UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Psihološka radionica

Nitko se ne rađa tolerantan ili netolerantan

     Danas sam predložila da jednoj kolegici za sjećanje na zajednički provedeno vrijeme kupimo najnoviju knjigu Mirjane Krizmanić „O toleranci­ji”. Kolegice se i nisu složile, jer su smatrale da bi ona to mogla shvatiti osobno, kao da joj želi­mo poručiti da nije, ne daj Bože, bila dovoljno tolerantna kao su­radnica. Kupili smo joj knjigu is­te autorice, ali daleko poetskijeg naslova „Jesenji valcer”, ali i „mekanije obojen”, jer tema sta­renja nije tako „teška” kao što je to tolerancija.

     Iz kasnije potaknutih razgo­vora o toleranciji shvatila sam da velik broj ljudi naglašava upravo toleranciju kao jednu od svojih najpozitivnijih osobina, a s gnušanjem se odriče i prezire netoleranciju. Ja sam onda, kao usput, dodala da ja znam biti vr­lo netolerantna, ali nitko nije htio o tome razgovarati.

     Shvatila sam da ljudi toleran­ciju shvaćaju kao prihvaćanje drugih i drugačijih ljudi i stavova.

I sama riječ tolerancija ušla je u svakodnevnu upotrebu, osobito nakon Domovinskog rata, jer je trebalo pomiriti i organizirati ži­vot sukobljenih, ljudi koji su u jednom trenutku ratovali jedni protiv drugih. Biti tolerantan, go­tovo je postalo imperativom po­našanja.

     Tolerancija je uključivala „oprost i zaborav” za sve što se dogodilo, a upravo to je bilo po­grešno. Na žalost, ovih je dana ponovno dosta netolerantnog ponašanja i dijaloga zbog rezul­tata izbora.

     „ Tolerancija u obitelji, na pos­lu, u društvu, i u različitim prili­kama može povećati našu kvali­tetu življenja i obogatiti naš sva­kodnevni život i odnose s drugim ljudima na puno različitih načina. To dakako može činiti i opravda­na netolerancija, dakle nepod­nošenje mržnje i zavisti, nepoš- tenja i korupcije, zavaravanja drugih i sebe te niza drugih ne­ poželjnih oblika ponašanja."

     Doslovni prijevod riječi „tole­rancija” je snošljivost, a to uklju­čuje u današnjem civiliziranom svijetu da su svima zajamčena osnovna ljudska prava, pa i oni­ma koji su prema svojstvima i osobinama „drukčiji”.

     Dakle, tolerantni smo prema sebi sličnima i sebi bliskim oso­bama, makar i oni ponekad po­kazuju i osobine koje kod drugih ne toleriramo, ali naš emocional­ni odnos zamagljuje nam jasno vidjeti negativnosti. Isto tako i naši dragi bližnji često zbog za­mora ili lošeg raspoloženja ne toleriraju neka naša svakodnev­na ponašanja. U obiteljima često dolazi do razmirica upravo zbog nekih oblika netolerancije prema ponašanju pojedinca u nekom trenutku, ali tolerancija opet „pobjedi”, i uz otvoreni dijalog sve se može dovesti u red.

     „Tolerancija nije samo stav prema nekome ili nečemu, već i način postupanja s ljudima, ide­jama ili stvarima kojima se do­pušta u najmanju ruku ravno­pravno postojanje."

     Tolerancija nije neka urođena sposobnost, nju zapravo određ­uje naš odgoj i učenje tijekom ži­vota, pa je tako podložna pro­mjenama. Ljudi se ne rađaju kao tolerantni ili netolerantni, već jedno i drugo stječu učenjem. Upravo zbog procesa učenja to­lerancije velika je odgovornost roditelja da djetetu osiguraju zdrave osnove za njezin razvoj, da mu usađuju pravilne stavove o drugima i drugačijima i kako da razvija ljubav, ali kritičnost i objektivnost, prema negativnim oblicima ponašanja drugih spram sebe.

     A sada nešto o „pozitivnoj” netoleranciji. Obično smatramo da neki pojam, koji stavlja „ne” ispred pojma pozitivnog znače­nja, postaje i sam negativan (npr. lijep-nelijep-ružan, samos- talan-nesamostalan-ovisan), no kod netolerancije je zapravo ri­ječ o pozitivnom stavu netoleri- ranja loših stavova i odnosa. Npr. netolerantni smo prema agresivnom ponašanju, prema prostačkim vrijeđanjima, prema krađama, prema zlostavljanju drugih i drugačijih, osobito nas starijih. Kao što trebamo učiti bi­ti tolerantnima, još više pažnje treba posvetiti učenju fenomena netolerancije, odnosno paziti da ne postanemo netolerantni zbog utjecaja lošeg emocionalnog od­nosa i na pozitivne stavove.

     U svakodnevnom životu, oso­bito u radnoj sredini, u profesio­nalnima odnosima s različitim ljudima ima onih koje doista teš­ko podnosimo, ali moramo se prilagoditi, ne biti isključivi i po­kušati se fokusirati na pozitivni dio grupe, ali i na pozitivno u onome pojedincu kojega teže podnosimo, jer nikad ne smije­mo zaboraviti da u svakom čov­jeku postoji zrnce dobroga.

     Ponekad se i u grupi naših prijatelja formiraju manje pod- grupe koje imaju npr. različite stavove o rezultatima izbora, ali to ne znači da trebamo biti neto­lerantni prema njima, jer to su sada trenutno njihovi stavovi i to nije vrijedno da pokvarimo naše dugogodišnje prijateljstvo. Ne smijemo zaboraviti da je zapra­vo često vrlo mala razlika izme­đu tolerancije i netolerancije, te da ovisi i o našim raspoloženji­ma, pa je uvijek u takvim sluča­jevima biti tolerantan najbolji iz­bor.

     „Tolerancija nije samo stav prema nekome ili nečemu, već i način postupanja s ljudima, ide­jama ili stvarima kojima se do­pušta u najmanju ruku ravno­pravno postojanje."

     Tolerantan ili netolerantan ne znači biti slab ili jak, nego istov­remeno i jedno i drugo, ovisno o situaciji, jer razvoj tolerancije u društvu određuju moralne vrijed­nosti društva i moralne norme koje ljudi slijede. Tolerancija po­boljšava kvalitetu našeg života!