UVODNA RIJEČ

Kad si siguran i kad te nije strah

     Zašto su dvije najveće hrvatske umirovljeničke udruge, Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske, uputile čestitke Andreju Plenkoviću povodom pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima? Ne samo iz pri­stojnosti, već zato jer je iskustvo s Premijerom-Građevinom iz 2015. duboko ostalo u memoriji ovog naroda, ali ne kao pošalica uz kavu, već kao bolni osjećaj nesigurnosti.

     Nije bitno jesu li starije osobe diljem Hrvatske masovno dale svoje povjerenje upravo Plenkoviću, a jesu. Nije bitno niti je li njegov prosječni glasač nižeg obrazovanja, gdje je svaki deveti završio tek osnovnu školu, a jedva 26 posto ih ima fakultet, a baš je tako. Nije bitno je li u Sabor s njihove liste ušlo samo 9 žena od 66 sabornika, iako je sve to bitno. Najbitnije je da je    Hrvatska nasuprot strahu birala - sigurnost. HDZ nije samo odglumio predizbornu kampanju „Sigurna Hrvatska", već nam je svima ponudio kontinuitet, stabilnost i sigurnost. Vlada će biti formirana „preko noći", bez navlačenja i odugovlačenja, tr­govanja i korupcije na javnoj trpezi. To je ono što je pobijedilo sve druge stranke: taj osjećaj kad si siguran i kad te nije strah.

     Tek je iz rezultata ovih izbora moguće iščitati koliko je straha u narod unijela retorika Domoljubnog pokreta i dijelom Mosta, koliko su istupi Hasanbegovića, Glasnovića i Zekanovića i Ruže Tomašić, pa onda i Škore i Raspudića o silovanim ženama i po­bačaju, unijeli gađenja i nemira u duše građana. I tek je sada posve jasno da nije narod glasao za HDZ zbog korone, već zbog želje za normalnom zemljom. Tu normalnost je u ovom trenutku jamčio samo HDZ.

     Točno je i da je 40 posto glasača SDP-a (Restart) starije od 60 godina, jer je tamo ponuđeni jelovnik bio ravan bakanalijama starih Rimljana. Kao da je ponuda za umirovljenike napuhavana jer su im na listama bila uglavnom stara, potrošena lica, pa su ispisali svoju listu želja.

     Tako je jedina umirovljenička čestitka otišla Plenkoviću. Po­bjednicima i treba čestitati. U čestitki je pisalo i da ih podsjećamo kako je udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći u RH pao ispod 38 posto, da više od polovice umirovljenika prima miro­vinu nižu od hrvatske linije siromaštva koja iznosi 2.485 kuna, da je previše kontejner-umirovljenika, poniženih i prevarenih.

     Izrazili smo nadu da će nova Vlada pronaći načina da po­veća mirovine i uvede pravednije usklađivanje s rastom plaća, a svakako bi trebalo uvesti i novi model obiteljskih mirovina. Zatražili smo prijenos vlasničkih prava nad domovima za starije i nemoćne na županije i Grad Zagreb i još puno toga što bi se trebalo naći na dnevnom redu savjetodavnog tijela Vlade, Na­cionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe. Jer sigurnost nije samo floskula. Sigurnost ima cijenu i vraća dostojanstvo i blagostanje. Najvažnije je pravovremeno se zaštititi od onih koji se hrane vašim osjećajima nesigurnosti. Upravo to su glasači učinili.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Kako biti iskreni lažov?

 

     Posljednjih dana, bolje re­čeno mjeseci, svakodnev­no čujemo na ulici, u jav­nim medijima ili u društvu prija­telja komentare kako je sve više laži i neiskrenosti u političkom i društvenom okruženju. Ljudi se ne snalaze u svim tim kontra- verznim izjavama koje čuju, kao ni akcijama koje za posljedicu imaju nesigurnost i zbunjenost. Gotovo se ni o kojem bitnom problemu ne može saznati pra­va i potpuna istina.

     Lansiraju se poluistine, a možda čak i laži, a razlučiti če­mu i kome vjerovati - nemoguća misija. Možda bi trebalo razmis­liti zašto je toliko neiskrenosti, poluistina i laži? Što je cilj i ko­me su namijenjene, te s kojim razlogom? Osluškujemo što će biti s mirovinama, jedni kažu „nećemo ih dirati”, a drugi „tre­bat ćemo možda uštedjeti na plaćama u javnom sektoru i na mirovinama”. Nijedna opcija ne raduje umirovljenike, jer očeki­vanja su bila da bi trebalo dirati mirovine s ciljem da malo poras­tu, ali ako ostanu „nedirnute” i to je bolja opcija od smanjivanja ionako mizernih mirovina.

Lažemo od malena

     U posljednje vrijeme sve češće susrećem ljude koji su povrijeđeni od bliskih osoba zbog optužbi da „nisu iskreni”, da im ponekad lažu. Onda na­prave „sastanak sa samim so­bom” i, gle, za čudo, spoznaju da je to istina! I tako ta neis­krenost, da ne priznamo - laž, postaje problem u komunikaciji s drugima, ali i opterećenje nji­ma samima.

     Što savjetovati ljudima koji su u dilemi - trebaju li govoriti samo istinu ili je korisna i neka sitna laž? Lagati naučimo već u najra­nijem djetinjstvu. To smo gotovo svi „savladali” dok smo počeli spoznavati neke dobrobiti od sit­nih laži. Npr. kad smo prolili sok po tepihu, pa bi se mama ljutila, nismo to priznali, jer bismo zato mogli biti kažnjeni.

     Dakle, eventualne posljedice naših postupaka bile su sank­cionirane prema stupnju naše iskrenosti. Ta su se iskustva du­boko urezala, ne samo u naše sjećanje, nego su i ostala traj­nim dijelom našeg ponašanja, odnosno postala su i naša zašti­ta, naš obrambeni mehanizam. To se s godinama uvuče u našu podsvjest pa to smatramo sas­vim normalnim i prihvatljivim oblikom ponašanja.

     Naravno, ljudi nisu svjesni da su neiskreni ili da čak lažu zbog obrane samih sebe, već nastoje uvijek naći dobre razloge umjes­to pravih. Naime, istine koje bi nam najviše koristile su zadnje koje želimo čuti. Npr. pretila oso­ba ne želi iskreni savjet da treba pribjeći dijeti, jer debljina djeluje na zdravlje, ali isto tako nije lije­po ni vidjeti debelu mladu ženu, pa još k tome i neprikladno odje­venu, iako bi joj to bio najkorisni­ji i najprijateljskiji savjet.

Dobre i loše laži

     Dakle, ljudi u želji da ne pov­rijede osjećaje drugih, nastoje zatomiti iskrenost. Težak je to „život” i za onoga tko nije is­kren, ali i za njegovu okolinu, osobito za obitelj. Moramo zna­ti da jedna laž traži nove... i ta­ko pojedinac, ako se pravovre­meno na zaustavi, postaje naj­veći neprijatelj samome sebi.

     Jedan gospodin u poodma- kloj dobi je na najgori mogući način spoznao da je pretjerao u lažima kad ga je napustila su­pruga, a djeca ga se odrekla. Naime, on je lagao o svojim po­rocima, kockao je gotovo cijeli život, ali obitelj je možda i na­mjerno zatvarala oči pred tim, jer to nije ugrožavalo njihovo materijalno stanje. Kad je osta­rio nije se mogao nositi s tom „aktivnošću” i mnogo mlađim i spretnijim „društvom”, pa je os­tao bez obiteljske kuće i druge imovine.

     Istina, premda boli, razvija ka­rakter i povjerenje, a to je temelj samopouzdanja i zdravih odno­sa, najprije u obitelji, a potom i nužno u krugu prijatelja, a naj­važnije je u radnom okruženju. Pokušajte biti spremni za rješa­vanje pitanja kada ste bili manje iskreni u prošlosti. Mislite iskre­no! Ovo zvuči kao floskula, ali ako ne mislite iskreno, nećete biti iskreni. Ako nešto ne znate, treba iskreno to priznati, prije svega samome sebi, a potom to nastojati naučiti, a ne izvlačiti se lažima.

Istina boli

     Vježbajte taktičnost, jer bilo bi isto tako loše da odjednom počnete svima govoriti istinu o njima, ali i o drugima, jer već smo naučili da doslovno biti is­kren može značiti da ćemo ne­koga povrijediti ili čak narušiti prijateljstvo ili ljubav. Biti iskren nije lako.

     I opet, sjetite se da istina jed­nostavno boli. Ali, istina razvija i povjerenje, a to su temelji sa­mopouzdanja i zdravog odnosa. Biti iskren nije cilj kojega se možemo odreći, već je to stalni proces koji traje cijeli život sa svim svojim izazovima i teško­ćama, ali i zadovoljstvima i sre­ćom zbog osjećaja postajemo „bolji čovjek”.

     A smijemo li ponekad „lansi­rati” poneku laž.? Naravno da to ponekad činimo da zaštitimo sebe ili nekog do koga nam je stalo ili naprosto kad istina nije primjerena trenutku. Npr. pone­kad slažem teško bolesnom ili umirućem, jer ne želim da spoz­na da je smrt relativno blizu, što bi izazvalo nužno veću patnju i psihičku bol. Lažemo i djeci, u najboljim namjerama da ih zaš­titimo od padova i izazivanja povreda.

     Lažemo i kad smo prisiljeni „čuvati” nečije „tajne” koje bi mogle naštetiti pojedincu ili koje bi imale još mnogo „kolateralnih” žrtava. Ukoliko niste sprem­ni „čuvati tuđe tajne”, najbolje je da ih ne slušate.

Iskrenost treba učiti cijeli ži­vot. Nije lako biti iskren, jer to traži osobni napor svakog poje­dinca, ali i društva u kojem živi. No, ovo je moja poruka i vlasti i političkim elitama. Naučite ne lagati narodu, ali ako lažete, la­žite iskreno.