UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Kako ću JA promijeniti svijet

      „Ja znam da ne mogu! A ipak to želim!” Svatko od nas je barem jednom želio nešto što objektivno možda nije mo­gao dobiti ili ostvariti, što zbog svoje slabosti ili pak, moći ne­kog drugog. I tako, vremenom, sve više zatomiljujemo svoje želje.

     Sjetila sam se entuzijazma s kojim sam nakon završetka fa­kulteta krenula u svoj „neki no­vi svijet”, mijenjati ljude. Bila sam mlada i vjerovala da se svašta može promijeniti, ne baš cijeli svijet, ali svakako ne­ke loše oblike ponašanja poje­dinaca. I doista, u tome sam u dobroj mjeri i uspijevala. Bilo bi i neuspjeha, pa razočarenja u sebe, ali još više u sustav koji nije dovoljno prepoznavao na­pore koje sam činila i uspjehe koje sam postizala; u sustav koji nije pružao dovoljno pomo­ći i podrške da učinjeno i op­stane.

     Dakle, postojala je volja i želja, bila sam maksimalno motivirana. Upravo je motivaci­ja ona snaga koja pokreće na akciju. Postoje dvije najjednos­tavnije definirane vrste motiva­cije: intrinzična (unutarnja) ko­ja je rezultat naše osobnosti, htjenja i mogućnosti, te eks- trinzična (vanjska) koja je rezultat vanjskih čimbenika, primjerice dobiti više novca za svoj rad, napredovati na rad­nom mjestu, postići više uvaž­avanja svojih suradnika...

     Prirodna je ljudska težnja da stalno želi poboljšati svoj osobni i obiteljski život i u tome uglavnom uspijevamo. Prisjeti­mo se samo narodne pripovi­jetke o djedu koji je pokušao sam iščupati golemu repu, koja je izrasla u njegovu vrtu, pa to nije uspijevao ni uz pomoć ba­ke, unuka, psa i mačke sve dok im se nije pridružio mali miš i tada je tek repa iščupana!

     Tako i u životu, kod postiza­nja većih promjena, često nam je potrebno samo malo surad­nje i pomoći drugoga. Udruži­mo li više snage, ili bolje reći, ako ima dovoljno ljudi koji će

nam pomagati, možemo promi­jeniti poznati nam dio svijeta i bolje osigurati sebe i svoju obi­telj. U postavljanju ciljeva i na- činina dolaženja do njih treba sačuvati zdrav razum i zaštiti dostojanstvo svakog pojedin­ca.

     I upravo kad su završili naši parlamentarni izbori, Sindikat umirovljenika Hrvatske zapo­čeo je prikupljanje potpisa za peticiju „Glasam protiv siro­maštva starijih osoba” kako bismo potpisima građana snaž­nije upozorili novu Vladu, bez obzira koja stranka ili koalicija pobijedi, na težak materijalni položaj starijih osoba i zausta­vili njihovo daljnje siromašenje i pad mirovina i umanjivanje socijalnih prava i zaštitu pos­tignutog stupnja zdravstvenog osiguranja.

     Kako velika većina nije ima­la iskustva s prikupljanjem pot­pisa za peticiju na javnim mjes­tima, bili smo skeptični prema rezultatima koje ćemo postići. Svi smo se maksimalno trudili da akcija uspije što bolje. I sa­ma sam već prvog dana posje­tila „štand” na Trgu bana Josi­pa Jelačića i promatrala volon­tere kako mole prolaznike da potpišu peticiju.

     Bilo je nespretno i sramežlji­vo, ali nakon srdačnih komen­tara i prvih potpisa volonteri su „živnuli”. Otišla sam na „zada­tak” na Tomislavov trg, pozna­tiji kao Glavni kolodvor. Dežu­rala sam s kolegom Krešom.

     Prvi kojeg sam „privela” da potpiše peticiju bio je jedan mladić koji je rekao da to potpi­suje „za svoju baku koja je jako siromašna i daleko stanuje i ide u „javnu” kuhinju” i odjurio. Prodavačica šiba neće potpi­sati da „ne sramotim decu, jer ne zna „gde bute vi objavili te popise, pa bu možda neko poz­nati pročital pa sam gotova. Ja nemam penziju, a muš kaj dobi to i zapije. Deca plaćaju režije, ali imaju školarce i nemremo nikam... A znate, ne verujem da bute s tim kaj postigli...”

     Jedan mi prolaznik kaže da je iz Like, nema puno zemlje, trošnu kućicu, nema djece, sa­mac je, dobivao je socijalnu pomoć, a sad je doselio u neko selo kod Vrbovca i tu se prija­vio i sada tu traži socijalnu po­moć, ali mu ne daju jer ima ku­ću u Lici.     Razočaran je drža­vom, ali on „neće ništa potpisi­vati, jer to ionako ne vrijedi niš­ta”. Neki, i mladi i stari, bez mnogo pitanja potpisuju i odla­ze brzo. Desetak ljudi mi je reklo, iako su potpisali bez po­govora, „da od toga nema ko­risti, jer država nema novaca za sirotinju, već samo za svoje potrebe”.

     Od kada sam sudjelovala u prikupljanju potpisa stalno raz­mišljam o našim sugrađanima koji su demotivirani da se pri­druže nekoj akciji, da podupru jednu dobru inicijativu, da po­kušaju izboriti makar mali po­mak na bolje. Gdje su i kada, a osobito zašto, izgubili samo- poštovanje i motivaciju, onu in- trinzičnu, da učine nešto za se­be za svoju dostojanstveniju starost. Jedna je mlada psiho­loginja kad govori o samopoš- tovanju lijepo naglasila da je „bolje biti vjetar, nego list”. I doista zar želite biti listovi koje i najslabiji vjetar otpuše u ka­nalizaciju, u kaljužu i tamo po­lako, ali sigurno istrunu.

     A sada da se vratimo na naslov, na pitanje svih pitanja „mogu li promijeniti svijet”. Ko­ji svijet želimo promijeniti? Pa naravno naš mali svijet koji pamtimo i u kojem se osjećamo sigurno i dobro. Sigurna sam da ćete nakon razmišljanja zaključiti da je ipak bolje biti vjetar nego list. Sjetite se i sa­mo jednog stiha pjesme Dobri- še Cesarića „Teče, teče jedan slap, što u njemu znači moja mala kap...”, pa budimo i jedna kap bez koje nema ni slapa.

     Zajednički možemo mnogo, ako to hoćemo i želimo. Vrati­mo dostojanstvo našoj genera­ciji i promijenimo samo dio „našeg, jedinog svijeta koji ži­vimo sada i ovdje” jer mi to možemo.