava­ju 5 do 6 sati, što je dovoljno za našu dob. No, sjetimo se ponekad naše „zločeste” djece (a sada unu­čadi) koja su isto tako znala zami­jeniti „dan za noć”, spavala su po danu, a noću nas budila.

     Dakle, ne smijemo zaboraviti da je za našu dob dovoljno 5 do 6 sa­ti kvalitetnog sna. Stoga, ako ste noću spavali samo 4 sata, a onda ste poslije ručka „prilegli” i odspa­vali još dva sata, ispunili ste „nor­mu” za taj dan. Ne zaboravite zbra­jati sva spavanja tijekom dana! Ipak, spavanje noću, u „komadu” 6 ili više sati najbolje je i liječnici ga preporučuju, ali za to treba biti po­prilično „discipliniran” i odoljeti gle­danju televizije do kasno u noć....

Read more...

 

Joj, opet izbori!

     Tko o čemu, a ja opet o par­lamentarnim izborima na­kon nepune godine dana. U pravilu, kada izlazimo na izbo­re, mirni smo četiri godine, no ovoga puta nismo bili te sreće. Priznat ćete da svaki izbori u na­šim prostorima izazivaju velike i burne rasprave - danima uvjera­vamo jedni druge o tome da je upravo sada vrijeme da izabere­mo one koji će nam osigurati bo­lje životne uvjete, koji će proves­ti neke reforme i preko noći nam osigurati, ako ne blagostanje, a onda barem puno bolji život ne­go što je do sada bio i svi navija­mo, naravno, za one koji su po nama upravo ti za koje treba gla­sati.

     Ovo su izbori s najkraćom kampanjom, koja je započela javnom raspravom, sučeljava­njem (nakon mnogo godina) predsjednika najvećih političkih stranaka HDZ-a i SDP-a, Andre- ja Plenkovića i Zorna Milanovića. Oba predsjednika jasno su i sa­žeto, zbog ograničenog vreme­na, odgovarala na postavljena pitanja, a i odgovori, pa čak i na pomalo provokativne izjave, bili su kontrolirani i umjereni. Vidjelo se da ni jedan licem u lice, ne že­li prvi započeti koristiti neprimje­rene riječi. Na pitanja su odgova­rali sigurno i uvjerljivo pa su nji­hovi birači bili zadovoljni. Svatko je za „svoga” predstavnika sma­trao da je bio bolji.

     Objektivniji slušatelji zamijeti­li su slabosti i jednog i drugog i ipak pomalo zlurado inzistirali na nekim odgovorima ili dodatnim tumačenjima. Mislim da će do kraja kampanje ipak, mada ulju­đeno, doći do izražavanja većih neslaganja, ali i do grubljih riječi. I eto, Andrej Plenković katego­rički je izjavio da do velike koali­cije neće doći, a i pomalo ironič­no dodao da ukoliko Most dobije relativnu većinu, on prihvaća da premijer bude Božo Petrov....

Read more...