UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Za svakog je sreća nešto drugo

 

     Danas počinjem dan sretna! Pisat ću o sreći! Tako sam odlučila. Zato jer sam ovih dana intenzivno razmišljala o sreći!

     Odlučila sam kako ću na Dan sreće svim dragim osobama poželjeti sreću, podijeliti tisuću zagrljaja ljudima koje osobno neću moći ni zagrliti, jer žive da­leko od mene, u nekom drugom gradu. Željela sam ih podsjetiti svojom čestitkom na davne za­jedničke sretne dane!

     Nekoliko dana ova moja že­lja da usrećim drage ljude, živje­la je u meni i činila me sretnom. Došao je taj dan, došao i prošao, a ja nikome nisam poželjela sre­ću... Pitate se zašto? Odgovor je vrlo jednostavan! Zaboravila sam toga dana da je osvanuo Dan sreće... I bila sam u najbo­ljem društvu koje sam mogla poželjeti i bila sam silno sretna.

     Danas i vas želim podsjetiti da je ove godine prošao i za vas Dan sreće. Sada i da se želite pri­sjetiti jeste li tog dana bili sret­niji nego inače, teško će vam to „poći za rukom".

     Međunarodni Dan sreće proglašen je 20. ožujka 2012. godine Rezolucijom Ujedinjenih Naroda za koju su glasale 193 zemlje članice. U obrazloženju odluke stoji - „cilj je povećanje svijesti o važnosti potrage za srećom i dobrobiti svjetskog stanovništva s obzirom na to da je potraga za srećom temeljni ljudski cilj". Rezolucija nadalje preporučuje pravilan i uravnote­žen gospodarski rast koji se te­melji na održivom razvoju, iskor­jenjivanju siromaštva, poticanju sreće i blagostanja svih naroda.

     „Stoga se pozivaju sve ze­mlje članice i druge međuna­rodne i lokalne organizacije da se udruže u promoviranju na­vedenih ciljeva, te da kroz svoje djelovanje upućuju i obrazuju javnost radi podizanja svijesti o važnosti sreće, odnosno obilje­žavanju Međunarodnog dana sreće", stoji u rezoluciji. Iz ovog djelomično citiranog obrazlože­nja UN-a o važnosti proglašenja Međunarodnog dana sreće mi­slim da nam sreća sada izgleda manje romantična i dalje od na­šeg ljudskog poimanja sreće.

     Definirati sreću, kao i sve druge emocije, za psihologiju je veliki problem. Emocije (osjeća­ji) su zapravo „naš odnos prema nekome ili nečemu". Svatko od nas je poseban, a posebni su i naši doživljaji sebe samoga, ali i drugih ljudi. Moja sreća kad vidim neku osobu, posve je dru­gačija, i kvalitativno i kvantita­tivno, od sreće ostalih prisutnih promatrača, jer sam u svoj emo­cionalni doživljaj unijela ranije stečene stavove i spoznaje o toj osobi.

     I zato je za svakog od nas sreća nešto drugo. I to je do­bro. Isti događaj, npr. druženje uz glazbu, za svakoga od nas je drugačiji doživljaj sreće. Netko će biti sretan jer će tu susresti svoju simpatiju i s njom otple- sati nekoliko plesova. Drugi će, pak, biti jako nesretan jer nje­gova simpatija ne mari za njega i pleše s drugim. Za nekoga je sreća novi automobil, a za dru­goga to nije. Bili bismo nesretni kad bi „svoju sreću" mjerili u od­nosu na druge. Zna se da je „ne­čija sreća - tuđa nesreća". Znamo i onu staru poslovicu „svatko je kovač svoje sreće". I doista je tako! Ako želite imati automobil isti kao vaš susjed, a za to nema­te novaca, svakoga dana bit ćete sve nesretniji. Dakle, najčešće sami odlučujemo hoće li neki doživljaj za nas biti sretan ili ne­sretan, ili barem koliku će sreću izazvati u nama.

     Svatko od vas može uprav­ljati svojom srećom ako živi u sadašnjosti i stvarnosti u sugla­sju sa svojim mogućnostima. Mnogi ljudi bi bili manje nesret­ni da u životu postavljaju sebi ostvarive ciljeve. Svakoga dana svatko može biti nesretan ako si postavlja neostvarive ciljeve i ako živi u „nekom prošlom živo­tu" ili kako bismo zaključili - živi u prošlosti i od sjećanja.

     No, nije lako biti sretan. Umi­jeće življenja ne daje svima istu mudrost kako naučiti biti sretan. No, psiholozi pomažu ljudima da nauče biti sretni, da nasto­je prilagoditi svoje ponašanje i želje stvarnim mogućnostima. Upravo je to važno za našu dob. Starije osobe su često nesretne, jer opadanjem naših psihofizič­kih sposobnosti, ne možemo postizati sve ono što smo mogli ranije. Doživljaj sreće moramo tražiti u malim stvarima i mo­ramo si ciljeve postavljati mno­go realnije u odnosu na prošlo vrijeme i ne pokušavati „biti onaj stari".

     Neke istočnjačke religije u os­novi svoga učenja imaju i zadatak ljude činiti sretnima. Takav učinak imaju joga vježbe za osjećaj sre­će. Neki su stručnjaci rekli da je dovoljno učiniti osam zagrljaja dnevno da bismo bili sretni. Po­kušajte, ništa ne košta, a možda ipak pomogne! I Tako sam dana nakon Dana sreće došla na jedno druženje i prišla mi je kolegica i rekla „Daj da te zagrlim, danas je Dan sreće." Mislila sam da sam ja upamtila krivi datum, ali nisam je ispravljala, prihvatila sam grljenje i tako je odmah postalo veselije u grupi, jer su se i drugi počeli grli­ti. Svi smo se smijali i pogledavali imamo li dvije različite čarape, jer je i to jedan od ludih običaja uz Dan sreće.

     Najgori mogući oblik težnje za srećom je bijeg u nestvarni svijet alkohola ili droge. Stanje stvarne nesreće uvjetovane ne­sretnim slučajem u životu, oso­bito za našu generaciju (smrt bračnog partnera, zlostavljanje u obitelji, neizlječiva bolest) može izazvati i duševne poremećaje (anksioznost, depresija) koje tre­ba liječiti. Ponekad je dovoljna psihološka pomoć i savjetovanje, a nekad trebaju i lijekovi pomoći da prevladamo poremećaj. I vri­jeme nam pomaže da prevlada­mo „nesretni trenutak" i da opet budemo sretniji, a na kraju opet i sretni.

     Sreća ipak utječe i na naše fi­zičko zdravlja. Sreća kod ljudi iza­ziva i hormonske promjene (koje se mogu i egzaktno mjeriti), jer se povećava koncentracija tzv. „hor­mona sreće" - serotonina i endor- fina. Jeste li primijetili da sretni ljudi izgledaju ljepše?

     Prije pisanja ovog teksta pita­la sam 20-ak ljudi iz moje okoline što je za njih sreća i ni jedan od­govor nije bio ni približno sličan drugome. Dakle bilo je tu od­govora od onih općenitih, stan­dardnih „sreća je zdravlje, djeca, prijatelji, mir i sl.", a jedan me izne­nadio i pomalo rastužio „umrijeti u svome krevetu, mirno zaspati zauvijek i nastaviti sanjati o ne­kom boljem životu".

     Sreća je u nama, samo je treba živjeti! To nije parola, to treba biti svakodnevna potreba! Ako je bu­dete dovoljno željeli, ona će biti uvijek uz vas.