UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Zašto se svađamo?

     U posljednje vrijeme ljudi oko mene postali su svadljiviji nego što su bili ranije. Ne znam imam li ja drukčiju percepciju ili je to doista sve prisutnija pojava u komunikaciji. Promatrala sam malo pozornije ponašanje kole­ga, prijatelja, ali i ljudi u tramva­ju, na tržnici, u susjedstvu i zak­ljučila: opća društvena klima u posljednje je vrijeme frustriraju- ća za većinu ljudi.

     Iznenađenje na parlamentar­nim izborima, formiranje nove vlade, očekivanje programa re­formi, najavljeno poskupljenje dopunskog zdravstvenog osigu­ranja za 30 posto, porast mirovi­na za skromnih 0,46 posto. Za­tim, tu su osobni i obiteljski pro­blemi vezani za probleme za­pošljavanja mladih, neredovnu isplatu plaća, odlazak u mirovi­nu, osobito invalidsku ili prijev­remenu, preniske mirovine, ne­dostatak novaca, dugove, ovr­he... Sve to izaziva nemir i ljudi su često neadekvatno, svađa­lački reagirali na najmanje iza­zove.

Niži prag tolerancije

     Zapravo, nisu se promijenili ljudi, već su se povećali emocio­nalni pritisak i nezadovoljstvo, što je izazvalo neprilagođene reakcije - ljudi postaju svadljiviji. Prag tolerancije naglo postaje niži, a sukobi sve češći i žešći. I vrijeme utječe na ponašanje lju­di.

     Dosadna kiša pada danima, jutarnje sivilo kvari naše rspolo- ženje, vlaga u zraku lagano mo­či našu odjeću, oblaci nam „sje­li" na glavu i pritišću tjeme, a moramo ustati i pokrenuti se. Sve se urotilo protiv nas!

     A zatim, u pun autobus, koji danas i griju, ulazi kontrolor i gle čuda, na prvom sjedištu mladić nema kartu. Počinje razgovor, pristojno i mirno razgovaraju, autobus staje na stanici i mladić pokušava izaći, ali se kontrolor ispriječio i nastavlja se sve žeš­ća svađa. Dolazi do uzajamnog naguravanja, a padaju i prvi glasni komentari. Putnici u auto­busu su podijeljeni. Nove svađe. I svi kao da su jedva dočekali da i oni „riješe" svoje jutarnje frus­tracije i da reagiraju na neutral­nom terenu, jer ako se posvade sa šefom posljedice će biti teže.

     Eto i moga jutra. Zaspala sam, pa sam morala žuriti. Ni­sam popila ni kavu, a kćerka mi se obratila neugodnom opas­kom i omalovažavajućim tonom. Na takvu primjedbu u „normal- noj“ situaciji ne bih ni reagirala, ali zbog povećane frustracije prigovorila sam joj neadekvatno i tada je nastala prava svađa. Kćer je bila nervoznija nego ina­če zbog nemira njene kćerkice i tako je iz jedne bezazlene pri­mjedbe nastala prava svađa.

Krivi je stari namještaj

     Svađamo se različito, zbog raznih razloga, drukčije - od pri­like do prilike, različitim intenzi­tetom, jer nismo isti sada i su­tra, ali niti okolnosti nisu iste. Pa ni osobe s kojima se svađamo, niti povodi svađe! Ukratko, ništa nije isto! Kad smo umorni sklo­niji smo svađanju, pa „teške i važne razgovore“ treba odgoditi za neka bolja, mirna vremena i raspoloženja.

Jedna moja prijateljica mi je rekla da njena kćerka, koja već dugo traži posao, prije odlaska na razgovor popije tabletu za smirenje, jer se od „silnih“ raz­govora koje je prošla, boji da ni­je zadovoljila potencijalne pos­lodavce zbog nedovoljne pribra­nosti.

     Znam i jednu ekipu adminis­trativnih djelatnika, koji se vrlo često, jako burno i bučno svađ­aju. Djelomični razlog tome je skučeni prostor, stolovi su sti- ješnjeni, relativno je mračno i uvijek je upaljena rasvjeta i to neonska, koja zbog blještavila ljude čini bljedolikima i sve to povećava netolerantnost jednih prema drugima. Različite su do­bi, različitih svjetonazora, razli­čitog stupnja obrazovanja, razli­čitog materijalnog i obiteljskog statusa. Rade slične poslove, ne i jednako odgovorne, pa su i primanja tome prilagođena. Svakodnevne svađe se pone­kad pretvore u osobna vrijeđa­nja.   Šef nije prisutan stalno, već povremeno i kad se žale jedna na drugu, on im kaže da su svađe normalna pojava u ma­lom kolektivu, a osobito među ženama.

Pretjerana samokontrola

     Svakako, šef nije u pravu. Možda bi žene bolje radile da samo malo urede svoj radni prostor, ali i da šef iznese dio arhivskih dokumenata drugdje iz ionako malog prostora, pro­mjeni rasvjetu i „izbaci“ neki ne­potrebni dio namještaja?   Dakle, i radni prostor djeluje na svadlji- vost i stupanj žestine svađe.

     Može li netko biti svadljiv po prirodi? Dio našeg ponašanja je naučen tijekom života. Ponašati se - učimo cijeloga života. Uči­mo svjesno, ali i nesvjesno. Mo­ja kćerka već mi je nekoliko pu­ta prigovorila što sam je kao djevojčicu učila toleranciji i po­pustljivosti, a danas smatra da se ponekad u životu trebala agresivnije, pa čak i svadljivije, ponašati i agresivnije boriti za svoja prava. Ja ne mislim tako. No, najvažnije je znati da dva čovjeka nisu ni približno slična po svojim osobinama ličnosti, kao što ni pojedinac nije isti svakoga dana i u svakom okruž­enju.

     Svadljivost nije pozitivna osobina, a svađe ne rješavaju konflikte i probleme, nego ih često i produbljuju. Ipak, pos­vađajte se od vremena do vre­mena, makar i s bračnim dru­gom, prijateljicom ili prijateljem, kako ne biste “puknuli“. Opet, stalno se kontrolirati vrlo je teš­ko, a i nakupljanje napetosti i frustracija vodi nas ponekad u neka bolesna stanja stresa. Savjeti stručnjaka su ponekad upravo „trebate se s nekim do­bro posvađati" da biste uživali u mirenju.