UVODNA RIJEČ

Kad si siguran i kad te nije strah

     Zašto su dvije najveće hrvatske umirovljeničke udruge, Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske, uputile čestitke Andreju Plenkoviću povodom pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima? Ne samo iz pri­stojnosti, već zato jer je iskustvo s Premijerom-Građevinom iz 2015. duboko ostalo u memoriji ovog naroda, ali ne kao pošalica uz kavu, već kao bolni osjećaj nesigurnosti.

     Nije bitno jesu li starije osobe diljem Hrvatske masovno dale svoje povjerenje upravo Plenkoviću, a jesu. Nije bitno niti je li njegov prosječni glasač nižeg obrazovanja, gdje je svaki deveti završio tek osnovnu školu, a jedva 26 posto ih ima fakultet, a baš je tako. Nije bitno je li u Sabor s njihove liste ušlo samo 9 žena od 66 sabornika, iako je sve to bitno. Najbitnije je da je    Hrvatska nasuprot strahu birala - sigurnost. HDZ nije samo odglumio predizbornu kampanju „Sigurna Hrvatska", već nam je svima ponudio kontinuitet, stabilnost i sigurnost. Vlada će biti formirana „preko noći", bez navlačenja i odugovlačenja, tr­govanja i korupcije na javnoj trpezi. To je ono što je pobijedilo sve druge stranke: taj osjećaj kad si siguran i kad te nije strah.

     Tek je iz rezultata ovih izbora moguće iščitati koliko je straha u narod unijela retorika Domoljubnog pokreta i dijelom Mosta, koliko su istupi Hasanbegovića, Glasnovića i Zekanovića i Ruže Tomašić, pa onda i Škore i Raspudića o silovanim ženama i po­bačaju, unijeli gađenja i nemira u duše građana. I tek je sada posve jasno da nije narod glasao za HDZ zbog korone, već zbog želje za normalnom zemljom. Tu normalnost je u ovom trenutku jamčio samo HDZ.

     Točno je i da je 40 posto glasača SDP-a (Restart) starije od 60 godina, jer je tamo ponuđeni jelovnik bio ravan bakanalijama starih Rimljana. Kao da je ponuda za umirovljenike napuhavana jer su im na listama bila uglavnom stara, potrošena lica, pa su ispisali svoju listu želja.

     Tako je jedina umirovljenička čestitka otišla Plenkoviću. Po­bjednicima i treba čestitati. U čestitki je pisalo i da ih podsjećamo kako je udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći u RH pao ispod 38 posto, da više od polovice umirovljenika prima miro­vinu nižu od hrvatske linije siromaštva koja iznosi 2.485 kuna, da je previše kontejner-umirovljenika, poniženih i prevarenih.

     Izrazili smo nadu da će nova Vlada pronaći načina da po­veća mirovine i uvede pravednije usklađivanje s rastom plaća, a svakako bi trebalo uvesti i novi model obiteljskih mirovina. Zatražili smo prijenos vlasničkih prava nad domovima za starije i nemoćne na županije i Grad Zagreb i još puno toga što bi se trebalo naći na dnevnom redu savjetodavnog tijela Vlade, Na­cionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe. Jer sigurnost nije samo floskula. Sigurnost ima cijenu i vraća dostojanstvo i blagostanje. Najvažnije je pravovremeno se zaštititi od onih koji se hrane vašim osjećajima nesigurnosti. Upravo to su glasači učinili.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Bakama i djedovima na znanje!

 

     Gdje ste bili 1991.? A što ćete odgovoriti ako vas pitaju gdje ste bili 1. lipnja 2016. u 18 sati? Prosvjedni sku­povi za podršku cjelovitoj kuriku- larnoj reformi u 13 gradova pod naslovom „Hrvatska može bo­lje”, upozorenje su Vladi koja je htjela zaustaviti i „preurediti” obrazovnu reformu koju je krei­rala ekspertna skupina stručnja­ka za mandata prošle vlade. No­va vlada je prvo najavila stopira- nje reforme, onda je formalno prihvatila da se krene u proces realizacije, ali...

     Dogovoreno je da će se tije­kom primjene i provedbe možda morati neke stvari u praksi dora­diti i djelomično promijeniti, ali i zaključeno da je posljednji tre­nutak da krene. Uskoro su poče­le promjene stavova „vladajućih” i traženje da se odmah krene s promjenama, prije primjene. To bi značilo odgađanje za najma­nje jednu školsku godinu, a mo­guće i za nekoliko godina ili pak izradu nove reforme. Okidač je bilo predlaganje novih stručnja­ka kojima bi se dopunila stručna radna skupina za provedbu cje­lovite kurikularne reforme, a po­sebno odluka saborskog odbora o „dopuni” skupine s deset novih članova. Time bi podobni nad­glasali osam stručnih!

     Stručna skupina na čelu s Bo­risom Jokićem zatražila je raz­rješenje, odbivši političko prek­rajanje obrazovne reforme koju je tri godine razvijalo oko 400 učitelja i profesora. Organizirani su prosvjedi, kojima se pridružio i Sindikat umirovljenika Hrvatske pozvavši svoje članove na sud­jelovanje.

     Često sam ranije, još i kao studentica davnih šezdesetih godina prošlog stoljeća, sudjelo­vala u prosvjedima, ali čini se da je posljednjih desetak godina na prosvjedima manji odaziv nego što je za očekivati. Ljudi su pos­tali skeptični s obzirom na is­kustvo da se prosvjedima posti­že vrlo malo, da se njima bitno ne rješavaju problemi zbog kojih se prosvjeduje. Govore da su iz­gubili motivaciju ići prosvjedova­ti jer se „ništa i onako ne mije­nja”. Naivno je povjerovati da bi se na poziv za poboljšanje prava umirovljenika, odazvali brojni penzići.

     Što je tome razlog? Dugogo­dišnje razočarenje svojim polo­žajem u društvu, dovelo je do malodušnosti i pasivnosti starijih osoba, pa ih je vrlo teško motivi­rati na „pobunu i bunt”. Većina smatra da je „naše vrijeme proš­lo” i da se u društvu slabo uva­žavaju naši zahtjevi. Tako je bilo i ovoga puta. Umirovljenika i sta­rijih osoba bilo je relativno malo, jer su slabo informirani o tome što je to „kurikularna reforma”, a i smatraju da se to ne odnosi di­rektno na promjenu bilo čega u njihovu životu. Nisu prepoznali da je ovo bila i njihova priča.

     Ipak, jedna je „aktivna” profe­sorica „angažirala” svoju mamu da sudjeluje u protestu i da svo­je prijatelje iz jedne naše po­družnice dovode u što većem broju. I bi tako! Sastali se u ka­vani i okrijepljeni - pravo na prosvjed.

     Šećući među prosvjednici- ma, tražeći u masi ljudi „svoju grupu”, sretala sam poznate, zastajkivala i razgovarala. Neki su došli zbog svoje djece koja još rade u „prosvjeti” i osobno su motivirani. Jedna gospođa me pitala „Kaj vi tu kaj razme- te”?   Pitala sam je je li došla s namjerom da doista doprinese reformi ili zbog „općih razloga”. Rekla je „da joj je kćer profeso­rica i da joj je sve objasnila, ali ništa nije razumjela”.

     Kurikularna reforma? To je zapravo reforma školstva. U na­šim su školama još uvijek stari planovi i programi rada, a o me­todama da i ne govorimo. Novi sadržaji su nužnost, ali ne treba pretjerivati s količinom bezna­čajnih sadržaja. Učenici nemaju dovoljno prilike vlastitom kreativ­nošću sudjelovati u nastavnom procesu.

     „Želim školu u kojoj moji uče­nici dobivaju petice za svoje, a ne za moje misli” - rekla je jedna profesorica. Omiljeni profesor matematike želi da se kod mla­dih ljudi razvije kritički stav i da ih se pouči rješavanju problem­skih zadataka, smatra da je cilj reforme korisnike pametnih tele­fona, tableta i računala učiniti stvarateljima sadržaja novih teh­nologija. Škole, na žalost, nema­ju informatičku opremu nužnu za suvremenu nastavu, a nema­li broj učenika to nema ni kod kuće zbog rastućeg siromaštva.

     Sjetila sam se i mojih škol­skih dana. Danas znam što zna­či biti dobar profesor, ali onda to nisam znala procijeniti. Tek sam na fakultetu naučila učiti, a pos­tala sam i kritičnija u odnosu prema količini znanja naučenog napamet. Naravno, treba novom reformom obrazovati i metodolo­ški osnaživati i profesore, jer oni zapravo nose i provode re- formske zadaće. I najbolja refor­ma pada s lošim izvoditeljima. Ovaj puta su na reformi obrazo­vanja radili oni koji rade u susta­vu obrazovanja.

     Nebitno je sad je li prosvjedo­valo 25 ili 50 tisuća ljudi. Bitno je da je to bio, kako je naglašeno, građanski prosvjed za struku is­pred politike!

     Najmlađi govornik Karlo Horvat iz Daruvara, predsjednik Na­cionalnog vijeća učenika, rekao je: „Učenici ove zemlje ne žele više biti taoci neodgovornosti političkih elita. Mi ne želimo bi- flati i bubati, nego želimo misliti i kreirati. Mi ne želimo tupo po­navljati, nego raspravljati.” Ta­kođer, dodao je „Maknite šape s procesa u koji je ugrađeno bez­broj dobrovoljnih radnih sati, muke, želje, znanja i htijenja.”

Eto, zato smo i mi bili na prosvjedu. Vidimo se na nekom od sljedećih!