UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Joj, opet izbori!

 

     Tko o čemu, a ja opet o par­lamentarnim izborima na­kon nepune godine dana. U pravilu, kada izlazimo na izbo­re, mirni smo četiri godine, no ovoga puta nismo bili te sreće. Priznat ćete da svaki izbori u na­šim prostorima izazivaju velike i burne rasprave - danima uvjera­vamo jedni druge o tome da je upravo sada vrijeme da izabere­mo one koji će nam osigurati bo­lje životne uvjete, koji će proves­ti neke reforme i preko noći nam osigurati, ako ne blagostanje, a onda barem puno bolji život ne­go što je do sada bio i svi navija­mo, naravno, za one koji su po nama upravo ti za koje treba gla­sati.

     Ovo su izbori s najkraćom kampanjom, koja je započela javnom raspravom, sučeljava­njem (nakon mnogo godina) predsjednika najvećih političkih stranaka HDZ-a i SDP-a, Andre- ja Plenkovića i Zorna Milanovića. Oba predsjednika jasno su i sa­žeto, zbog ograničenog vreme­na, odgovarala na postavljena pitanja, a i odgovori, pa čak i na pomalo provokativne izjave, bili su kontrolirani i umjereni. Vidjelo se da ni jedan licem u lice, ne že­li prvi započeti koristiti neprimje­rene riječi. Na pitanja su odgova­rali sigurno i uvjerljivo pa su nji­hovi birači bili zadovoljni. Svatko je za „svoga” predstavnika sma­trao da je bio bolji.

     Objektivniji slušatelji zamijeti­li su slabosti i jednog i drugog i ipak pomalo zlurado inzistirali na nekim odgovorima ili dodatnim tumačenjima. Mislim da će do kraja kampanje ipak, mada ulju­đeno, doći do izražavanja većih neslaganja, ali i do grubljih riječi. I eto, Andrej Plenković katego­rički je izjavio da do velike koali­cije neće doći, a i pomalo ironič­no dodao da ukoliko Most dobije relativnu većinu, on prihvaća da premijer bude Božo Petrov.

Ustaše, partizani, „jugonostalgičari”.

     Opredijeljenost za dvije naj­veće političke stranke, za HDZ i SDP, gotovo je trajna upravo kod umirovljeničke populacije. Naime, svi oni koji su u „komu­nističko” vrijeme otvoreno odla­zili na vjerske obrede smatraju da su bili praćeni i da je to bilo zabranjeno. Sigurno je bilo tak­vih sredina.

     Oni racionalniji, koji su se pri­lagodili mjestu i vremenu, oni koji su tolerirali režim koji je tada vladao u Jugoslaviji, oni koji su ateisti ili agnostici, ljudi koji drže da su dobro i mirno živjeli, pa i danas s nostalgijom govore o tim vremenima, takvi više soci­jalne i lijeve orijentacije, glasaju za SDP.

     No, u pravilu ni jedni i drugi često ne poznaju program svoje stranke, čak ni onaj dio koji se odnosi na prava umirovljenika, već načelno HDZ-ovi birači una­prijed glasaju za HDZ, jer sma­traju da su oni istinski domoljubi koji vole Hrvatsku, da im je obi­telj svetinja, kao i nedjeljna misa (iako ima i među njima bivših članova KPJ). Za SDP-ove bira­če govore da su „komunjare” (ia­ko danas već većinu čine oni ko­ji nikad nisu bili članovi komunis­tičke partije), da ne vole Hrvat­sku, da su „jugonostalgičari”, da brane Tita koji je najveći „zloči­nac i progonitelj Hrvata” ili imaju sumnjiva krvna zrnca. Takvi još uvijek vode rat između ustaša, četnika i partizana.

Ovoga puta barem za sada, „ratove” ostavljamo povijesti i povjesničarima.

Nova iznenađenja?

     Na prošlim parlamentarnim izborima iznenađenje je bila po­java mnogih mlađih nezavisnih kandidata s vrlo sličnim progra­mima, koje su već djelomično provodili u svojim lokalnim sre­dinama, gdje su obnašali duž­nosti gradonačelnika ili su bili istaknuti društveno angažirani pojedinci. Organizirali su se, uskladili svoje programe i kre­nuli trećim putem, uvjereni da mogu biti „most” između lijeve i desne opcije, da mogu utjecati na brze promjene prema druga­čijim mjerilima, da se može upravljati državom kao lokal­nom sredinom.

     Naravno da su bili svjesni da ne mogu prihvatiti nikoga od „starih”, za njih nepodobnih vođa, pa su za premijera prihva­tili menadžera koji nije imao is­kustva u politici. Za njih će sada glasati opet mlađi birači, koji že­le stručnjake za pojedine resore u politici, jer vjeruju da uz politi­ku trebaju na rukovodećim pozi­cijama biti i stručniji pojedinci. Dio starijih će vjerojatno odusta­ti zbog opreza iz prošlogodišnjih izbora i potražit će, možda čak i poimence, te preferencijalnim glasovima pokušati uključiti ne­koga sposobnog, koji se već do­kazao u svom stručnom radu. Ali sada se javljaju i neke nove stranke nastale iz udruga, zbog iskustva koje su stekle u praktič­nom radu, bolje rečeno u borbi za ostvarivanje svojih prava, kao što je primjerice bila udruga „Franak”. Ima i nekih drugih stra­naka pomalo čudnih imena „Pa­metno”, „Sasvim mala stranka”. Osobno mislim da nije isto raditi u udruzi ili u političkom okruže­nju, pa se na taj način možda iz­gube brojni dragocjeni glasovi birača.

Birajmo naše predstavnike!

     Isto tako, javljaju se i nove koalicije. Došlo je do nekih pres- lagivanja. Od koalicija najviše obećava ona gradonačelnika Mi­lana Bandića, koji je kao novog koalicijskog partnera dobio na­ma poznatu umirovljeničku stranku Blok umirovljenici zajed­no s Milivojem Špikom na čelu, a koji je na prošlim izborima bio članom Domoljubne koalicije. S njime smo kao udruga razgova­rali i prije prošlih, ali i uoči ovih izbora, te se pokazao kao dos­ljedan u zastupanju interesa um­irovljenika. Hrvatska stranka umirovljenika je uobičajeno u Milanovićevoj koaliciji, s čudnim potezom da su kao svog kandi­data istaknuli bivšeg Predsjedni­ka Republike Mesića. A taj nika­da nije rekao ni riječ o umi­rovljenicima.

     Za koga glasati? Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske zatražile su očitovanje najvećih parla­mentarnih stranaka na zahtjeve umirovljeničkih udruga koje zas­tupaju interese 1,2 milijuna hr­vatskih glasača. Zahtjevi su ono što umirovljenici moraju prepoz­nati, podržati i na temelju toga glasati. Važno je birati s razlo­gom, a ne zbog ideoloških krite­rija. Ovo nisu izbori za ustaše i partizane, već za bolje mirovine i kvalitetno javno zdravstvo. Vri­jedi pokušati birati, a ne samo glasati!