UVODNA RIJEČ

Kad si siguran i kad te nije strah

     Zašto su dvije najveće hrvatske umirovljeničke udruge, Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske, uputile čestitke Andreju Plenkoviću povodom pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima? Ne samo iz pri­stojnosti, već zato jer je iskustvo s Premijerom-Građevinom iz 2015. duboko ostalo u memoriji ovog naroda, ali ne kao pošalica uz kavu, već kao bolni osjećaj nesigurnosti.

     Nije bitno jesu li starije osobe diljem Hrvatske masovno dale svoje povjerenje upravo Plenkoviću, a jesu. Nije bitno niti je li njegov prosječni glasač nižeg obrazovanja, gdje je svaki deveti završio tek osnovnu školu, a jedva 26 posto ih ima fakultet, a baš je tako. Nije bitno je li u Sabor s njihove liste ušlo samo 9 žena od 66 sabornika, iako je sve to bitno. Najbitnije je da je    Hrvatska nasuprot strahu birala - sigurnost. HDZ nije samo odglumio predizbornu kampanju „Sigurna Hrvatska", već nam je svima ponudio kontinuitet, stabilnost i sigurnost. Vlada će biti formirana „preko noći", bez navlačenja i odugovlačenja, tr­govanja i korupcije na javnoj trpezi. To je ono što je pobijedilo sve druge stranke: taj osjećaj kad si siguran i kad te nije strah.

     Tek je iz rezultata ovih izbora moguće iščitati koliko je straha u narod unijela retorika Domoljubnog pokreta i dijelom Mosta, koliko su istupi Hasanbegovića, Glasnovića i Zekanovića i Ruže Tomašić, pa onda i Škore i Raspudića o silovanim ženama i po­bačaju, unijeli gađenja i nemira u duše građana. I tek je sada posve jasno da nije narod glasao za HDZ zbog korone, već zbog želje za normalnom zemljom. Tu normalnost je u ovom trenutku jamčio samo HDZ.

     Točno je i da je 40 posto glasača SDP-a (Restart) starije od 60 godina, jer je tamo ponuđeni jelovnik bio ravan bakanalijama starih Rimljana. Kao da je ponuda za umirovljenike napuhavana jer su im na listama bila uglavnom stara, potrošena lica, pa su ispisali svoju listu želja.

     Tako je jedina umirovljenička čestitka otišla Plenkoviću. Po­bjednicima i treba čestitati. U čestitki je pisalo i da ih podsjećamo kako je udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći u RH pao ispod 38 posto, da više od polovice umirovljenika prima miro­vinu nižu od hrvatske linije siromaštva koja iznosi 2.485 kuna, da je previše kontejner-umirovljenika, poniženih i prevarenih.

     Izrazili smo nadu da će nova Vlada pronaći načina da po­veća mirovine i uvede pravednije usklađivanje s rastom plaća, a svakako bi trebalo uvesti i novi model obiteljskih mirovina. Zatražili smo prijenos vlasničkih prava nad domovima za starije i nemoćne na županije i Grad Zagreb i još puno toga što bi se trebalo naći na dnevnom redu savjetodavnog tijela Vlade, Na­cionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe. Jer sigurnost nije samo floskula. Sigurnost ima cijenu i vraća dostojanstvo i blagostanje. Najvažnije je pravovremeno se zaštititi od onih koji se hrane vašim osjećajima nesigurnosti. Upravo to su glasači učinili.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Proljeće je, a u meni nemir...

     I tako, kažu, stiglo je kalendarsko proljeće. Jedva smo ga dočekali, nakon dosadne, ne su­više hladne, ali kišovite zime. U svijesti i pod- svjesti maštali smo o lijepom, prohladnom ali vedrom i proljetnicama obilježenom vremenu... Ali, nije sve baš po našoj želji. I dalje cijele da­ne lije dosadna kiša, a ljudi su sve nemirniji, ner­vozniji. I meni se čini da smo utonuli u neko vla­žno, tmurno more sivila bez naznake skorog iz­laska. U autobusu i tramvaju ljudi kao da drije­maju, ne razgovaraju, mrmljaju nešto „sebi u bradu”.

     Na razgovor mi stiže gospođa koju sam slu­čajno srela na hodniku, a koja traži pravnika, jer je upravo ostala bez posla. Plače. Ne zna zašto je baš ona dobila otkaz, jer je posao spremačice radila dobro, nije lijena i nikad je nitko nije upo­zoravao na propuste. K tomu, ima par godina do mirovine. Na žalost, petak je; naš pravnik ne ra­di, a ni u susjednim kancelarijama SSSH-a nema pravnika. Slušam je, ali i ja žurim, jer idem na sastanak s prijateljicama.

     Savjetujem je da nazove neku svoju prijatelji­cu i „olakša dušu”. Naime, u jednom trenutku sam se, razmišljajući kako pomoći, sjetila razlo­ga zbog čega su ženska prijateljstva i „ćakule” spas za rješavanje svakodnevnih životnih pro­blema žena. Istraživanja u SAD-u pokazala su da prijateljice uvijek pažljivo saslušaju jedna drugu u nevolji, naglase kako razumiju njezinu bol i problem te konstruktivnim savjetima po­mažu u rješavanju problema.

Žena ženi - psihoterapeut?!

     Ponekad se prijateljice aktivno uključe u pružanje pomoći. Drugim riječima, žene su jed­na drugoj pomalo i „psihoterapeuti” jer, često nam je lakše kad nas netko samo i sasluša. Go­dinama se sastajem s prijateljicama iz školskih dana i uglavnom pričamo o našim obiteljima, razmjenjujemo iskustva. Savjete uvijek rado pri­mamo, dijelimo dio problema i pomažemo jedna drugoj.

     Dakle ženska prijateljstva i druženja uključuju emocionalni doživljaj i reakcija je olakšanje, a teme su uvijek vezane uz osobne probleme. Mu­ški prijatelji na prijateljskim druženjima ne govo­re o tim stvarima. Oni razgovaraju o sportskim rezultatima, raspravljaju o političkoj situaciji i često gorljivo nastoje nametnuti svoje poglede i stavove. Često se sastaju i da bi odigrali partiju karata ili „obavili” neki sportsko rekreativni tre­ning ili čak odigrali utakmicu (mali nogomet, ko­šarku i sl).

     Moj drugi savjet gospođi iz priče je da od sa­da pozitivno razmišlja o nastaloj situaciji. Rekla sam joj neka pokuša na Zavodu za zapošljava­nje potražiti novi posao, jer su spremačice, koli­ko se to njoj činilo malo vjerojatnim, uvijek traž­ene. Sada već ima i nekoliko uslužnih centara, koji po sistemu „outsourcinga” zapošljavaju spremačice i drugo pomoćno osoblje. Iako joj je suprug zaposlen, to nije dovoljno za školovanje kćerke, pa možda može neko vrijeme i „raditi na crno” spremajući zaposlenima ili bolesnima stan.

Želje iznad mogućnosti

     Ali ne može se uvijek savjetovati da treba po­zitivno misliti, jer kako to savjetovati nekome tko možda nema krov nad glavom ili nema što jesti? U procjeni situacije treba biti realan i prilagoditi svoje riječi. Jedino što je važno, jest savjetovati da odmah treba djelovati, a ne kukati nad vlasti­tom sudbinom ili maštati o nemogućim i neizve­divim situacijama i rješenjima. Na žalost, čovjek često ima želje veće od mogućnosti.

     A sada doživljaj procjene vlastitih mogućnos­ti: nemirna sam jer trebam obaviti proljetno čiš­ćenje kuće. Vrijeme je vlažno, kiša „cmolji”, vla­žni su mi i dodiri. Zemlja u vrtu više ne može „popiti” svu vodu. Jedan slobodan dan odlučim spremiti terasu, jer naslagalo se tu tijekom zime svega i svačega. Jedna se biljka smrznula, pa sam je podrezala, ali telefon zvoni. Onda idem zaliti cvijeće, pa opet na terasu pomesti i opet telefon, pa nešto si skuhati, spremiti sobu i gle prođe dan!

     Krivo sam procijenila svoje mogućnosti. Spretnost i brzina su stvar prošlosti! Sva sreća što mi je susjeda oprala sve prozore i vrata, po­dove, obrisala prašinu i usisala tepihe. Drage moje, ne obeshrabrujte se! Svatko je poseban, sam sebi sličan, a i različitih smo mogućnosti. Vi ćete sve odreda bolje napraviti sve što vam je potrebno, bolje nego ja.

     Za Uskrs će sve biti na svome mjestu, jer za preostale poslove moje mogućnosti će biti do­voljne, ali trebam ih pravilno rasporediti. Pa čak i kiša treba svakako prestati padati! Želim vam svima sretan i blagoslovljen Uskrs i mir u duši!