UVODNA RIJEČ

Daj glas za svoj spas

     Koji potencijalni Predsjednik Republike Hrvatske voli umirov­ljenike? Pođimo redom, od aktualne predsjednice. Znamo da je na Silvestrovo 2018. godine donijela košaru slatkiša, pića, kave i tortu u zagrebački Dom za starije Sveta Ana, a oni su joj uzvratili kulturno-umjetničkim programom i pitanjem zašto su mirovine tako male. Odgovor "nešto malo rasle ove godine, ali ni izdaleka blizu kako bi mogle".

Znamo da je u povodu Međunarodnog dana starijih osoba najavljena sudjelovati na Gerontološkom tulumu u Zagrebu, gdje ju je čekalo više stotina umirovljenika, ali je nakon dvadesetak minuta objavljeno kako ne stigne doći. Ima važnija posla. Zato je, da se oduži, 18. listopada organizirala Dan otvorenih vrata na Pantovčaku na temu „Za dostojanstvenu i sretnu treću dob", pa je tamo primala darove od raznih udruga, koje su joj i pjevale i plesale. Predstavnici gradske organizacije SUH-a su se odazvali i uručili joj informaciju o položaju umirovljenika u običnoj žutoj koverti. Slikala se s njima.

     Na jednoj konferenciji pod nazivom „Hrvatska kakvu treba­mo" Predsjednica je upitala okupljene može li itko živjeti s mini­malnom plaćom od 3.000 kuna, jer da je to premalo. Ali nije spo­menula činjenicu da 800 tisuća umirovljenika koji imaju manju mirovinu od spomenutog minimalca doista jedva preživljavaju kopajući po kontejnerima i kantama za smeće. Oni nisu „tko", oni su „nitko".

     Nedavno je zborila odlučno: "Naši ljudi ne traže socijalnu po­moć, nego dobro plaćeno i dostojanstveno radno mjesto i više od 3.000 kuna plaće", ali nije rekla da dostojanstvenu starost zaslužu­ju i umirovljenici.

     Eto poučka o dostojanstvu. Predsjednica Grabar-Kitarović ka­zala je kako svatko od nas starenje doživljava osobno, kao proces razvoja u kojemu se mijenjamo i proživljavamo nova iskustva, no kako se i dalje želimo radovati životu, bez obzira na godine. Rekla je da osjetila koliko veselja i iskrene životne radosti postoji među ljudima koje iskustvo života upozorava kako treba pamtiti samo sretne dane.

     Predsjednice, u kojem to ružičastom svijetu živite? Ili Vam je pala Željezna zavjesa pred oči pa ne vidite stvarnost?

Pa onda spomenimo Miroslava Škoru koji umirovljenike do sada nije spomenuo, iako se i njemu približavaju sijede godine. Ili još gore, kandidata Mislava Kolakušića, koji je samo opleo braniteljske mirovine i katastrofično rekao kako mirovinski sustav u Hrvatskoj ne postoji, da nema novca za mirovine. Niti je razumio mirovinski sustav, niti je spomenuo čovjeka.

     U listopadu je Milanović objavio kako ima radosnu vijest, jer će saborski zastupnici ostati bez povlaštenih mirovina. I od toga će valjda bolje živjeti siromašni umirovljenici?

     Spomenuo je ipak da su mirovine male„i tu će Vlada, koja god bila, morati više dati". „Umirovljenici su naši građani, svaki od njih zaslužuje dostojnu mirovinu za život i to nema veze s ideologi­jom. A svatko tko je na vlasti mora znati da je na vlasti i radi tih ljudi", zaključio je zagovornik„normalne Hrvatske".

Pa vi sada birajte kome ćete dati svoj glas. Za svoj spas.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Za svakog je sreća nešto drugo

 

     Danas počinjem dan sretna! Pisat ću o sreći! Tako sam odlučila. Zato jer sam ovih dana intenzivno razmišljala o sreći!

     Odlučila sam kako ću na Dan sreće svim dragim osobama poželjeti sreću, podijeliti tisuću zagrljaja ljudima koje osobno neću moći ni zagrliti, jer žive da­leko od mene, u nekom drugom gradu. Željela sam ih podsjetiti svojom čestitkom na davne za­jedničke sretne dane!

     Nekoliko dana ova moja že­lja da usrećim drage ljude, živje­la je u meni i činila me sretnom. Došao je taj dan, došao i prošao, a ja nikome nisam poželjela sre­ću... Pitate se zašto? Odgovor je vrlo jednostavan! Zaboravila sam toga dana da je osvanuo Dan sreće... I bila sam u najbo­ljem društvu koje sam mogla poželjeti i bila sam silno sretna.

     Danas i vas želim podsjetiti da je ove godine prošao i za vas Dan sreće. Sada i da se želite pri­sjetiti jeste li tog dana bili sret­niji nego inače, teško će vam to „poći za rukom".

     Međunarodni Dan sreće proglašen je 20. ožujka 2012. godine Rezolucijom Ujedinjenih Naroda za koju su glasale 193 zemlje članice. U obrazloženju odluke stoji - „cilj je povećanje svijesti o važnosti potrage za srećom i dobrobiti svjetskog stanovništva s obzirom na to da je potraga za srećom temeljni ljudski cilj". Rezolucija nadalje preporučuje pravilan i uravnote­žen gospodarski rast koji se te­melji na održivom razvoju, iskor­jenjivanju siromaštva, poticanju sreće i blagostanja svih naroda.

     „Stoga se pozivaju sve ze­mlje članice i druge međuna­rodne i lokalne organizacije da se udruže u promoviranju na­vedenih ciljeva, te da kroz svoje djelovanje upućuju i obrazuju javnost radi podizanja svijesti o važnosti sreće, odnosno obilje­žavanju Međunarodnog dana sreće", stoji u rezoluciji. Iz ovog djelomično citiranog obrazlože­nja UN-a o važnosti proglašenja Međunarodnog dana sreće mi­slim da nam sreća sada izgleda manje romantična i dalje od na­šeg ljudskog poimanja sreće.

     Definirati sreću, kao i sve druge emocije, za psihologiju je veliki problem. Emocije (osjeća­ji) su zapravo „naš odnos prema nekome ili nečemu". Svatko od nas je poseban, a posebni su i naši doživljaji sebe samoga, ali i drugih ljudi. Moja sreća kad vidim neku osobu, posve je dru­gačija, i kvalitativno i kvantita­tivno, od sreće ostalih prisutnih promatrača, jer sam u svoj emo­cionalni doživljaj unijela ranije stečene stavove i spoznaje o toj osobi.

     I zato je za svakog od nas sreća nešto drugo. I to je do­bro. Isti događaj, npr. druženje uz glazbu, za svakoga od nas je drugačiji doživljaj sreće. Netko će biti sretan jer će tu susresti svoju simpatiju i s njom otple- sati nekoliko plesova. Drugi će, pak, biti jako nesretan jer nje­gova simpatija ne mari za njega i pleše s drugim. Za nekoga je sreća novi automobil, a za dru­goga to nije. Bili bismo nesretni kad bi „svoju sreću" mjerili u od­nosu na druge. Zna se da je „ne­čija sreća - tuđa nesreća". Znamo i onu staru poslovicu „svatko je kovač svoje sreće". I doista je tako! Ako želite imati automobil isti kao vaš susjed, a za to nema­te novaca, svakoga dana bit ćete sve nesretniji. Dakle, najčešće sami odlučujemo hoće li neki doživljaj za nas biti sretan ili ne­sretan, ili barem koliku će sreću izazvati u nama.

     Svatko od vas može uprav­ljati svojom srećom ako živi u sadašnjosti i stvarnosti u sugla­sju sa svojim mogućnostima. Mnogi ljudi bi bili manje nesret­ni da u životu postavljaju sebi ostvarive ciljeve. Svakoga dana svatko može biti nesretan ako si postavlja neostvarive ciljeve i ako živi u „nekom prošlom živo­tu" ili kako bismo zaključili - živi u prošlosti i od sjećanja.

     No, nije lako biti sretan. Umi­jeće življenja ne daje svima istu mudrost kako naučiti biti sretan. No, psiholozi pomažu ljudima da nauče biti sretni, da nasto­je prilagoditi svoje ponašanje i želje stvarnim mogućnostima. Upravo je to važno za našu dob. Starije osobe su često nesretne, jer opadanjem naših psihofizič­kih sposobnosti, ne možemo postizati sve ono što smo mogli ranije. Doživljaj sreće moramo tražiti u malim stvarima i mo­ramo si ciljeve postavljati mno­go realnije u odnosu na prošlo vrijeme i ne pokušavati „biti onaj stari".

     Neke istočnjačke religije u os­novi svoga učenja imaju i zadatak ljude činiti sretnima. Takav učinak imaju joga vježbe za osjećaj sre­će. Neki su stručnjaci rekli da je dovoljno učiniti osam zagrljaja dnevno da bismo bili sretni. Po­kušajte, ništa ne košta, a možda ipak pomogne! I Tako sam dana nakon Dana sreće došla na jedno druženje i prišla mi je kolegica i rekla „Daj da te zagrlim, danas je Dan sreće." Mislila sam da sam ja upamtila krivi datum, ali nisam je ispravljala, prihvatila sam grljenje i tako je odmah postalo veselije u grupi, jer su se i drugi počeli grli­ti. Svi smo se smijali i pogledavali imamo li dvije različite čarape, jer je i to jedan od ludih običaja uz Dan sreće.

     Najgori mogući oblik težnje za srećom je bijeg u nestvarni svijet alkohola ili droge. Stanje stvarne nesreće uvjetovane ne­sretnim slučajem u životu, oso­bito za našu generaciju (smrt bračnog partnera, zlostavljanje u obitelji, neizlječiva bolest) može izazvati i duševne poremećaje (anksioznost, depresija) koje tre­ba liječiti. Ponekad je dovoljna psihološka pomoć i savjetovanje, a nekad trebaju i lijekovi pomoći da prevladamo poremećaj. I vri­jeme nam pomaže da prevlada­mo „nesretni trenutak" i da opet budemo sretniji, a na kraju opet i sretni.

     Sreća ipak utječe i na naše fi­zičko zdravlja. Sreća kod ljudi iza­ziva i hormonske promjene (koje se mogu i egzaktno mjeriti), jer se povećava koncentracija tzv. „hor­mona sreće" - serotonina i endor- fina. Jeste li primijetili da sretni ljudi izgledaju ljepše?

     Prije pisanja ovog teksta pita­la sam 20-ak ljudi iz moje okoline što je za njih sreća i ni jedan od­govor nije bio ni približno sličan drugome. Dakle bilo je tu od­govora od onih općenitih, stan­dardnih „sreća je zdravlje, djeca, prijatelji, mir i sl.", a jedan me izne­nadio i pomalo rastužio „umrijeti u svome krevetu, mirno zaspati zauvijek i nastaviti sanjati o ne­kom boljem životu".

     Sreća je u nama, samo je treba živjeti! To nije parola, to treba biti svakodnevna potreba! Ako je bu­dete dovoljno željeli, ona će biti uvijek uz vas.