UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Bakama i djedovima na znanje!

 

     Gdje ste bili 1991.? A što ćete odgovoriti ako vas pitaju gdje ste bili 1. lipnja 2016. u 18 sati? Prosvjedni sku­povi za podršku cjelovitoj kuriku- larnoj reformi u 13 gradova pod naslovom „Hrvatska može bo­lje”, upozorenje su Vladi koja je htjela zaustaviti i „preurediti” obrazovnu reformu koju je krei­rala ekspertna skupina stručnja­ka za mandata prošle vlade. No­va vlada je prvo najavila stopira- nje reforme, onda je formalno prihvatila da se krene u proces realizacije, ali...

     Dogovoreno je da će se tije­kom primjene i provedbe možda morati neke stvari u praksi dora­diti i djelomično promijeniti, ali i zaključeno da je posljednji tre­nutak da krene. Uskoro su poče­le promjene stavova „vladajućih” i traženje da se odmah krene s promjenama, prije primjene. To bi značilo odgađanje za najma­nje jednu školsku godinu, a mo­guće i za nekoliko godina ili pak izradu nove reforme. Okidač je bilo predlaganje novih stručnja­ka kojima bi se dopunila stručna radna skupina za provedbu cje­lovite kurikularne reforme, a po­sebno odluka saborskog odbora o „dopuni” skupine s deset novih članova. Time bi podobni nad­glasali osam stručnih!

     Stručna skupina na čelu s Bo­risom Jokićem zatražila je raz­rješenje, odbivši političko prek­rajanje obrazovne reforme koju je tri godine razvijalo oko 400 učitelja i profesora. Organizirani su prosvjedi, kojima se pridružio i Sindikat umirovljenika Hrvatske pozvavši svoje članove na sud­jelovanje.

     Često sam ranije, još i kao studentica davnih šezdesetih godina prošlog stoljeća, sudjelo­vala u prosvjedima, ali čini se da je posljednjih desetak godina na prosvjedima manji odaziv nego što je za očekivati. Ljudi su pos­tali skeptični s obzirom na is­kustvo da se prosvjedima posti­že vrlo malo, da se njima bitno ne rješavaju problemi zbog kojih se prosvjeduje. Govore da su iz­gubili motivaciju ići prosvjedova­ti jer se „ništa i onako ne mije­nja”. Naivno je povjerovati da bi se na poziv za poboljšanje prava umirovljenika, odazvali brojni penzići.

     Što je tome razlog? Dugogo­dišnje razočarenje svojim polo­žajem u društvu, dovelo je do malodušnosti i pasivnosti starijih osoba, pa ih je vrlo teško motivi­rati na „pobunu i bunt”. Većina smatra da je „naše vrijeme proš­lo” i da se u društvu slabo uva­žavaju naši zahtjevi. Tako je bilo i ovoga puta. Umirovljenika i sta­rijih osoba bilo je relativno malo, jer su slabo informirani o tome što je to „kurikularna reforma”, a i smatraju da se to ne odnosi di­rektno na promjenu bilo čega u njihovu životu. Nisu prepoznali da je ovo bila i njihova priča.

     Ipak, jedna je „aktivna” profe­sorica „angažirala” svoju mamu da sudjeluje u protestu i da svo­je prijatelje iz jedne naše po­družnice dovode u što većem broju. I bi tako! Sastali se u ka­vani i okrijepljeni - pravo na prosvjed.

     Šećući među prosvjednici- ma, tražeći u masi ljudi „svoju grupu”, sretala sam poznate, zastajkivala i razgovarala. Neki su došli zbog svoje djece koja još rade u „prosvjeti” i osobno su motivirani. Jedna gospođa me pitala „Kaj vi tu kaj razme- te”?   Pitala sam je je li došla s namjerom da doista doprinese reformi ili zbog „općih razloga”. Rekla je „da joj je kćer profeso­rica i da joj je sve objasnila, ali ništa nije razumjela”.

     Kurikularna reforma? To je zapravo reforma školstva. U na­šim su školama još uvijek stari planovi i programi rada, a o me­todama da i ne govorimo. Novi sadržaji su nužnost, ali ne treba pretjerivati s količinom bezna­čajnih sadržaja. Učenici nemaju dovoljno prilike vlastitom kreativ­nošću sudjelovati u nastavnom procesu.

     „Želim školu u kojoj moji uče­nici dobivaju petice za svoje, a ne za moje misli” - rekla je jedna profesorica. Omiljeni profesor matematike želi da se kod mla­dih ljudi razvije kritički stav i da ih se pouči rješavanju problem­skih zadataka, smatra da je cilj reforme korisnike pametnih tele­fona, tableta i računala učiniti stvarateljima sadržaja novih teh­nologija. Škole, na žalost, nema­ju informatičku opremu nužnu za suvremenu nastavu, a nema­li broj učenika to nema ni kod kuće zbog rastućeg siromaštva.

     Sjetila sam se i mojih škol­skih dana. Danas znam što zna­či biti dobar profesor, ali onda to nisam znala procijeniti. Tek sam na fakultetu naučila učiti, a pos­tala sam i kritičnija u odnosu prema količini znanja naučenog napamet. Naravno, treba novom reformom obrazovati i metodolo­ški osnaživati i profesore, jer oni zapravo nose i provode re- formske zadaće. I najbolja refor­ma pada s lošim izvoditeljima. Ovaj puta su na reformi obrazo­vanja radili oni koji rade u susta­vu obrazovanja.

     Nebitno je sad je li prosvjedo­valo 25 ili 50 tisuća ljudi. Bitno je da je to bio, kako je naglašeno, građanski prosvjed za struku is­pred politike!

     Najmlađi govornik Karlo Horvat iz Daruvara, predsjednik Na­cionalnog vijeća učenika, rekao je: „Učenici ove zemlje ne žele više biti taoci neodgovornosti političkih elita. Mi ne želimo bi- flati i bubati, nego želimo misliti i kreirati. Mi ne želimo tupo po­navljati, nego raspravljati.” Ta­kođer, dodao je „Maknite šape s procesa u koji je ugrađeno bez­broj dobrovoljnih radnih sati, muke, želje, znanja i htijenja.”

Eto, zato smo i mi bili na prosvjedu. Vidimo se na nekom od sljedećih!