UVODNA RIJEČ

Potemkinova sela na Pavićev način

Piše: Jasna A. Petrović

     Sigurno znate što su Potemkinova sela? To je metafora nazvana po ruskom vojskovođi i knezu Grigoriju Potemkinu, koji je kao namjesnik novoosvojenih krajeva (Krim i priobalje Crnog mora) po opustjelim stepama juž­ne Rusije dao sagraditi, pored puta kojim se trebala kretati carica Katarina II. sa svojom pratnjom, lažna sela (kulise), s lažnim seljacima (manekenima), lažnim pastirima i lažnim stadima (koja su premještana po potrebi). Time je obmanuo caricu Katarinu II., koju je oduševila lažna slika brze i uspješ­ne obnove kojom je rukovodio Potemkin.

     Naš Potemkin mirovinske reforme Marko Pavić, ministar rada i mirovinskog sustava, ima obje stvari potrebne da bi se uspjelo u životu: neznanje i samopouzdanje. Prepun vi­talnosti ophodi sve moguće skupove i novinare, te naglaša­va kako Hrvatska ima najdarežljiviji mirovinski sustav - na svijetu.

     Ministar koji je po struci meteorolog i oceanograf, sa­znao je kako je WTF (Svjetski trgovinski forum) objavio popis zemalja u kojima umirovljenici dobivaju više od sto posto radničke plaće. A na čelu popisa su Hrvatska i Nizozemska. I umjesto da ministar nazove kojeg uglednog stručnjaka iz redova HZMO-a, što smo mi učinili; ili dva-tri ugledna znan­stvenika za mirovinski i socijalni sustav, poput dr. Vladimira Puljiza ili dr. Antu Škembera, koje smo također kontaktirali, odmah bi saznao kako je došlo do ozbiljne zabune, te da je hrvatski mirovinski upravo suprotno - najškrtiji na svijetu, zajedno s britanskim.

     Je li moguće da nije došlo do zabune, nego da pohle­pni hrvatski umirovljenici gule državu sa čak 29 posto ve­ćom mirovinom od (svoje) plaće? Nije moguće. To i najveći laik zna izračunati na prste. O tome najbolje svjedoči omjer uplata u mirovinski fond i isplata mirovina na primjeru umi­rovljenika s 40 godina mirovinskog staža. Naime, muškarac s prosječnom hrvatskom plaćom (6.000 kuna) u 40 godina staža uplati oko 740.000 kuna mirovinskog doprinosa, a na­kon što po sadašnjim pravilima ode sa 65 godina u mirovinu te doživi prosječnih 74,4 godine života s mirovinom od 50 posto plaće (3.000 kuna), ukupno dobije oko 340.000 kuna. Dakle manje od 50 posto uplaćenih sredstava. Matematika kaže kako je udjel prosječne neto mirovine u prosječnoj neto plaći 38 posto, a bruto mirovine u bruto plaći 29 po­sto. Poznate su to brojke, jednako kao i one da je 52,5 posto mirovina ispod hrvatske linije siromaštva, a da je svaka treća osoba starija od 65 godina u zoni rizika od siromaštva.

     Ministar Potemkin Pavić to nije provjerio, pa je povje­rovao u WTF, jer on i inače vjeruje u financijsku industriju, a oni ne mogu pogriješiti, zar ne?! Poslagao je tako uz pu­stopoljinu bijede i siromaštva gomilu manekena s golf pa­licama i američkim osmjehom i pokušava nas uvjeriti kako nam je sustav najdarežljiviji, pa onda i ne treba povećavati mirovine. A kod njega je sve uljepšano: u intervjuu televizi­ji N1 povećao je tu megadarežljivost sa 129 na (l)33 posto. Plenković I. je radosno prošetao putem, samo je pitanje, je li ga, poput Katarine II., oduševila lažna slika brze i uspješne mirovinske reforme kojom rukovodio Pavić.

     Nije drukčije niti s drugim mirovinskim stupom za koji bi ministar povećao davanja sa pet na sedam ili čak 10 po­sto, očaran fantastičnim uspjehom fond-menadžera koji su čarobnim štapićem i visokim bonusima pretvorili 70 milijar­di kuna u 93 milijarde. I nije upitao desetak uglednih znan­stvenika nije li prava istina da su, ako se uračunaju prijela­zni troškovi drugog stupa, proizveden zapravo gubitak od 9,3 milijarde kuna na štetu javnih financija. I tako se kulise Potemkinovih sela dalje slažu uz cestu, a Plenković prolazi, prolazi...

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Kad djeca „strpaju" oca u dom


     U okviru projekta Hrvat­skog pravnog centra i Sindikata umirovljenika Hrvatske ove godine vodim radionice za psihološku po­moć i podršku umirovljenici­ma i starijim osobama. Mislila sam da će to biti jedan od la­ganijih, bolje reći opuštenijih i manje stresnih zadataka. I doista, tijekom grupnih sasta­naka nije bilo nekih problema, atmosfera je bila pozitivna, ko­munikacija srdačna i otvore­na. Primjeri koje smo rješavali su hipotetski i odnose se na „neke druge osobe".

     Istovremeno, u individual­nim razgovorima u Psihološ­kom savjetovalištu Gradskog povjereništva SUH-a Zagreba, javljaju se osobe koje imaju vrlo složene probleme upravo u rješavanju problema podje­le imovine među vlastitom djecom kao zakonskim na­sljednicima. Sve izgleda dobro kada se dogovaraju podjela i obveze nasljednika prema da­vatelju, dok se sve ne ozakoni. Problemi počinju u primjeni i realizaciji obveza nasljednika, ali i u očekivanju davatelja.

     U vrijeme dogovaranja po­djele svi su zadovoljni i slažu se s većinom odluka i rješenja. No, sve se promjeni kada treba početi „otplaćivati" darovano i dogovoreno. Gomilaju se ne­suglasice i nesporazumi što dovodi do ozbiljnog naruša­vanja odnosa unutar obitelji. Najviše trpe upravo oni, koji su u želji da riješe svoje pro­bleme i probleme svoje djece, podijelili svoju imovinu u naj­boljoj namjeri. No, nakon tako važne odluke, sve se promije­nilo. Splasnulo je zadovoljstvo i svi traže „krivca" u onima drugima. I umjesto da se živi mirno i bez problema, počinje prozivanje jednih, a omalova­žavanje drugih, te se sve „lomi preko leđa starije osobe" koja se u dobroj vjeri i najboljoj na­mjeri, željela uvjeriti za života kako će njeni nasljednici ba­rem poštivati ono što su dobili u nasljeđe. Sada svi počinju doživljavati sebe žrtvama i okrivljuju jedni druge za uža­snu situaciju. Najgore prolazi davatelj nasljedstva, odnosno roditelj.

     Gospođa M.M. (84) ima sina i kćer. Ostala je udovica te je prije 10 godina odluči­la otići u dom i u dogovoru s djecom, koja su se složila da će joj u slučaju potrebe po­magati joj novčano, prodala je stan, a djeci jednako po­dijelila novac. Smatrala je to najpravednijim, da svakome u ime nasljedstva, dodijeli isti iznos, a da će joj oni pomagati. Kako su prolazile godine, dje­ca su rjeđe posjećivali mamu zbog brojnih obaveza. Osim toga su međusobno preba­civali odgovornost i brigu za majku.   Uspoređivali su svoje mogućnosti i smatrali da onaj drugi manje daje i tako poma­lo zanemarivali dogovorene obveze. Majka je postajala sve osamljenija, ali i sve nezado­voljnija i frustriranija svojom slabijom pokretljivošću i ne­moći da samostalno upravlja „svojim životom". Bila je osjet­ljivija i ponekad nekritična prema ponašanju svoje djece koji i sami imaju svojih briga i problema. Imala je osjećaj da djeca ne cijene dovoljno ono što im je dala. Dogovorili smo kako će probleme pokušati riješiti mirenjem, a ne nekim drugim pravnim sredstvima.

     Drugi je primjer gospođe B.B. koja je nakon smrti muža podijelila relativno veliku imo­vinu djeci. Kćeri i dvojici sino­va osigurala je stanove i viken­dice, a sebi ostavila dvosobni stan u kući u kojoj sada živi sa sinom, te jednu malu gar­sonijeru (apartman) u kući za odmor. Pet godina nakon podjele svi su postali nezado­voljni, te iako su komunicirali uljuđeno, ali emotivno poma­lo frustrirajuće, o problemima javno nisu raspravljali, ali svat­ko je živio u uvjerenju da je„lo- šije prošao" pri podjeli. Nema više srdačnih obiteljskih sasta­naka kao ranije. Svi su svjesni da se jako otuđuju, a majci je najteže. Mirenje i tolerancija sa svih strana su potrebni, a ne otuđivanje.

Navedeni primjeri su samo dio slučajeva s kojima se su­srećem, a postoji mnogo onih koji su teži i kompleksniji, oni koji se već rješavaju sudskim putem i koji su sasvim naruši­li obiteljske odnose. Nažalost, za neke je bilo vezano i obitelj­sko nasilje. Iako neki od ovih slučajeva traju godinama, smatram da su se odavno tre­bali i mogli riješiti mirenjem.

     Starije osobe postaju sve osjetljivije, emocionalno su nestabilnije jer su praktički isključene iz svakodnevnog života svojih obitelji. Njih se uglavnom ne pita o proble­mima i promjenama, već ih se samo obavijesti o učinje­nom. Sjećam se slučaja kada su sin i snaha obavijestili oca da poslijepodne ide u dom, a da nije ni znao da su podnijeli molbu. Šok je bio tako snažan da u domu nije ni sa kim od korisnika komunicirao, a sin je dolazio jednom mjesečno da uzme ostatak mirovine i da mu kupi najnužnije higijenske potrepštine.

     Osim toga, odnos ukućana prema starijim postaje grublji, te iako je riječ o verbalnom omalovažavanju, stariji to do­življavaju kao poniženje. Fru­stracija takvim odnosom kod starijih izazva revolt, a ner­ješavanje konflikta uvjetuje time da 30-40 posto slučajeva završi na sudu, iako se sve mo­glo riješiti mirenjem.

     Ako se obrate pravnicima i odvjetnicima problemi se započnu rješavati formalno, tj. sudskim putem što izaziva još veći emotivni nemir, pa čak i ljutnju i bijes, a potom i inat starijih. Rješenje treba tražiti isključivo u mirenju, jer to je najbolji i najsvrsishodniji način rješavanja na­kupljenog nerazumijevanja. Treba mnogo tolerancije prema starijima, jer nije lako osvijestiti da je „tvoje vrijeme prošlo", „da više nikome nisi koristan" i da „više i nikome ne trebaš", što i nije pravedna i realna procjena.

     Tako je malo potrebno, samo malo dobre volje i razu­mijevanja da se međusobno pomirimo i sretnije živimo. Pokušajmo se prvo pomiriti sami sa sobom. Oprostimo sebi neuspjehe i propuste, ali dozvolimo i mladima da koji puta pogriješe. U svakom slu­čaju je najbolje rješenje - po­mirenje.