UVODNA RIJEČ

Kad si siguran i kad te nije strah

     Zašto su dvije najveće hrvatske umirovljeničke udruge, Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske, uputile čestitke Andreju Plenkoviću povodom pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima? Ne samo iz pri­stojnosti, već zato jer je iskustvo s Premijerom-Građevinom iz 2015. duboko ostalo u memoriji ovog naroda, ali ne kao pošalica uz kavu, već kao bolni osjećaj nesigurnosti.

     Nije bitno jesu li starije osobe diljem Hrvatske masovno dale svoje povjerenje upravo Plenkoviću, a jesu. Nije bitno niti je li njegov prosječni glasač nižeg obrazovanja, gdje je svaki deveti završio tek osnovnu školu, a jedva 26 posto ih ima fakultet, a baš je tako. Nije bitno je li u Sabor s njihove liste ušlo samo 9 žena od 66 sabornika, iako je sve to bitno. Najbitnije je da je    Hrvatska nasuprot strahu birala - sigurnost. HDZ nije samo odglumio predizbornu kampanju „Sigurna Hrvatska", već nam je svima ponudio kontinuitet, stabilnost i sigurnost. Vlada će biti formirana „preko noći", bez navlačenja i odugovlačenja, tr­govanja i korupcije na javnoj trpezi. To je ono što je pobijedilo sve druge stranke: taj osjećaj kad si siguran i kad te nije strah.

     Tek je iz rezultata ovih izbora moguće iščitati koliko je straha u narod unijela retorika Domoljubnog pokreta i dijelom Mosta, koliko su istupi Hasanbegovića, Glasnovića i Zekanovića i Ruže Tomašić, pa onda i Škore i Raspudića o silovanim ženama i po­bačaju, unijeli gađenja i nemira u duše građana. I tek je sada posve jasno da nije narod glasao za HDZ zbog korone, već zbog želje za normalnom zemljom. Tu normalnost je u ovom trenutku jamčio samo HDZ.

     Točno je i da je 40 posto glasača SDP-a (Restart) starije od 60 godina, jer je tamo ponuđeni jelovnik bio ravan bakanalijama starih Rimljana. Kao da je ponuda za umirovljenike napuhavana jer su im na listama bila uglavnom stara, potrošena lica, pa su ispisali svoju listu želja.

     Tako je jedina umirovljenička čestitka otišla Plenkoviću. Po­bjednicima i treba čestitati. U čestitki je pisalo i da ih podsjećamo kako je udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći u RH pao ispod 38 posto, da više od polovice umirovljenika prima miro­vinu nižu od hrvatske linije siromaštva koja iznosi 2.485 kuna, da je previše kontejner-umirovljenika, poniženih i prevarenih.

     Izrazili smo nadu da će nova Vlada pronaći načina da po­veća mirovine i uvede pravednije usklađivanje s rastom plaća, a svakako bi trebalo uvesti i novi model obiteljskih mirovina. Zatražili smo prijenos vlasničkih prava nad domovima za starije i nemoćne na županije i Grad Zagreb i još puno toga što bi se trebalo naći na dnevnom redu savjetodavnog tijela Vlade, Na­cionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe. Jer sigurnost nije samo floskula. Sigurnost ima cijenu i vraća dostojanstvo i blagostanje. Najvažnije je pravovremeno se zaštititi od onih koji se hrane vašim osjećajima nesigurnosti. Upravo to su glasači učinili.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Psihološka radionica

Nitko se ne rađa tolerantan ili netolerantan

     Danas sam predložila da jednoj kolegici za sjećanje na zajednički provedeno vrijeme kupimo najnoviju knjigu Mirjane Krizmanić „O toleranci­ji”. Kolegice se i nisu složile, jer su smatrale da bi ona to mogla shvatiti osobno, kao da joj želi­mo poručiti da nije, ne daj Bože, bila dovoljno tolerantna kao su­radnica. Kupili smo joj knjigu is­te autorice, ali daleko poetskijeg naslova „Jesenji valcer”, ali i „mekanije obojen”, jer tema sta­renja nije tako „teška” kao što je to tolerancija.

     Iz kasnije potaknutih razgo­vora o toleranciji shvatila sam da velik broj ljudi naglašava upravo toleranciju kao jednu od svojih najpozitivnijih osobina, a s gnušanjem se odriče i prezire netoleranciju. Ja sam onda, kao usput, dodala da ja znam biti vr­lo netolerantna, ali nitko nije htio o tome razgovarati.

     Shvatila sam da ljudi toleran­ciju shvaćaju kao prihvaćanje drugih i drugačijih ljudi i stavova.

I sama riječ tolerancija ušla je u svakodnevnu upotrebu, osobito nakon Domovinskog rata, jer je trebalo pomiriti i organizirati ži­vot sukobljenih, ljudi koji su u jednom trenutku ratovali jedni protiv drugih. Biti tolerantan, go­tovo je postalo imperativom po­našanja.

     Tolerancija je uključivala „oprost i zaborav” za sve što se dogodilo, a upravo to je bilo po­grešno. Na žalost, ovih je dana ponovno dosta netolerantnog ponašanja i dijaloga zbog rezul­tata izbora.

     „ Tolerancija u obitelji, na pos­lu, u društvu, i u različitim prili­kama može povećati našu kvali­tetu življenja i obogatiti naš sva­kodnevni život i odnose s drugim ljudima na puno različitih načina. To dakako može činiti i opravda­na netolerancija, dakle nepod­nošenje mržnje i zavisti, nepoš- tenja i korupcije, zavaravanja drugih i sebe te niza drugih ne­ poželjnih oblika ponašanja."

     Doslovni prijevod riječi „tole­rancija” je snošljivost, a to uklju­čuje u današnjem civiliziranom svijetu da su svima zajamčena osnovna ljudska prava, pa i oni­ma koji su prema svojstvima i osobinama „drukčiji”.

     Dakle, tolerantni smo prema sebi sličnima i sebi bliskim oso­bama, makar i oni ponekad po­kazuju i osobine koje kod drugih ne toleriramo, ali naš emocional­ni odnos zamagljuje nam jasno vidjeti negativnosti. Isto tako i naši dragi bližnji često zbog za­mora ili lošeg raspoloženja ne toleriraju neka naša svakodnev­na ponašanja. U obiteljima često dolazi do razmirica upravo zbog nekih oblika netolerancije prema ponašanju pojedinca u nekom trenutku, ali tolerancija opet „pobjedi”, i uz otvoreni dijalog sve se može dovesti u red.

     „Tolerancija nije samo stav prema nekome ili nečemu, već i način postupanja s ljudima, ide­jama ili stvarima kojima se do­pušta u najmanju ruku ravno­pravno postojanje."

     Tolerancija nije neka urođena sposobnost, nju zapravo određ­uje naš odgoj i učenje tijekom ži­vota, pa je tako podložna pro­mjenama. Ljudi se ne rađaju kao tolerantni ili netolerantni, već jedno i drugo stječu učenjem. Upravo zbog procesa učenja to­lerancije velika je odgovornost roditelja da djetetu osiguraju zdrave osnove za njezin razvoj, da mu usađuju pravilne stavove o drugima i drugačijima i kako da razvija ljubav, ali kritičnost i objektivnost, prema negativnim oblicima ponašanja drugih spram sebe.

     A sada nešto o „pozitivnoj” netoleranciji. Obično smatramo da neki pojam, koji stavlja „ne” ispred pojma pozitivnog znače­nja, postaje i sam negativan (npr. lijep-nelijep-ružan, samos- talan-nesamostalan-ovisan), no kod netolerancije je zapravo ri­ječ o pozitivnom stavu netoleri- ranja loših stavova i odnosa. Npr. netolerantni smo prema agresivnom ponašanju, prema prostačkim vrijeđanjima, prema krađama, prema zlostavljanju drugih i drugačijih, osobito nas starijih. Kao što trebamo učiti bi­ti tolerantnima, još više pažnje treba posvetiti učenju fenomena netolerancije, odnosno paziti da ne postanemo netolerantni zbog utjecaja lošeg emocionalnog od­nosa i na pozitivne stavove.

     U svakodnevnom životu, oso­bito u radnoj sredini, u profesio­nalnima odnosima s različitim ljudima ima onih koje doista teš­ko podnosimo, ali moramo se prilagoditi, ne biti isključivi i po­kušati se fokusirati na pozitivni dio grupe, ali i na pozitivno u onome pojedincu kojega teže podnosimo, jer nikad ne smije­mo zaboraviti da u svakom čov­jeku postoji zrnce dobroga.

     Ponekad se i u grupi naših prijatelja formiraju manje pod- grupe koje imaju npr. različite stavove o rezultatima izbora, ali to ne znači da trebamo biti neto­lerantni prema njima, jer to su sada trenutno njihovi stavovi i to nije vrijedno da pokvarimo naše dugogodišnje prijateljstvo. Ne smijemo zaboraviti da je zapra­vo često vrlo mala razlika izme­đu tolerancije i netolerancije, te da ovisi i o našim raspoloženji­ma, pa je uvijek u takvim sluča­jevima biti tolerantan najbolji iz­bor.

     „Tolerancija nije samo stav prema nekome ili nečemu, već i način postupanja s ljudima, ide­jama ili stvarima kojima se do­pušta u najmanju ruku ravno­pravno postojanje."

     Tolerantan ili netolerantan ne znači biti slab ili jak, nego istov­remeno i jedno i drugo, ovisno o situaciji, jer razvoj tolerancije u društvu određuju moralne vrijed­nosti društva i moralne norme koje ljudi slijede. Tolerancija po­boljšava kvalitetu našeg života!