UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Psihološka radionica

Nitko se ne rađa tolerantan ili netolerantan

     Danas sam predložila da jednoj kolegici za sjećanje na zajednički provedeno vrijeme kupimo najnoviju knjigu Mirjane Krizmanić „O toleranci­ji”. Kolegice se i nisu složile, jer su smatrale da bi ona to mogla shvatiti osobno, kao da joj želi­mo poručiti da nije, ne daj Bože, bila dovoljno tolerantna kao su­radnica. Kupili smo joj knjigu is­te autorice, ali daleko poetskijeg naslova „Jesenji valcer”, ali i „mekanije obojen”, jer tema sta­renja nije tako „teška” kao što je to tolerancija.

     Iz kasnije potaknutih razgo­vora o toleranciji shvatila sam da velik broj ljudi naglašava upravo toleranciju kao jednu od svojih najpozitivnijih osobina, a s gnušanjem se odriče i prezire netoleranciju. Ja sam onda, kao usput, dodala da ja znam biti vr­lo netolerantna, ali nitko nije htio o tome razgovarati.

     Shvatila sam da ljudi toleran­ciju shvaćaju kao prihvaćanje drugih i drugačijih ljudi i stavova.

I sama riječ tolerancija ušla je u svakodnevnu upotrebu, osobito nakon Domovinskog rata, jer je trebalo pomiriti i organizirati ži­vot sukobljenih, ljudi koji su u jednom trenutku ratovali jedni protiv drugih. Biti tolerantan, go­tovo je postalo imperativom po­našanja.

     Tolerancija je uključivala „oprost i zaborav” za sve što se dogodilo, a upravo to je bilo po­grešno. Na žalost, ovih je dana ponovno dosta netolerantnog ponašanja i dijaloga zbog rezul­tata izbora.

     „ Tolerancija u obitelji, na pos­lu, u društvu, i u različitim prili­kama može povećati našu kvali­tetu življenja i obogatiti naš sva­kodnevni život i odnose s drugim ljudima na puno različitih načina. To dakako može činiti i opravda­na netolerancija, dakle nepod­nošenje mržnje i zavisti, nepoš- tenja i korupcije, zavaravanja drugih i sebe te niza drugih ne­ poželjnih oblika ponašanja."

     Doslovni prijevod riječi „tole­rancija” je snošljivost, a to uklju­čuje u današnjem civiliziranom svijetu da su svima zajamčena osnovna ljudska prava, pa i oni­ma koji su prema svojstvima i osobinama „drukčiji”.

     Dakle, tolerantni smo prema sebi sličnima i sebi bliskim oso­bama, makar i oni ponekad po­kazuju i osobine koje kod drugih ne toleriramo, ali naš emocional­ni odnos zamagljuje nam jasno vidjeti negativnosti. Isto tako i naši dragi bližnji često zbog za­mora ili lošeg raspoloženja ne toleriraju neka naša svakodnev­na ponašanja. U obiteljima često dolazi do razmirica upravo zbog nekih oblika netolerancije prema ponašanju pojedinca u nekom trenutku, ali tolerancija opet „pobjedi”, i uz otvoreni dijalog sve se može dovesti u red.

     „Tolerancija nije samo stav prema nekome ili nečemu, već i način postupanja s ljudima, ide­jama ili stvarima kojima se do­pušta u najmanju ruku ravno­pravno postojanje."

     Tolerancija nije neka urođena sposobnost, nju zapravo određ­uje naš odgoj i učenje tijekom ži­vota, pa je tako podložna pro­mjenama. Ljudi se ne rađaju kao tolerantni ili netolerantni, već jedno i drugo stječu učenjem. Upravo zbog procesa učenja to­lerancije velika je odgovornost roditelja da djetetu osiguraju zdrave osnove za njezin razvoj, da mu usađuju pravilne stavove o drugima i drugačijima i kako da razvija ljubav, ali kritičnost i objektivnost, prema negativnim oblicima ponašanja drugih spram sebe.

     A sada nešto o „pozitivnoj” netoleranciji. Obično smatramo da neki pojam, koji stavlja „ne” ispred pojma pozitivnog znače­nja, postaje i sam negativan (npr. lijep-nelijep-ružan, samos- talan-nesamostalan-ovisan), no kod netolerancije je zapravo ri­ječ o pozitivnom stavu netoleri- ranja loših stavova i odnosa. Npr. netolerantni smo prema agresivnom ponašanju, prema prostačkim vrijeđanjima, prema krađama, prema zlostavljanju drugih i drugačijih, osobito nas starijih. Kao što trebamo učiti bi­ti tolerantnima, još više pažnje treba posvetiti učenju fenomena netolerancije, odnosno paziti da ne postanemo netolerantni zbog utjecaja lošeg emocionalnog od­nosa i na pozitivne stavove.

     U svakodnevnom životu, oso­bito u radnoj sredini, u profesio­nalnima odnosima s različitim ljudima ima onih koje doista teš­ko podnosimo, ali moramo se prilagoditi, ne biti isključivi i po­kušati se fokusirati na pozitivni dio grupe, ali i na pozitivno u onome pojedincu kojega teže podnosimo, jer nikad ne smije­mo zaboraviti da u svakom čov­jeku postoji zrnce dobroga.

     Ponekad se i u grupi naših prijatelja formiraju manje pod- grupe koje imaju npr. različite stavove o rezultatima izbora, ali to ne znači da trebamo biti neto­lerantni prema njima, jer to su sada trenutno njihovi stavovi i to nije vrijedno da pokvarimo naše dugogodišnje prijateljstvo. Ne smijemo zaboraviti da je zapra­vo često vrlo mala razlika izme­đu tolerancije i netolerancije, te da ovisi i o našim raspoloženji­ma, pa je uvijek u takvim sluča­jevima biti tolerantan najbolji iz­bor.

     „Tolerancija nije samo stav prema nekome ili nečemu, već i način postupanja s ljudima, ide­jama ili stvarima kojima se do­pušta u najmanju ruku ravno­pravno postojanje."

     Tolerantan ili netolerantan ne znači biti slab ili jak, nego istov­remeno i jedno i drugo, ovisno o situaciji, jer razvoj tolerancije u društvu određuju moralne vrijed­nosti društva i moralne norme koje ljudi slijede. Tolerancija po­boljšava kvalitetu našeg života!