UVODNA RIJEČ
Nemao pa nemao
Piše: Jasna A. Petrović
Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mnoge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si prethodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Višnja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.
No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada nemaju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio davati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Njima se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugradio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.
Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvatsko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina. Nećemo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i znali. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale. Možda je najbolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabogda nemao pa nemao.
Web stranice naših podružnica
Piše: Biserka Budigam, psihologinja
Solidarnost pobjeđuje
Na kraju stare godine bili smo frustrirani cjelogodišnjom borbom s korona virusom, izolacijama i ograničenim mogućnostima slobodnog kretanja i druženja s prijateljima i članovima obitelji. Mislili smo da će dolaskom novog cjepiva početkom nove godine prestati i pandemija i započeti mogućnost normalnog života, rada i druženja i putovanja, da ćemo se vratiti starom načinu života i starim navikama. No, prošla godina nam je i na kraju odlučila pokazati da postoji još veće zlo nego što je korona.
Iza podneva 29. prosinca snažan potres, jačine 6,3 stupnjeva po Richteru, zadesio je Baniju, a protresao je i Zagreb gdje su produbljene štete nanesene ranijim potresom. Interesantno je da ovaj potres nije izazvan pokretanjem energije iz zagrebačke ploče, nego iz druge koja je jačeg djelovanja na Baniji i Kordunu te u Sisku i Posavini.
Potresi su i dalje prisutni u našim životima i tako će biti još neko vrijeme. Do kada - ne znamo i kako će završiti - ne znamo. Prošle godine više od dvije tisuće potresića je pro- tutnjalo ovim našim krajevima, osjetili i doživjeli smo samo mani broj njih, no točno je da živimo u strahu.
Svugdje na ekranima slike porušenih kuća, ljudi koji plaču i spašavaju dokumente i neke potrepštine iz kuća, koji spavaju sjedeći cijelu noć u automobilu ili čak na zemlji pokriveni ceradom ili samo tankim najlonom....
Pripremite se za cijepljenje!
Prošla je gotovo cijela godina dana otkako živimo s koronom. Došla je stidljivo i javljala se potiho. Nismo je shvaćali ozbiljno. Činilo nam se da i nije tako opasna kako su govorili da je bilo u Kini. Odjednom je uvedena potpuna karantena, a zatim je došlo i prošlo ljeto normalnog života, a od jeseni se naglo počeo povećavati broj oboljelih, obolijevali su i mladi, umirao je svakog dana sve veći broj ljudi. Uskoro smo postali zemlja s jednom od najgorih stopa umrlih od korone na tisuću stanovnika u EU. Dogodilo nam se ono što smo smatrali nemogućim. No, usprkos surovoj stvarnosti i broju oboljelih ima još ljudi koji smatraju da su mjere samozaštite prestroge pa se ih ne pridržavaju. Kako se iz dana u dan situacija pogoršava svi iščekuju dolazak cjepiva i zaustavljanje ove epidemije....
Baklje društvenog nemara
Živjeli smo relativno mirnu starost do početka ove godine. Tada su se počele pojavljivati vijesti da se u Kini pojavio neki novi virus za koji za sada nema adekvatnog cjepiva. Tješili smo se i pomalo mislili kako će Kinezi brzo naći cjepivo, a i Kina je daleko. Vrlo brzo virus je stigao do Italije, ali mi smo mislili da će biti dovoljno pripazimo li na ponašanje, dok Talijani ne nađu cjepivo. Odmah je uočeno da je virus do sada nepoznat, da je najsmrtonosniji za starije osobe, ali da je moguće izbjeći prenošenje bolesti izbjegavanjem bliskih kontakata. Sada već sve znamo o koroni. Predugo traje privikavanje na novo normalno.
Treba prihvatiti novi način života u stalnoj izolaciji jer je jedino sigurno ako se ne ostvaruju kontakti sa zaraženima. Problem koji se javio bio je kako zaštititi starije osobe. Naglašavano je kako najviše treba paziti na domove u kojima su grupno smještene. Ipak virus je ulazio u domove za stare i nemoćne, osobito one u privatnom vlasništvu.
Prošetao je tako kroz desetak domova i pokazalo da je većina domova nije imala dozvole za smještaj onoliko starijih koliko ih je tamo boravilo....
U proljeće ćemo se rugati koroni
Rekla mi je prijateljica s kojom sam razgovarala i dogovarala sastanak grupe prijatelja iz doba kad smo još radili. Prošlo je od prethodnog susreta više od deset godina. Složile smo se da sada nije vrijeme za to i zaključile - kad smo već čekali toliko godina, čekat ćemo do proljeća. Jutros otvaram novine i gle čuda - veliki naslov „Cijepljenje se može očekivati u proljeće". Znamo da moramo preživjeti dugu hladnu zimu. Korona ostaje tu pored nas i u ovo godišnje doba. Živjet ćemo i dalje vrijeme nemoći i neizvjesnosti.
Sve je počelo daleko od nas, ali nažalost ubrzo je postalo naša stvarnost. U početku gotovo svi smo vjerovali da to nije ipak tako strašno. Nitko nije obolio u našoj blizini i ljudi su se tješili da se to događa samo nekom drugom. Ljeto je prošlo brže nego ikada. Broj oboljelih je bivao sve veći i veći svugdje u svijetu, osim u Kini odakle je sve i krenulo. Virus je ušao u domove za starije osobe i tada je smrtnost naše generacije postala svakodnevna pojava. Mladi su produžili svo-...
Napetosti ne popuštaju
„Mladi su postali agresivni jer smatraju da zbog starijih osoba gube pravo na život i zabavu koju zaslužuju"
Prije dva mjeseca prihvatili smo nove oblike ponašanja i sadržaj naših aktivnosti prilagodili„novom normalnom". Nadali smo se da će uskoro biti bolje, da će se vratiti neki potisnuti oblici ponašanja. Očekivali smo odmor od napetosti. Mladi su jedva dočekali zaslužene praznike od zbunjujuće nastavne godine i prihvatili rezultate bez obzira na želje. Neki su smatrali da sada imaju pravo na nerealizirana maturalna putovanja i ljetna uzbuđenja. I gle sad: ludi provodi na moru i „partijanja" u noćnim klubovima doveli su do povećanja broja zaraženih Covidom-19, a što je značilo skraćenje radnog vremena istih ili ograničenje broja prisutnih.
Počelo je dugo očekivano ljeto i vrijeme godišnjih odmora. Epidemiološka situacija bila je zadovoljavajuća u odnosu na mnogo drugih zemalja i prevladala je ponovno radost. Hrvatska je tako postala poželjna zemlja za mnoge turiste. Pogrešna je bila percepcija dobre epidemiološke slike koja je bila rezultat prilagođenog, vrlo strogog ponašanja. Mnogi su se opustili, zaboravili na maske i držanje određene distance. Mladi su se prepustili ludostima ljeta i odjednom se počela srozavati naša dobra epidemiološka slika....