UVODNA RIJEČ

Daj glas za svoj spas

     Koji potencijalni Predsjednik Republike Hrvatske voli umirov­ljenike? Pođimo redom, od aktualne predsjednice. Znamo da je na Silvestrovo 2018. godine donijela košaru slatkiša, pića, kave i tortu u zagrebački Dom za starije Sveta Ana, a oni su joj uzvratili kulturno-umjetničkim programom i pitanjem zašto su mirovine tako male. Odgovor "nešto malo rasle ove godine, ali ni izdaleka blizu kako bi mogle".

Znamo da je u povodu Međunarodnog dana starijih osoba najavljena sudjelovati na Gerontološkom tulumu u Zagrebu, gdje ju je čekalo više stotina umirovljenika, ali je nakon dvadesetak minuta objavljeno kako ne stigne doći. Ima važnija posla. Zato je, da se oduži, 18. listopada organizirala Dan otvorenih vrata na Pantovčaku na temu „Za dostojanstvenu i sretnu treću dob", pa je tamo primala darove od raznih udruga, koje su joj i pjevale i plesale. Predstavnici gradske organizacije SUH-a su se odazvali i uručili joj informaciju o položaju umirovljenika u običnoj žutoj koverti. Slikala se s njima.

     Na jednoj konferenciji pod nazivom „Hrvatska kakvu treba­mo" Predsjednica je upitala okupljene može li itko živjeti s mini­malnom plaćom od 3.000 kuna, jer da je to premalo. Ali nije spo­menula činjenicu da 800 tisuća umirovljenika koji imaju manju mirovinu od spomenutog minimalca doista jedva preživljavaju kopajući po kontejnerima i kantama za smeće. Oni nisu „tko", oni su „nitko".

     Nedavno je zborila odlučno: "Naši ljudi ne traže socijalnu po­moć, nego dobro plaćeno i dostojanstveno radno mjesto i više od 3.000 kuna plaće", ali nije rekla da dostojanstvenu starost zaslužu­ju i umirovljenici.

     Eto poučka o dostojanstvu. Predsjednica Grabar-Kitarović ka­zala je kako svatko od nas starenje doživljava osobno, kao proces razvoja u kojemu se mijenjamo i proživljavamo nova iskustva, no kako se i dalje želimo radovati životu, bez obzira na godine. Rekla je da osjetila koliko veselja i iskrene životne radosti postoji među ljudima koje iskustvo života upozorava kako treba pamtiti samo sretne dane.

     Predsjednice, u kojem to ružičastom svijetu živite? Ili Vam je pala Željezna zavjesa pred oči pa ne vidite stvarnost?

Pa onda spomenimo Miroslava Škoru koji umirovljenike do sada nije spomenuo, iako se i njemu približavaju sijede godine. Ili još gore, kandidata Mislava Kolakušića, koji je samo opleo braniteljske mirovine i katastrofično rekao kako mirovinski sustav u Hrvatskoj ne postoji, da nema novca za mirovine. Niti je razumio mirovinski sustav, niti je spomenuo čovjeka.

     U listopadu je Milanović objavio kako ima radosnu vijest, jer će saborski zastupnici ostati bez povlaštenih mirovina. I od toga će valjda bolje živjeti siromašni umirovljenici?

     Spomenuo je ipak da su mirovine male„i tu će Vlada, koja god bila, morati više dati". „Umirovljenici su naši građani, svaki od njih zaslužuje dostojnu mirovinu za život i to nema veze s ideologi­jom. A svatko tko je na vlasti mora znati da je na vlasti i radi tih ljudi", zaključio je zagovornik„normalne Hrvatske".

Pa vi sada birajte kome ćete dati svoj glas. Za svoj spas.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Kandidat je "jedan od nas"

 

     Pripremamo se za re­dovne lokalne izbore i mislimo kako su oni jednostavniji, manje za­htjevni i manje važni od parlamentarnih. Ali sve je to ipak samo iluzija i zablu­da. Ovi su izbori ipak u ne­kom dijelu zahtjevniji, slo­ženiji i važniji od parlamen­tarnih. Veći je broj onih koji trebaju biti birani, a što je najpresudnije, mnogo bo­lje poznajemo kandidate, gotovo ponaosob jer su to naši sugrađani, susjedi, oni koji su direktno obećali rješenje nekog problema. Manja sredina ima speci­fične zahtjeve koje može riješiti samo onaj koji živi u toj sredini i koji dijeli sva­kodnevne probleme svo­jih sugrađana. Kandidat je u prednosti po tome što ima i neposredna saznanja kako i koje će rješenje pro­blema biti najbolje prihva­ćeno. U manjim lokalnim sredinama i ljudi su svjeto­nazorski bliži jedni drugi­ma, manje je mogućih ide­oloških sukoba, a zahtjevi su konkretniji, jer su ovlasti izabranih ograničene i re­gulirane zakonskim i dru­gim odredbama.

     Kandidat je „jedan od nas", znamo njegov životo­pis koji nije samo lijepo sro­čen za potrebe izbora, zna­mo njegovu obitelj, ali i na­vike i svakodnevno pona­šanje, odnos sa susjedima i prema obvezama te gotovo uvijek možemo unaprijed znati kako će i u kojoj mje­ri ispuniti dana obećanja. Drugačiji je odnos prema nekome čiju veliku sliku gledamo s plakata, a koje­ga nikada nismo sreli uživo, koji je eventualno došao na veliki skup podrške, govorio općenito o ideološkim pita­njima, makroekonomskim planovima, o europskim fondovima i silnim novci­ma koje nam nude. Slika se s narodom, ode u parla­ment, veliki grad i zaboravi na lokalnu zajednicu. Birači

u lokalnoj zajednici različi­to su strukturirani te imaju različite zahtjeve i očekiva­nja, a već je u predizborno vrijeme mnogo prijepora, jer nema dovoljno novca za rješavanje svih problema.

     Nezaposleni traže otva­ranje novih radnih mjesta ili davanje kredita za male obrte i obiteljska gospo­darstva, mladi traže sport­ske dvorane i igrališta, stari dostojanstveno starenje u organiziranom smještaju u domovima ili dnevnim boravcima, žene traže mo­gućnost smještaja djece u vrtiće i više radnih mjesta. Umirovljenici, osobito oni s malim mirovinama, traže dotacije za prijevoz, ogrjev, plaćanje komunalnih na­knada i sl. Sve ovisno o po­trebama i visini mirovine.

     Lokalni se kandidati teš­ko odlučuju kako isplanirati zadovoljenje svih katego­rija, tj. hoće li potrebe svih zadovoljiti pomalo ili jednu po jednu kategoriju kroz duže vrijeme, kako budu dolazila sredstva za realiza­ciju. Izabrani predstavnici u lokalnim samouprava­ma su oprezniji i realniji u davanju obećanja, jer su svakodnevno pod prismo­trom sugrađana koji jako dobro pamte predizborna obećanja, ali i burnije rea­giraju na kršenje obećanja. U lokalnoj zajednici manji je broj odgovornih što je i prednost i nedostatak. Lak­še i brže se dogovaraju, ali je odgovornost pojedinca veća prema najranjivijim i najpotrebitijim sugrađani­ma jer ih susreću svakod­nevno. U lokalnim zajed­nicama su moguće najne- vjerojatnije koalicije bez obzira na suprotstavljene svjetonazorske stavove po­jedinih stranaka jer je inte­res zajednice iznad stranač­kog. I to je dobro!

     Potrudila sam se pro­čitati sve programe kan­didatkinja i kandidata za gradonačelnicu, odnosno gradonačelnika Zagreba. Svi su oni u prvi plan stavili rješavanje upravo onih pro­blema grada i građana koji su vezani za njihova zvanja, tj. za njihovu profesional­nu djelatnost. Za gradona­čelnika nema specijalnog, bolje reći specijalističkog obrazovanja, ali ima oso­ba s dužim ili kraćim rad­nim iskustvom u stručnim službama grada Zagreba. Svjetonazorska i ideološka pitanja spominjali su tek kratko, nisu se decidirano opredijelili (osim dvoje) i nisu predlagali drastična rješenja.

Najkonkretniji dio pro­grama za umirovljenike i starije osobe, te za osobe s invaliditetom ponudio je dosadašnji gradonačelnik Milan Bandić, koji je omo­gućio besplatni i povoljniji javni prijevoz, uveo dodatke na mirovine do 1.500 kuna, jednokratne socijalne po­moći, organizirani smještaj u domovima za starije, geron- tološke centre za pomoć i njegu u kući te brojne druge programe za starije osobe. Grad Zagreb jedan je od soci­jalno najosjetljivijih gradova u Hrvatskoj i Europi, pogoto­vo po pitanju skrbi za starije i osobe s invaliditetom. Brojni su programi za osnovnoš- kolce, majke - odgajateljice, dok se organizacije civilnog društva, vatrogasna i sport­ska društva, pjevački zboro­ve i brojne druge aktivnosti financijski potpomažu pu­tem javnih natječaja. Zbog svega toga nekoliko umirov­ljeničkih stranaka pridružilo se programu Stranke rada i solidarnosti poput stranke Blok umirovljenici zajedno i Stranke međugeneracijske solidarnosti Hrvatske. Iako možda ne koristite niti jednu od usluga koje Grad Zagreb pruža umirovljenicima i sta­rijim osobama, pozivam vas da dobro promislite i glasate za onu osobu koja će brinuti za najranjivije članove naše zajednice.

 

(8.5.2017)