UVODNA RIJEČ
Kad si siguran i kad te nije strah
Zašto su dvije najveće hrvatske umirovljeničke udruge, Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske, uputile čestitke Andreju Plenkoviću povodom pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima? Ne samo iz pristojnosti, već zato jer je iskustvo s Premijerom-Građevinom iz 2015. duboko ostalo u memoriji ovog naroda, ali ne kao pošalica uz kavu, već kao bolni osjećaj nesigurnosti.
Nije bitno jesu li starije osobe diljem Hrvatske masovno dale svoje povjerenje upravo Plenkoviću, a jesu. Nije bitno niti je li njegov prosječni glasač nižeg obrazovanja, gdje je svaki deveti završio tek osnovnu školu, a jedva 26 posto ih ima fakultet, a baš je tako. Nije bitno je li u Sabor s njihove liste ušlo samo 9 žena od 66 sabornika, iako je sve to bitno. Najbitnije je da je Hrvatska nasuprot strahu birala - sigurnost. HDZ nije samo odglumio predizbornu kampanju „Sigurna Hrvatska", već nam je svima ponudio kontinuitet, stabilnost i sigurnost. Vlada će biti formirana „preko noći", bez navlačenja i odugovlačenja, trgovanja i korupcije na javnoj trpezi. To je ono što je pobijedilo sve druge stranke: taj osjećaj kad si siguran i kad te nije strah.
Tek je iz rezultata ovih izbora moguće iščitati koliko je straha u narod unijela retorika Domoljubnog pokreta i dijelom Mosta, koliko su istupi Hasanbegovića, Glasnovića i Zekanovića i Ruže Tomašić, pa onda i Škore i Raspudića o silovanim ženama i pobačaju, unijeli gađenja i nemira u duše građana. I tek je sada posve jasno da nije narod glasao za HDZ zbog korone, već zbog želje za normalnom zemljom. Tu normalnost je u ovom trenutku jamčio samo HDZ.
Točno je i da je 40 posto glasača SDP-a (Restart) starije od 60 godina, jer je tamo ponuđeni jelovnik bio ravan bakanalijama starih Rimljana. Kao da je ponuda za umirovljenike napuhavana jer su im na listama bila uglavnom stara, potrošena lica, pa su ispisali svoju listu želja.
Tako je jedina umirovljenička čestitka otišla Plenkoviću. Pobjednicima i treba čestitati. U čestitki je pisalo i da ih podsjećamo kako je udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći u RH pao ispod 38 posto, da više od polovice umirovljenika prima mirovinu nižu od hrvatske linije siromaštva koja iznosi 2.485 kuna, da je previše kontejner-umirovljenika, poniženih i prevarenih.
Izrazili smo nadu da će nova Vlada pronaći načina da poveća mirovine i uvede pravednije usklađivanje s rastom plaća, a svakako bi trebalo uvesti i novi model obiteljskih mirovina. Zatražili smo prijenos vlasničkih prava nad domovima za starije i nemoćne na županije i Grad Zagreb i još puno toga što bi se trebalo naći na dnevnom redu savjetodavnog tijela Vlade, Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe. Jer sigurnost nije samo floskula. Sigurnost ima cijenu i vraća dostojanstvo i blagostanje. Najvažnije je pravovremeno se zaštititi od onih koji se hrane vašim osjećajima nesigurnosti. Upravo to su glasači učinili.
Web stranice naših podružnica
Piše: Biserka Budigam, psihologinja
Panika prestala, a korona ostala
Proživjeli smo prva tri mjeseca života s koro- navirusom. Nije nam bilo lako jer nismo bili pripremljeni na pojavu Covida-19. Znali smo da je smrtnost veća unutar naše populacije, da još nema adekvatnog lijeka ni cjepiva. Osnovan je Republički stožer čiji su članovi najbolji epidemiolozi, koji su svakodnevno objavljivali broj novozaraženih i broj umrlih. Nabavljena je potrebna oprema za pojavu većeg broja zarazom obuhvaćenih osoba. Danas su naša svakidašnjica stroge mjere smanjenih komunikacija i zabrana javnih okupljanja i ograničen rad potrebnih javnih službi. Onima koji su bili u kontaktu sa zaraženima određivala se samoizo- lacija. Tako smo uspješno preživjeli ta prva tri mjeseca. Bili smo po broju zaraženih i broju umrlih na tisuću stanovnika među najboljim zemljama na svijetu.
I onda je došao novi val. Najave i prognoze govorile su da će biti blaži, da će virus oslabiti pa se očekivao i manji broj oboljelih. Stroge mjere su morale što prije biti ublažene zbog turističke sezone, ali i zbog normaliziranja javnog i osobnog života....
Vrijeme neizvjesnosti kao „novo normalno"
Nakon dva mjeseca svi smo znali njen lik - oblik vjenčića i stručni naziv COVID-19. Saznali smo da je to sezonska bolest, a suhi zrak u grijanim prostorijama jedan je od glavnih faktora širenja bolesti. Također smo saznali i da je velik broj zaraženih u Kini i da tako postoji znatna prokuženost, pa su se optimisti ponadali da će se razviti kolektivni imunitet ili imunitet krda. Pesimisti su naglašavali da se vrlo brzo širi kapljičnim putem, da nema adekvatne terapije i da uglavnom umiru starije kronično bolesne osobe. Najednom je i kod nas zavladala ozbiljna zabrinutost jer se bolest naglo proširila i u našem okruženju, u Italiji, Grčkoj, Španjolskoj i nešto umjerenije u ostatku Europe.
Za nas je dan D bio „crni petak", 13. ožujak, kad je službeno proglašena karantena. Zatvorili smo granice. Imali smo i prve bolesne osobe koje su došle s privremenog rada iz Italije. Državni stožer je svakodnevno u 14 sati informirao javnost o broju novoza- raženih osoba. Strogo se vodilo računa da se poštuju sve upute stožera o ponašanju bolesnika, ali i korištenje zaštitne opreme u javnom prostoru. Zabranjena su veća okupljanja. Djeca su imala nastavu putem interneta. I kod nas su počeli bolesnici umirati, najviše oni starije dobi i kronični bolesnici. Bolest se probila u nekoliko domova umirovljenika gdje je smrtnost bila značajno veća nego u normalnoj populaciji. Ipak, imali smo daleko manje oboljelih, ali i umrlih nego većina zemalja u našem okruženju....
Nemirni mir
Sve je počelo u Kini u vrijeme proslave kineske Nove godine. Kod nas se govorilo da neki novi, do sada nepoznati virus tamo u gradu Wuhanu oduzima mnogo života jer nema lijeka koji bi ga pobijedio. Osobito je opasan za starije i kronično bolesne ljude. Nismo se zbog toga mnogo uzbuđivali, jer Kina je daleko i brzo će pronaći lijek protiv nove pošasti. Ozbiljno smo se zamislili kad je došao do Italije i odmah prihvatili stavove stručnog stožera. Verbalno smo podržavali mjere, ali iskreno nismo to dokazivali ponašanjem. U biti svi smo mislili da nam se to ne može desiti. Sada se privikavamo na novi način življenja. Ali, za Zagrepčane tu nije bio kraj nevolja.
Tu nedjelju sam ustala, kao i svaki drugi dan u 5,30 sati, obavila jutarnju toaletu, donijela novine iz sandučića i krenula u sobu po naočale s namjerom da idem u kuhinju skuhati i popiti jutarnju kavicu. Na izlaznim vratima iz sobe tlo pod mojim nogama počelo se ljuljati lijevo desno, a i ja u istom ritmu. U jednom sam trenu skočila do izlaznih vrata, otključala ih i istrčala na dvorište. Bio je dan, a nigdje nikoga, no u tom su trenu iz susjednih kuća istrčali ljudi poluobučeni i sneni, pitaju „kaj je to potres" ....
Tisuću potresa
Nedjeljno jutro. Pola šest, 22. ožujka. Zatreslo se tlo u Zagrebu. Pospani i uplašeni Zagrepčani iskočili su iz svojih kreveta i stanova. Stavovi i odnos prema potresu ljudi su doživjeli različito, ovisno o posljedicama koje je izazvao. Većina građana je do prvih TV vijesti o potresu imala samo sliku koju je vidjela oko sebe, svoj osobni doživljaj. Novi dio Zagreba, osobito naselja preko Save, nisu ga doživjeli traumatično. I sama sam u Ivanjoj Reci pomislila kako se Zagreb već više puta „tresao", samo što je podrhtavanje ovoga puta bilo mnogo jače....
Proljetno provjetravanje
Zimu ove godine nismo gotovo ni osjetili pa je u vodu pala i naša odluka da u toplicama provedemo „zimsko ljetovanje". Mislili smo da ćemo uživati u „banjanju" u toplicama dok je sve oko nas prekriveno snijegom. Dva autobusa su krenula u proljetno jutro iz Zagreba puna umirovljenika put Banje Vrućice u susjednu državu Bosnu i Hercegovinu. Neki su veselo pjevali, pričali viceve, poneki drijemali i jedva čekali da stignemo na odredište. Najviše su bili nestrpljivi i znatiželjni oni kojima je to prvi posjet ovom lječilištu, dok neki dolaze i po deseti put. Granicu smo vrlo brzo prošli uz nekoliko osobnih problemčića. Dolazak je bio ugodan, većina se odmah smjestila u sobe i odmah otišla kod liječnika na pregled kako bi se utvrdili potrebni terapijski postupci. Nakon prvih masaža i „banjanja", uslijedilo je kratko upoznavanje dugih hodnika do soba, a potom odlazak na večeru....