UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Kako ću JA promijeniti svijet

      „Ja znam da ne mogu! A ipak to želim!” Svatko od nas je barem jednom želio nešto što objektivno možda nije mo­gao dobiti ili ostvariti, što zbog svoje slabosti ili pak, moći ne­kog drugog. I tako, vremenom, sve više zatomiljujemo svoje želje.

     Sjetila sam se entuzijazma s kojim sam nakon završetka fa­kulteta krenula u svoj „neki no­vi svijet”, mijenjati ljude. Bila sam mlada i vjerovala da se svašta može promijeniti, ne baš cijeli svijet, ali svakako ne­ke loše oblike ponašanja poje­dinaca. I doista, u tome sam u dobroj mjeri i uspijevala. Bilo bi i neuspjeha, pa razočarenja u sebe, ali još više u sustav koji nije dovoljno prepoznavao na­pore koje sam činila i uspjehe koje sam postizala; u sustav koji nije pružao dovoljno pomo­ći i podrške da učinjeno i op­stane.

     Dakle, postojala je volja i želja, bila sam maksimalno motivirana. Upravo je motivaci­ja ona snaga koja pokreće na akciju. Postoje dvije najjednos­tavnije definirane vrste motiva­cije: intrinzična (unutarnja) ko­ja je rezultat naše osobnosti, htjenja i mogućnosti, te eks- trinzična (vanjska) koja je rezultat vanjskih čimbenika, primjerice dobiti više novca za svoj rad, napredovati na rad­nom mjestu, postići više uvaž­avanja svojih suradnika...

     Prirodna je ljudska težnja da stalno želi poboljšati svoj osobni i obiteljski život i u tome uglavnom uspijevamo. Prisjeti­mo se samo narodne pripovi­jetke o djedu koji je pokušao sam iščupati golemu repu, koja je izrasla u njegovu vrtu, pa to nije uspijevao ni uz pomoć ba­ke, unuka, psa i mačke sve dok im se nije pridružio mali miš i tada je tek repa iščupana!

     Tako i u životu, kod postiza­nja većih promjena, često nam je potrebno samo malo surad­nje i pomoći drugoga. Udruži­mo li više snage, ili bolje reći, ako ima dovoljno ljudi koji će

nam pomagati, možemo promi­jeniti poznati nam dio svijeta i bolje osigurati sebe i svoju obi­telj. U postavljanju ciljeva i na- činina dolaženja do njih treba sačuvati zdrav razum i zaštiti dostojanstvo svakog pojedin­ca.

     I upravo kad su završili naši parlamentarni izbori, Sindikat umirovljenika Hrvatske zapo­čeo je prikupljanje potpisa za peticiju „Glasam protiv siro­maštva starijih osoba” kako bismo potpisima građana snaž­nije upozorili novu Vladu, bez obzira koja stranka ili koalicija pobijedi, na težak materijalni položaj starijih osoba i zausta­vili njihovo daljnje siromašenje i pad mirovina i umanjivanje socijalnih prava i zaštitu pos­tignutog stupnja zdravstvenog osiguranja.

     Kako velika većina nije ima­la iskustva s prikupljanjem pot­pisa za peticiju na javnim mjes­tima, bili smo skeptični prema rezultatima koje ćemo postići. Svi smo se maksimalno trudili da akcija uspije što bolje. I sa­ma sam već prvog dana posje­tila „štand” na Trgu bana Josi­pa Jelačića i promatrala volon­tere kako mole prolaznike da potpišu peticiju.

     Bilo je nespretno i sramežlji­vo, ali nakon srdačnih komen­tara i prvih potpisa volonteri su „živnuli”. Otišla sam na „zada­tak” na Tomislavov trg, pozna­tiji kao Glavni kolodvor. Dežu­rala sam s kolegom Krešom.

     Prvi kojeg sam „privela” da potpiše peticiju bio je jedan mladić koji je rekao da to potpi­suje „za svoju baku koja je jako siromašna i daleko stanuje i ide u „javnu” kuhinju” i odjurio. Prodavačica šiba neće potpi­sati da „ne sramotim decu, jer ne zna „gde bute vi objavili te popise, pa bu možda neko poz­nati pročital pa sam gotova. Ja nemam penziju, a muš kaj dobi to i zapije. Deca plaćaju režije, ali imaju školarce i nemremo nikam... A znate, ne verujem da bute s tim kaj postigli...”

     Jedan mi prolaznik kaže da je iz Like, nema puno zemlje, trošnu kućicu, nema djece, sa­mac je, dobivao je socijalnu pomoć, a sad je doselio u neko selo kod Vrbovca i tu se prija­vio i sada tu traži socijalnu po­moć, ali mu ne daju jer ima ku­ću u Lici.     Razočaran je drža­vom, ali on „neće ništa potpisi­vati, jer to ionako ne vrijedi niš­ta”. Neki, i mladi i stari, bez mnogo pitanja potpisuju i odla­ze brzo. Desetak ljudi mi je reklo, iako su potpisali bez po­govora, „da od toga nema ko­risti, jer država nema novaca za sirotinju, već samo za svoje potrebe”.

     Od kada sam sudjelovala u prikupljanju potpisa stalno raz­mišljam o našim sugrađanima koji su demotivirani da se pri­druže nekoj akciji, da podupru jednu dobru inicijativu, da po­kušaju izboriti makar mali po­mak na bolje. Gdje su i kada, a osobito zašto, izgubili samo- poštovanje i motivaciju, onu in- trinzičnu, da učine nešto za se­be za svoju dostojanstveniju starost. Jedna je mlada psiho­loginja kad govori o samopoš- tovanju lijepo naglasila da je „bolje biti vjetar, nego list”. I doista zar želite biti listovi koje i najslabiji vjetar otpuše u ka­nalizaciju, u kaljužu i tamo po­lako, ali sigurno istrunu.

     A sada da se vratimo na naslov, na pitanje svih pitanja „mogu li promijeniti svijet”. Ko­ji svijet želimo promijeniti? Pa naravno naš mali svijet koji pamtimo i u kojem se osjećamo sigurno i dobro. Sigurna sam da ćete nakon razmišljanja zaključiti da je ipak bolje biti vjetar nego list. Sjetite se i sa­mo jednog stiha pjesme Dobri- še Cesarića „Teče, teče jedan slap, što u njemu znači moja mala kap...”, pa budimo i jedna kap bez koje nema ni slapa.

     Zajednički možemo mnogo, ako to hoćemo i želimo. Vrati­mo dostojanstvo našoj genera­ciji i promijenimo samo dio „našeg, jedinog svijeta koji ži­vimo sada i ovdje” jer mi to možemo.