UVODNA RIJEČ

Kad si siguran i kad te nije strah

     Zašto su dvije najveće hrvatske umirovljeničke udruge, Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske, uputile čestitke Andreju Plenkoviću povodom pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima? Ne samo iz pri­stojnosti, već zato jer je iskustvo s Premijerom-Građevinom iz 2015. duboko ostalo u memoriji ovog naroda, ali ne kao pošalica uz kavu, već kao bolni osjećaj nesigurnosti.

     Nije bitno jesu li starije osobe diljem Hrvatske masovno dale svoje povjerenje upravo Plenkoviću, a jesu. Nije bitno niti je li njegov prosječni glasač nižeg obrazovanja, gdje je svaki deveti završio tek osnovnu školu, a jedva 26 posto ih ima fakultet, a baš je tako. Nije bitno je li u Sabor s njihove liste ušlo samo 9 žena od 66 sabornika, iako je sve to bitno. Najbitnije je da je    Hrvatska nasuprot strahu birala - sigurnost. HDZ nije samo odglumio predizbornu kampanju „Sigurna Hrvatska", već nam je svima ponudio kontinuitet, stabilnost i sigurnost. Vlada će biti formirana „preko noći", bez navlačenja i odugovlačenja, tr­govanja i korupcije na javnoj trpezi. To je ono što je pobijedilo sve druge stranke: taj osjećaj kad si siguran i kad te nije strah.

     Tek je iz rezultata ovih izbora moguće iščitati koliko je straha u narod unijela retorika Domoljubnog pokreta i dijelom Mosta, koliko su istupi Hasanbegovića, Glasnovića i Zekanovića i Ruže Tomašić, pa onda i Škore i Raspudića o silovanim ženama i po­bačaju, unijeli gađenja i nemira u duše građana. I tek je sada posve jasno da nije narod glasao za HDZ zbog korone, već zbog želje za normalnom zemljom. Tu normalnost je u ovom trenutku jamčio samo HDZ.

     Točno je i da je 40 posto glasača SDP-a (Restart) starije od 60 godina, jer je tamo ponuđeni jelovnik bio ravan bakanalijama starih Rimljana. Kao da je ponuda za umirovljenike napuhavana jer su im na listama bila uglavnom stara, potrošena lica, pa su ispisali svoju listu želja.

     Tako je jedina umirovljenička čestitka otišla Plenkoviću. Po­bjednicima i treba čestitati. U čestitki je pisalo i da ih podsjećamo kako je udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći u RH pao ispod 38 posto, da više od polovice umirovljenika prima miro­vinu nižu od hrvatske linije siromaštva koja iznosi 2.485 kuna, da je previše kontejner-umirovljenika, poniženih i prevarenih.

     Izrazili smo nadu da će nova Vlada pronaći načina da po­veća mirovine i uvede pravednije usklađivanje s rastom plaća, a svakako bi trebalo uvesti i novi model obiteljskih mirovina. Zatražili smo prijenos vlasničkih prava nad domovima za starije i nemoćne na županije i Grad Zagreb i još puno toga što bi se trebalo naći na dnevnom redu savjetodavnog tijela Vlade, Na­cionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe. Jer sigurnost nije samo floskula. Sigurnost ima cijenu i vraća dostojanstvo i blagostanje. Najvažnije je pravovremeno se zaštititi od onih koji se hrane vašim osjećajima nesigurnosti. Upravo to su glasači učinili.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Kako ću JA promijeniti svijet

      „Ja znam da ne mogu! A ipak to želim!” Svatko od nas je barem jednom želio nešto što objektivno možda nije mo­gao dobiti ili ostvariti, što zbog svoje slabosti ili pak, moći ne­kog drugog. I tako, vremenom, sve više zatomiljujemo svoje želje.

     Sjetila sam se entuzijazma s kojim sam nakon završetka fa­kulteta krenula u svoj „neki no­vi svijet”, mijenjati ljude. Bila sam mlada i vjerovala da se svašta može promijeniti, ne baš cijeli svijet, ali svakako ne­ke loše oblike ponašanja poje­dinaca. I doista, u tome sam u dobroj mjeri i uspijevala. Bilo bi i neuspjeha, pa razočarenja u sebe, ali još više u sustav koji nije dovoljno prepoznavao na­pore koje sam činila i uspjehe koje sam postizala; u sustav koji nije pružao dovoljno pomo­ći i podrške da učinjeno i op­stane.

     Dakle, postojala je volja i želja, bila sam maksimalno motivirana. Upravo je motivaci­ja ona snaga koja pokreće na akciju. Postoje dvije najjednos­tavnije definirane vrste motiva­cije: intrinzična (unutarnja) ko­ja je rezultat naše osobnosti, htjenja i mogućnosti, te eks- trinzična (vanjska) koja je rezultat vanjskih čimbenika, primjerice dobiti više novca za svoj rad, napredovati na rad­nom mjestu, postići više uvaž­avanja svojih suradnika...

     Prirodna je ljudska težnja da stalno želi poboljšati svoj osobni i obiteljski život i u tome uglavnom uspijevamo. Prisjeti­mo se samo narodne pripovi­jetke o djedu koji je pokušao sam iščupati golemu repu, koja je izrasla u njegovu vrtu, pa to nije uspijevao ni uz pomoć ba­ke, unuka, psa i mačke sve dok im se nije pridružio mali miš i tada je tek repa iščupana!

     Tako i u životu, kod postiza­nja većih promjena, često nam je potrebno samo malo surad­nje i pomoći drugoga. Udruži­mo li više snage, ili bolje reći, ako ima dovoljno ljudi koji će

nam pomagati, možemo promi­jeniti poznati nam dio svijeta i bolje osigurati sebe i svoju obi­telj. U postavljanju ciljeva i na- činina dolaženja do njih treba sačuvati zdrav razum i zaštiti dostojanstvo svakog pojedin­ca.

     I upravo kad su završili naši parlamentarni izbori, Sindikat umirovljenika Hrvatske zapo­čeo je prikupljanje potpisa za peticiju „Glasam protiv siro­maštva starijih osoba” kako bismo potpisima građana snaž­nije upozorili novu Vladu, bez obzira koja stranka ili koalicija pobijedi, na težak materijalni položaj starijih osoba i zausta­vili njihovo daljnje siromašenje i pad mirovina i umanjivanje socijalnih prava i zaštitu pos­tignutog stupnja zdravstvenog osiguranja.

     Kako velika većina nije ima­la iskustva s prikupljanjem pot­pisa za peticiju na javnim mjes­tima, bili smo skeptični prema rezultatima koje ćemo postići. Svi smo se maksimalno trudili da akcija uspije što bolje. I sa­ma sam već prvog dana posje­tila „štand” na Trgu bana Josi­pa Jelačića i promatrala volon­tere kako mole prolaznike da potpišu peticiju.

     Bilo je nespretno i sramežlji­vo, ali nakon srdačnih komen­tara i prvih potpisa volonteri su „živnuli”. Otišla sam na „zada­tak” na Tomislavov trg, pozna­tiji kao Glavni kolodvor. Dežu­rala sam s kolegom Krešom.

     Prvi kojeg sam „privela” da potpiše peticiju bio je jedan mladić koji je rekao da to potpi­suje „za svoju baku koja je jako siromašna i daleko stanuje i ide u „javnu” kuhinju” i odjurio. Prodavačica šiba neće potpi­sati da „ne sramotim decu, jer ne zna „gde bute vi objavili te popise, pa bu možda neko poz­nati pročital pa sam gotova. Ja nemam penziju, a muš kaj dobi to i zapije. Deca plaćaju režije, ali imaju školarce i nemremo nikam... A znate, ne verujem da bute s tim kaj postigli...”

     Jedan mi prolaznik kaže da je iz Like, nema puno zemlje, trošnu kućicu, nema djece, sa­mac je, dobivao je socijalnu pomoć, a sad je doselio u neko selo kod Vrbovca i tu se prija­vio i sada tu traži socijalnu po­moć, ali mu ne daju jer ima ku­ću u Lici.     Razočaran je drža­vom, ali on „neće ništa potpisi­vati, jer to ionako ne vrijedi niš­ta”. Neki, i mladi i stari, bez mnogo pitanja potpisuju i odla­ze brzo. Desetak ljudi mi je reklo, iako su potpisali bez po­govora, „da od toga nema ko­risti, jer država nema novaca za sirotinju, već samo za svoje potrebe”.

     Od kada sam sudjelovala u prikupljanju potpisa stalno raz­mišljam o našim sugrađanima koji su demotivirani da se pri­druže nekoj akciji, da podupru jednu dobru inicijativu, da po­kušaju izboriti makar mali po­mak na bolje. Gdje su i kada, a osobito zašto, izgubili samo- poštovanje i motivaciju, onu in- trinzičnu, da učine nešto za se­be za svoju dostojanstveniju starost. Jedna je mlada psiho­loginja kad govori o samopoš- tovanju lijepo naglasila da je „bolje biti vjetar, nego list”. I doista zar želite biti listovi koje i najslabiji vjetar otpuše u ka­nalizaciju, u kaljužu i tamo po­lako, ali sigurno istrunu.

     A sada da se vratimo na naslov, na pitanje svih pitanja „mogu li promijeniti svijet”. Ko­ji svijet želimo promijeniti? Pa naravno naš mali svijet koji pamtimo i u kojem se osjećamo sigurno i dobro. Sigurna sam da ćete nakon razmišljanja zaključiti da je ipak bolje biti vjetar nego list. Sjetite se i sa­mo jednog stiha pjesme Dobri- še Cesarića „Teče, teče jedan slap, što u njemu znači moja mala kap...”, pa budimo i jedna kap bez koje nema ni slapa.

     Zajednički možemo mnogo, ako to hoćemo i želimo. Vrati­mo dostojanstvo našoj genera­ciji i promijenimo samo dio „našeg, jedinog svijeta koji ži­vimo sada i ovdje” jer mi to možemo.