UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Proljeće je, a u meni nemir...

     I tako, kažu, stiglo je kalendarsko proljeće. Jedva smo ga dočekali, nakon dosadne, ne su­više hladne, ali kišovite zime. U svijesti i pod- svjesti maštali smo o lijepom, prohladnom ali vedrom i proljetnicama obilježenom vremenu... Ali, nije sve baš po našoj želji. I dalje cijele da­ne lije dosadna kiša, a ljudi su sve nemirniji, ner­vozniji. I meni se čini da smo utonuli u neko vla­žno, tmurno more sivila bez naznake skorog iz­laska. U autobusu i tramvaju ljudi kao da drije­maju, ne razgovaraju, mrmljaju nešto „sebi u bradu”.

     Na razgovor mi stiže gospođa koju sam slu­čajno srela na hodniku, a koja traži pravnika, jer je upravo ostala bez posla. Plače. Ne zna zašto je baš ona dobila otkaz, jer je posao spremačice radila dobro, nije lijena i nikad je nitko nije upo­zoravao na propuste. K tomu, ima par godina do mirovine. Na žalost, petak je; naš pravnik ne ra­di, a ni u susjednim kancelarijama SSSH-a nema pravnika. Slušam je, ali i ja žurim, jer idem na sastanak s prijateljicama.

     Savjetujem je da nazove neku svoju prijatelji­cu i „olakša dušu”. Naime, u jednom trenutku sam se, razmišljajući kako pomoći, sjetila razlo­ga zbog čega su ženska prijateljstva i „ćakule” spas za rješavanje svakodnevnih životnih pro­blema žena. Istraživanja u SAD-u pokazala su da prijateljice uvijek pažljivo saslušaju jedna drugu u nevolji, naglase kako razumiju njezinu bol i problem te konstruktivnim savjetima po­mažu u rješavanju problema.

Žena ženi - psihoterapeut?!

     Ponekad se prijateljice aktivno uključe u pružanje pomoći. Drugim riječima, žene su jed­na drugoj pomalo i „psihoterapeuti” jer, često nam je lakše kad nas netko samo i sasluša. Go­dinama se sastajem s prijateljicama iz školskih dana i uglavnom pričamo o našim obiteljima, razmjenjujemo iskustva. Savjete uvijek rado pri­mamo, dijelimo dio problema i pomažemo jedna drugoj.

     Dakle ženska prijateljstva i druženja uključuju emocionalni doživljaj i reakcija je olakšanje, a teme su uvijek vezane uz osobne probleme. Mu­ški prijatelji na prijateljskim druženjima ne govo­re o tim stvarima. Oni razgovaraju o sportskim rezultatima, raspravljaju o političkoj situaciji i često gorljivo nastoje nametnuti svoje poglede i stavove. Često se sastaju i da bi odigrali partiju karata ili „obavili” neki sportsko rekreativni tre­ning ili čak odigrali utakmicu (mali nogomet, ko­šarku i sl).

     Moj drugi savjet gospođi iz priče je da od sa­da pozitivno razmišlja o nastaloj situaciji. Rekla sam joj neka pokuša na Zavodu za zapošljava­nje potražiti novi posao, jer su spremačice, koli­ko se to njoj činilo malo vjerojatnim, uvijek traž­ene. Sada već ima i nekoliko uslužnih centara, koji po sistemu „outsourcinga” zapošljavaju spremačice i drugo pomoćno osoblje. Iako joj je suprug zaposlen, to nije dovoljno za školovanje kćerke, pa možda može neko vrijeme i „raditi na crno” spremajući zaposlenima ili bolesnima stan.

Želje iznad mogućnosti

     Ali ne može se uvijek savjetovati da treba po­zitivno misliti, jer kako to savjetovati nekome tko možda nema krov nad glavom ili nema što jesti? U procjeni situacije treba biti realan i prilagoditi svoje riječi. Jedino što je važno, jest savjetovati da odmah treba djelovati, a ne kukati nad vlasti­tom sudbinom ili maštati o nemogućim i neizve­divim situacijama i rješenjima. Na žalost, čovjek često ima želje veće od mogućnosti.

     A sada doživljaj procjene vlastitih mogućnos­ti: nemirna sam jer trebam obaviti proljetno čiš­ćenje kuće. Vrijeme je vlažno, kiša „cmolji”, vla­žni su mi i dodiri. Zemlja u vrtu više ne može „popiti” svu vodu. Jedan slobodan dan odlučim spremiti terasu, jer naslagalo se tu tijekom zime svega i svačega. Jedna se biljka smrznula, pa sam je podrezala, ali telefon zvoni. Onda idem zaliti cvijeće, pa opet na terasu pomesti i opet telefon, pa nešto si skuhati, spremiti sobu i gle prođe dan!

     Krivo sam procijenila svoje mogućnosti. Spretnost i brzina su stvar prošlosti! Sva sreća što mi je susjeda oprala sve prozore i vrata, po­dove, obrisala prašinu i usisala tepihe. Drage moje, ne obeshrabrujte se! Svatko je poseban, sam sebi sličan, a i različitih smo mogućnosti. Vi ćete sve odreda bolje napraviti sve što vam je potrebno, bolje nego ja.

     Za Uskrs će sve biti na svome mjestu, jer za preostale poslove moje mogućnosti će biti do­voljne, ali trebam ih pravilno rasporediti. Pa čak i kiša treba svakako prestati padati! Želim vam svima sretan i blagoslovljen Uskrs i mir u duši!