UVODNA RIJEČ

Kad si siguran i kad te nije strah

     Zašto su dvije najveće hrvatske umirovljeničke udruge, Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske, uputile čestitke Andreju Plenkoviću povodom pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima? Ne samo iz pri­stojnosti, već zato jer je iskustvo s Premijerom-Građevinom iz 2015. duboko ostalo u memoriji ovog naroda, ali ne kao pošalica uz kavu, već kao bolni osjećaj nesigurnosti.

     Nije bitno jesu li starije osobe diljem Hrvatske masovno dale svoje povjerenje upravo Plenkoviću, a jesu. Nije bitno niti je li njegov prosječni glasač nižeg obrazovanja, gdje je svaki deveti završio tek osnovnu školu, a jedva 26 posto ih ima fakultet, a baš je tako. Nije bitno je li u Sabor s njihove liste ušlo samo 9 žena od 66 sabornika, iako je sve to bitno. Najbitnije je da je    Hrvatska nasuprot strahu birala - sigurnost. HDZ nije samo odglumio predizbornu kampanju „Sigurna Hrvatska", već nam je svima ponudio kontinuitet, stabilnost i sigurnost. Vlada će biti formirana „preko noći", bez navlačenja i odugovlačenja, tr­govanja i korupcije na javnoj trpezi. To je ono što je pobijedilo sve druge stranke: taj osjećaj kad si siguran i kad te nije strah.

     Tek je iz rezultata ovih izbora moguće iščitati koliko je straha u narod unijela retorika Domoljubnog pokreta i dijelom Mosta, koliko su istupi Hasanbegovića, Glasnovića i Zekanovića i Ruže Tomašić, pa onda i Škore i Raspudića o silovanim ženama i po­bačaju, unijeli gađenja i nemira u duše građana. I tek je sada posve jasno da nije narod glasao za HDZ zbog korone, već zbog želje za normalnom zemljom. Tu normalnost je u ovom trenutku jamčio samo HDZ.

     Točno je i da je 40 posto glasača SDP-a (Restart) starije od 60 godina, jer je tamo ponuđeni jelovnik bio ravan bakanalijama starih Rimljana. Kao da je ponuda za umirovljenike napuhavana jer su im na listama bila uglavnom stara, potrošena lica, pa su ispisali svoju listu želja.

     Tako je jedina umirovljenička čestitka otišla Plenkoviću. Po­bjednicima i treba čestitati. U čestitki je pisalo i da ih podsjećamo kako je udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći u RH pao ispod 38 posto, da više od polovice umirovljenika prima miro­vinu nižu od hrvatske linije siromaštva koja iznosi 2.485 kuna, da je previše kontejner-umirovljenika, poniženih i prevarenih.

     Izrazili smo nadu da će nova Vlada pronaći načina da po­veća mirovine i uvede pravednije usklađivanje s rastom plaća, a svakako bi trebalo uvesti i novi model obiteljskih mirovina. Zatražili smo prijenos vlasničkih prava nad domovima za starije i nemoćne na županije i Grad Zagreb i još puno toga što bi se trebalo naći na dnevnom redu savjetodavnog tijela Vlade, Na­cionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe. Jer sigurnost nije samo floskula. Sigurnost ima cijenu i vraća dostojanstvo i blagostanje. Najvažnije je pravovremeno se zaštititi od onih koji se hrane vašim osjećajima nesigurnosti. Upravo to su glasači učinili.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Majke i kćeri - iste i različite

 

     U posljednje vrijeme vrlo često mi se javljaju maj­ke zbog problema u od­nosima s kćerima. Problemi su ponekad banalni, od onih po­put prigovaranja majke zbog ostavljenog, neopranog suđa ili prigovaranje kćerke majci da je zaboravljiva, a isto tako da je loše oprala suđe, presolila jelo ili da su zetu smetale razbaca­ne novine i knjige u dnevnom boravku.

     Rasprave uvijek završava­ju svađom, majka se povlači u sebe i u svoju sobu, a kćerka obično viče ili uvrijeđeno odlazi mužu i svojoj djeci te oni, go­tovo uvijek, nastavljaju „redati" bakine „grijehe". I tako iz dana u dan. Godinama žive zajed­no u majčinu stanu jer nemaju drugih mogućnosti, ali iz dana u dan majka sve teže podnosi napetost zbog svakodnevnih „iskrenja". Mislila je da su takvi odnosi prolazni, ali sada joj se čini da postaju sve lošiji, a sva­đe postaju burnije i češće, dok period šutnje traje do nove sva­đe. Nema više duljeg razdoblja „mirnog suživota"!

     Naglašavam da nas nitko tijekom života ne uči kako se trebamo pripremati na određe­ne promjene koje uvjetuju naše sazrijevanje i starenje. Ni mlade ne učimo što se to promijenilo u „psihološkom profilu" njiho­vih roditelja samim odlaskom u mirovinu. Ne znam zašto, još uvijek teško prihvaćam tu „mi­rovinu", ali vjerojatno zato što me to sili na misao da sada mo­ram mirovati ili blago rečeno, da se moram primiriti u svojim nastojanjima da zadržim neke od ranijih aktivnosti. No, ne­mojte misliti da imate pravo na vlastiti izbor. Obitelj, okolina i društvo u širem kontekstu živo­ta ograničavaju vam vaše mo­guće aktivnosti. Odnosi „snaga" u obitelji sada su drugačije „ras­poređeni".

     Stručnjaci koji se bave čo­vjekom ljudski život dijele na djetinjstvo, mladost, odraslu dob i starost. Starost pak dijele na ranu, kasnu i vrlo kasnu sta­rost. Dobne granice su različito određene jer starenje nije stro­go definirano i određeno go­dinama. Starimo individualno. Stručnjaci još uvijek ne mogu točno definirati sve značajke pojedinog razdoblja, pa se sada često govori o „trećoj", „četvrtoj" pa čak i „petoj" životnoj dobi, o „zlatnim godinama" i „jeseni života", a u najnovije vrijeme, potaknuto potrošačkim i podu­zetničkim definicijama govori se sve više o „silver ekonomiji", pa analogno tome o „srebrnoj dobi" što je asocijacija na naše „srebrne" vlasi. Zasigurno bi trebalo govoriti o promjenama koje nas prate u starosti, ali i što je značajnije - o mogućnostima i potrebama starijih ljudi.

     Edukacija ne smije biti jed­nosmjerna. Treba i mlađe ljude, osobito one koji imaju starije osobe u obitelji, educirati o promjenama u životu njihovih bližnjih te predlagati im pri­hvatljive odnose i ponašanja u određenim situacijama. Bilo bi svakako tada manje svađa i nesporazuma.

     A sada o jednom najposebnijem od svih posebnih odno­sa, o jednom najsloženijem i najkontroverznijem odnosu unutar obitelji - odnosu majke i kćeri! Mnogi psiholozi smatra­ju da je taj odnos upravo tako intrigantan, tako poseban u pozitivnom, ali i negativnom kontekstu zbog činjenice da su u pitanju dvije formirane žene, da su zbog nasljeđa sigurno jako slične, a opet zbog uvjeta odrastanja i formiranja ličnosti toliko različite. I rasle su u ra­zličitim vremenima koja su bila drugačije definirana ekonom­ski, društveno i politički. Svjeto­nazorski su različito odgajane, a po osobinama su isto tako po­sebne i svoje.

     U tinejdžerskoj dobi djevoj­ke posebno promatraju svoju majku koja se polako bliži kli­makteriju, ali je i dalje u napo­nu snage na radnom mjestu, te koja ponekad nerazumije­vanjem odgovara na zahtjeve kćerke. A kćerka pamti te tre­nutke i majčine odluke, zavjetu­jući se „ja neću biti kao mama". Pamti ona i kao dijete sve što je zamjerala mami i sva ta ne­gativna sjećanja sada se po- tenciranju, jer je ona sada žena četrdesetih godina, još uvijek snažna i samouvjerena i odluč­na da majci vrati poneki „uda­rac", zbog onog „nečeg" što joj je majka učinila nekad davno, ali sada se upravo toga sjetila.

     Posebno je ponekad bijesna na sebe samu, kad se uhvati u situaciji da jednako (kao njena majka nekad davno prema njoj) reagira na postupak svoje kćeri, a zarekla se da to neće činiti. Kćerka je tada bila slabija, kao što je sada baka, pa su se pro­mijenile mogućnosti. Sada je u prilici da to vrati i vraća na svoj način, omalovažavanjem nekih majčinih odluka i potreba.

     Kćerka, istovremeno uspo­ređuje svoja životna postignuća i uspjehe, ali onda ipak otkrije u sebi „majku suparnicu" koja je postigla možda nešto dru­gačije, ali podjednako dobro i uspješno, pa je to neka vrsta „zakašnjele zavisti". Onda opet navru sjećanja kako je majka bila dobra i brižna, kako joj je često bila rame za plakanje, kako joj je omogućila mnogo radosti i pružala mnogo ljuba­vi i pažnje. Sjetila se i relativno sretnog djetinjstva, ali i nekih „loših" majčinih odluka i tako redom. Red sreće, red najsret­nijih i najradosnijih trenutaka, a onda opet red „sivila" i pone­ko „crnilo". Tako kćerkin odnos prema majci ovisi o njenim sje­ćanjima, ali nažalost vrlo često je tu i gruba svakidašnjica - po­sao, odnosi s mužem i potrebe njene kćerke, materijalne mo­gućnosti, društvena i politička zbivanja i slično.

     I ono najvažnije, kćerka ne zna za suptilne promjene koje donosi starenje i koje su sada karakteristične osobine njene majke. Nije to više ona samouvjrena žena, žena koja je hrabro kročila kroz životne tjesnace i probleme, ali to ne želi priznati. Ne želi pokazati da je slabija i da su njene suze samo obrana. Ne može s nikim podijeliti sve tuge koje je sada tresnu od vremena do vremena, ne može živjeti od sjećanja.

    Svakoj majci savjetujem da kćerki pokuša objasniti pro­mjene koje donosi starenje, ali i da nešto pročita o promjena­ma, posluša savjete psihologa ili drugog stručnjaka. Ne smiju zaboraviti da je samo korak od ljubavi do netrpeljivosti, a onda i do svađa i mržnje i zlostavlja­nja. Poruka svim kćerkama je da zapamte poslovicu: „Majke su bile to što ste vi sada, a vi ćete to tek biti!"