UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Koje je boje siromaštvo

 

     Jeste li ikad razmišljali kakve je boje siromaštvo? Prizna­jem ja nisam! Iznenadila me gospođa koja je pričajući mi o sebi rekla kako je „sada oboje­na roza" i doista - imala je jednu ružičastu trakicu oko zapešća, kakve nose neka djeca i mladi. Nasmiješila sam se, ali ona kao da nije primijetila moj smiješak, nastavila je pričati kako zna da takve trakice nose žene obolje­le od karcinoma dojke, ali ona nije bolesna. Ona svoje siro­maštvo osjeća u grudima kao nešto što je pritišće i misli da tako boli karcinom.

     „Ja sam prije 50 godina doš­la u Zagreb iz malog, zabače­nog sela. Nisam imala ni zavr­šenu osnovnu školu. Zaposlila sam se u jednoj velikoj tvornici i nadala sam se da ću se riješi­ti siromaštva. Život je prolazio. Kao podstanar bila sam svejed­no zadovoljna jer sam očekiva­la dobiti stančić od svoje tvor­nice. No došle su neke promje­ne, tvornica je prestala davati stanove. Nas starije poslali su u mirovinu i tada je prestao moj sretan život. Mirovina je bila samo 1.600 kuna. I tako danas imam skoro 2.000 kuna. Pod- stanarka sam i dalje, mirovina mi je ovršena, jer moja prijate­ljica s kojom sam stanovala nije plaćala režije", nastavlja pričati na rubu plača o svojim proble­mima koji rastu, jer se u među­vremenu i razboljela. Preselila se u lošiji stan. Sada nastoji sa­čuvati preostalo zdravlje i vrati­ti dug. Pomagala je po kućama, ali sada i sama treba pomoć. Srami se svog siromaštva, ali to ne želi pokazati. Tješi je, ipak, samo njezin osobiti izum - ru­žičasta boja siromaštva. Ne zna ona da se to u psihologiji zove obrambeni mehanizam kojim se nesvjesno branimo od neve­sele stvarnosti.

     I sjetim se druge žene koja svakoga dana oko 15 sati na jednoj zagrebačkoj tržnici sku­plja ostatke povrća i voća za svoju djecu, jer je nezaposlena, ima troje djece, podstanar je. Do sada je govorila da to sku­plja za hranu svojim kokošima i svinjici, a sada stidljivo prizna­je istinu. Neku sam večer, vra­ćajući se s jednog domjenka, na jednom trgu svoj neveliki, načeti sendvič podijelila s tri starije osobe (jedna žena s kov­čegom i dva muškarca) koji su sjedili na klupi i zajednički pile jednu pivu. Za jelo nisu imali novaca...

     I tako bih sada mogla na­brajati stotine priča i sudbina ljudi koje sam susrela u ovih mojih posljednjih 15 godina rada s umirovljenicima i stari­jim osobama. Poznajem ja i one sretnije starije ljude koji imaju vedriju i materijalno sigurnu starost. Ponekad sam strašno nesretna i tužna upravo zbog ovih koji žive život nedostojan čovjeka. Stariji ljudi se srame svoga siromaštva i mnogi to ne žele ni priznati. Zatvaraju se u „svoj svijet", osamljuju se. Žive u prošlosti. Ne pozivaju goste. Znam neke starije gospođe koje ne žele napustiti svoje ve­like stanove za čije održavanje više nemaju dovoljno novaca, podstanare ne žele pustiti u svoj svijet, ali rado oblače svoje demode krznene kapute i po­nosno idu u šetnju gradom.

     Starije osobe se stide svog siromaštva, jer postali smo društvo koje naglašava bogat­stvo, mladost i besprijekornu ljepotu kao mjerilo uspješnosti. Nekada, u vrijeme naše mlado­sti, cijenilo se znanje i iskazi­valo dužno poštivanje starijim osobama.     Govore da je to sada zastarjelo, zaostalo ponašanje.

     Starije osobe ne smiju sve doživljavati kao neuspjeh. Mo­raju naglašavati ono u čemu su uspjele. Uspjele su, možda, os­novati obitelj i odgojiti djecu i pružiti im obrazovanje koje ih je osposobilo za samostalan život i za zasnivanje vlastite mlade obitelji. Vrijednosti su to koje mladi moraju cijeniti i vra­titi roditeljima dio onog što su primili.

     Siromaštvo stariji doživlja­vaju i kao svoj neuspjeh. Nepripremljeni su za ovo novo brzo bogaćenje, za bezosjećajno po­našanje mladih i nerazumijeva­nje i neprihvaćanje starih.

     Napredak tehnike i tehno­logije prebrz je i preobuhvatan da bi ga stariji mogli usvojiti i slijediti. Zaostajemo i ne može­mo prihvatiti neke nove sadrža­je. Razlike između naše gene­racije i generacije naše djece, a pogotovo naših unuka, postaju gotovo nepremostive i onda se povlačimo u dobro nam znane svjetove i zatvaramo se u svoju ljušturu i često se branimo ne­primjereno napadima i emocio­nalnim ispadima, što onda pro­dubljuje konflikte i međusobna nerazumijevanja i udaljuje nas jedne od drugih.

     Pokušajmo naučiti ipak ne­što novo. Često smo bili prisilje­ni prilagođavati se svojim pona­šanjem i stjecanjem novih zna­nja tijekom godina rada, jer je to zahtijevao napredak tehno­logije na radnom mjestu. Sada možemo učiniti dodatni napor i pokušati naučiti nešto od no­vih tehnologija, npr. rad na ra­čunalu, kako bismo se približili generaciji naše djece i unuka. Svi se već služimo mobitelima i imamo bolju komunikaciju s mlađim članovima obitelji, a to smo naučili „u hodu". Sada po­đimo korak dalje: vjerujmo u sebe! Učite, jer vi to možete!

Informirajte se o novim pra­vima iz socijalne skrbi i moguć­nostima izbjegavanja najgorih oblika materijalnog i emocio­nalnog zlostavljanja od strane okoline, zaštitite se novim zna­njima iz upravljanja novcem i materijalnim dobrima. Istraži­vanja pokazuju da najviše pro­blema imaju starije osobe zbog nepoznavanja svojih prava, ali i novih oblika prijevara i krivič­nih djela koje se svakodnevno događaju na njihovu štetu. Ne osamljujte se već se družite sa svojom generacijom koja vas razumije, ali i štiti.

     Ovih dana bili smo na pro­svjedima. Nas oko 7.000 osoba pod kišobranima. Bilo nas je relativno malo u odnosu na go­tovo 1,200.000 umirovljenika, ali ipak dovoljno da nas se vidi i čuje i zapamti... Imali smo plave (kažu da je to boja nade!) trake oko ruke i svatko je na traku mo­gao napisati ili iznos svoje miro­vine ili poruku onima koji tvrde da su naši zahtjevi preveliki ili poruka pojedinca s molbom za preživljavanje. S pozornice su se čule i iskrene poruke i traženja običnih umirovljenika od kojih većina ne vjeruje u bolje sutra, predaju se i mire se sa svojom bijedom.

     Mislim da nas je ovaj pro­svjed osvijestio kako nije sra­mota javno progovoriti o svo­me siromaštvu i o svojim želja­ma i očekivanjima, o zahtjevima za bolji život; da je sramota na adresi onih koji su takvo siro­maštvo prouzročili.