UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Zašto ponekad mrzimo svoje tijelo?

 

     U posljednje vrijeme često slušam jadikovke prijatelji­ca i poznanica o „liniji“ i naslagama koje smo nataložili upravo na mjestima koja trebaju stati u naš kupaći kostim. Smišlja­mo načine kako doskočiti proble­mu te u najkraćem mogućem roku savladati prepreke i biti zadovoljni svojim izgledom. Danas nam „industrija ljepote“ diktira kako bi trebala izgledati idealna žena. Proporcije su strogo determinira­ne i svako odstupanje je katastro­fa za labilnije osobe koje se žele isticati svojom ljepotom. Smatraju vlastitim uspjehom djelomično lijep izgled i stalno naglašavaju kako su to postigle uz velike napore i odricanja od „slatkih, ponekad i nešto obilnijih zalogaja“. Osobe su to kojima je najvaž­niji izgled i „dobra forma“, a sadržaj je u drugom planu.

     Ipak treba reći da je u pravilu svaka žena vrlo osjetljiva na svoju „liniju“ i da nijedna svjesno ne zanemaruje svoj fizički izgled. Nijedna žena ne želi biti debela i neatraktivna. Svaka se želi na plaži pokazati u najboljoj „formi“ i zato u trenucima kada pogledamo svoj lik u ogledalu mrzimo naslage na pojedinim dijelovima, koje i ako su stale u naš kupaći kostim, nisu nevidljive. Mrzimo tijelo što nije bilo „pametnije11 i nije bolje uprav­ljalo potrošnjom masti. Ni trenutka još nismo počeli okrivljavati svjes­no sebe same. Tijelo, kao i sve naše postupke, trebamo sami kontrolirati. I ako smo nekad imali dobru „liniju“, trebali smo je tak­vom i zadržati ili se truditi da je ne dovedemo u oblik kojega se mora­mo stidjeti.

Tijelo nas je spasilo

     S druge strane, to naše tijelo uvijek nas je održavalo i služilo u mnogim velikim naporima i bez njega ne bismo bili ni majka, pa ni baka. Ne bismo doživjeli neke lije­pe godine života bez napora koje je tijelo činilo za nas. I danas je još donekle funkcionalno i služi nam dobro. Tijelo nije samo za sebe i samo sebi svrha. Dio je organizma - najsavršenijeg i najsloženijeg sustava u prirodi. Čovjek nije samo tijelo i ono ne bi samo dobro funkcioniralo, da ne postoji i onaj unutarnji psihički svijet i dimenzija misli i osjećaja koje u sinergiji cje­lovitosti i posebnosti definiraju i naš odnos prema tijelu.

     Svoje tijelo, ako i ne volimo i ako nismo njime zadovoljni, mora­mo ga iznad svega poštovati, razumjeti i nastojati mu pomoći. Poštovanja i razumijevanja nema bez ljubavi. Koliko je to tijelo bilo umorno od posla, ali još je izdrža­lo igru s djecom. Koliko nam je puta pomoglo da savladamo bolest koja nas je snašla. Koliko puta smo mi bili krivi što smo se prehladili zbog neprilične odjeće i obuće, što je tijelo moralo reagi­rati povišenom temperaturom. Koliko je puta izbacilo iz želuca otrov pretjerane količine hrane, a možda i alkohola kojim smo ga mi „natovarili“.

     Tijelo i psiha čine nedjeljivu cjelinu i psihički labilniji ljudi dobar dio psihičkih problema rješavaju „napadom“ na tijelo. Često kad smo nesretni zbog svađe s muž­em ili problema na radnom mjestu pribjegavamo „prejedanju11. Jede­mo ne iz potrebe nego zbog izbje­gavanja stresa, a često k tome i slatko, jer to je nadomjesna tera­pija. Ili nova nepravda koju činimo tijelu ako se ne pridržavamo tera­pije u slučaju neke teže bolesti. Zamislite samo koliko je to isto nekad možda nježno i krhko tijelo „radilo i dežuralo“ i dok ste vi spa­vali, čuvalo vaše dijete, hranilo ga i uspavljivalo i branilo ponekad i od vas samih i vaših neprimjere­nih želja. Vi ste poželjeli jesti kise­lo i ljuto, a ono se od toga užasa­valo, ali preživjelo je jer je vaše tijelo bilo pametnije od vas.

     Sigurno niste na taj način do sada mislili o svom tijelu i pošto­vanju koje mu trebate svakako iskazati. A tijelo i vi ste uvijek bili jedno i zbog toga ga morate izu­zetno voljeti i paziti na njega kao što ono uvijek služi vama. Gotovo nikad nije protiv nas, a zamislite koliko smo često protiv njega.

Debeli ste, pa što onda!

     Tijela se treba svakodnevno sjetiti, osobito kada smo u napas­ti da pojedemo veliku slasnu čokoladu ili popijemo još koje pivo da se opijemo i zaboravimo da nismo dobili na sportskoj kladioni­ci. Ne zaboravite - „tijelo pamti“.

     Nekim ljudima tijelo nije toliko bitno, ali ga paze i maze možda čak i u tome pretjeruju. Svakako i u odnosu prema tijelu treba biti razuman i prije svega pravedan, jer tijelo to zaslužuje. Na to kako ćete izgledati u kupaćem kostimu mislite samo kratko, ali tijekom cijele godine, ako želite lijepo izgledati ljeti. Vi upravljate svojim mislima i svojim djelima, pa se tako sjetite i svoga ljetovanja i pazite što i koliko jedete.

     No, ovo je slika i mogućnosti većine zdravijih i mlađih ljudi. Sta­rije osobe su često bolesne i raz­voj bolesti ne dozvoljava da osoba ide na reduciranu prehranu. Boles­nim osobama je jedini savjet da se strogo drže uputa liječnika. U trenucima ljutnje na samu sebe pokušajte razumjeti neku invalidnu osobu koja ima doista nesavr­šeno tijelo, ali koja je sretna i nasmijana jer „ipak hoda, kako tako“ i samostalna je, iako malo usporena. Tijelo treba voljeti, ne ga mučiti suvišnim nezdravim dije­tama, ne patiti zbog nekih nesavršenosti. Treba znati prepoznati do kada možemo braniti i obraniti našu „lijepu, bolje reći savršenu liniju“, a kada treba stati.

     Ne zaboravite da je ljepota svakog čovjeka objektivno indivi­dualna, ali isto tako to je stvar izbora pojedinca koji je procjenju­je. Znamo da je u nekim kultura­ma debljina pojam ljepote i „mladu“ za starješinu sela tovi cijelo selo i što bude imala više kilogra­ma bit će to „ljepša" i poželjnija. I ne brinite zbog ponekog osmjeha na licu mlade djevojke u bikiniju na plaži ili čak neumjesne pri­mjedbe „ golobradog mladca“ u pratnji šiparice: „Gle ovaj komad“. Nasmiješite se za sebe, ponosno dignite glavu i budite zadovoljni i sretni, jer vi ste iznad trenutka. Imate dio prekrasnog života i unu­tarnji mir i ljepotu proživljenog.

     I ne zaboravite Ivu Andrića, našeg Nobelovca koji se nikad nije mogao dovoljno nagledati lje­pote ljudskog lica. Pa zar nam nije to najvažnije? Svoje tijelo morate voljeti i služiti mu, jer i ono vas voli i služi vam. Vi morate biti jedno drugom najvažniji. Vi ste zapravo jedno. Debeli ste, pa što onda! Drugačiji ste, ali lijepi! Budi­te svoji i sretni bez obzira na dru­ge.