UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Volimo li sami sebe

 

     Moja prijateljica je prije ne­koliko dana bila na spro­vodu rođaku, u gradiću koji rijetko posjećuje. Poznavala je malo prisutnih, tek nekoliko članova pokojnikove obitelji. Pri­mijetila je kako je jedna starija žena uporno promatra imala je osjećaj da joj se smješka. Poku­šala se sjetiti poznaje li je odne­kud? Gotovo je na nju zaboravi­la tijekom obreda, ali joj je ova iznenada prišla, pozdravila je sr­dačno i upitala je li išla u gimna­ziju u „zajedničkom11 mjestu. Pri­jateljica je počela intenzivno u sjećanju „listati" albume profeso­ra svoje generacije. Kako nije uspjela prepoznati lice sugovor­nice, na posljetku ju je upitala: „A što ste predavali?". Žena je na trenutak zastala, a onda je, nimalo iznenađena, odgovorila „Ja sam isto bila - učenica". Šok!

     Ili kad sam susrela svoju sus­jedu pred poštom. Zamolila me neku uslugu. Kako smo obje žu­rile, rekla sam joj da me navečer nazove kako bismo detaljnije po- pričale o tome zbog čega me treba.

     Znala sam da živi sama, a trenutno je hodala uz pomoć „štaka". Navečer mi je objasnila da je pala i iščašila skočni zglob, a kako je već „jako stara i sama, i nema nikoga svoga", zamolila me da joj pomognem oko smješ­taja u dom za koji već gotovo 10 godina ima predanu molbu. Ni­sam znala podatke pa sam je zamolila da mi kaže datum rođe­nja, koji sam uredno zapisala, kao i druge podatke, ne razmišl­jajući o njima. No kad sam u jed­nom trenu osvijestila njezin da­tum rođenja, zapitala sam susje­du je li to točan datum. Ona je tužno rekla da je to je točno, „ja sam vam već jako stara, prešla sam 70 let".

     Ostala sam osupnuta i zamiš­ljena. Susjeda je mlađa od mene nekoliko mjeseci, a osjeća se ja­ko stara! Cak sam osjetila kriv­nju zbog toga što se ja tako do­bro osjećam usprkos godina! I što imam još toliko želja, energi­je i aktivnosti!

     Počela sam intenzivno raz­mišljati o fenomenu samopercep- cije, vlastitom doživljavanju sebe, svoga izgleda, o svojim moguć­nostima za samostalan život, o samokritičnosti. Svjesna sam da starim, da sam „usporenija", da ponekad nisam dovoljno motivi­rana za neku aktivnost i propuš­tam nešto što u mladosti ne bih propustila, no nisam bila nimalo zabrinuta.

     Nakon „slučaja" moje prijate­ljice, i nakon nekoliko sličnih di­lema koje su postavili neki sugo­vornici (namjerno kažem sugo­vornici, jer su muški bili možda još nekritičniji u procjeni vlastitih sposobnosti), i sama sam ozbilj­no i intenzivno počela razmišlja­ti kako i zašto je tome tako.

     Pokušat ću to objasniti našim neprepoznatim, bolje rečeno po­tisnutim strahom od starosti i starenja. Danas je vrijeme vla­davine medija. Promiče se kult mladosti, pa i sami želimo što duže biti mladi. Nitko ne želi iz­gledati „staro"!

     Kultura mladosti reklamira i modu za starije, koja oponaša elemente mladenačkog odijeva­nja, razne kozmetičke preparate za pomlađivanje pa čak i opera­tivne zahvate u „odstranjivanju izdajničkih staračkih pjega i bo­ra". Smatra se da starost znači slabost, sporost, senilnost, bes­korisnost.

     U vama stanuje strah od bes­pomoćnosti, bolesti i smrti. U najnovije vrijeme strahovi su nešto više vezani za emotivnije doživljavanje samoga sebe kao što su kritika i poniženja, izolaci­je, gubitak ljubavi i voljenih oso­ba, pa čak i diskriminacija.

     Mnogi stručnjaci (gerontolo­zi, psiholozi, sociolozi, fizijata- ri) nastoje pokrenuti novi način razmišljanja o starenju, takoz­vanom svjesnom starenju koje se definira „kao novi pogled i doživljaj starenja koji nas pok­reće prema poštovanju i potre­bi za mudrošću".

     Cesto citiram nedavnu javno izrečenu misao zagrebačkog gradonačelnika koji kaže kako „nitko ne želi biti star", pa pred­laže da se govori o starima kao o mudrima ili čak najmudrijima. Tako je ove godine za Međuna­rodni dan starijih osoba predlož­io da se promjene i nazivi domo­va za stare u domove za mudre ili mudrije. (Moram napomenuti, za one koji to nisu znali ili nisu primijetili, da su „gradski" domo­vi u Zagrebu promijenili dugogo­dišnji naziv „dom za stare i ne­moćne" u „dom za starije"). I, do­ista, mislim da će i promjena sa­mog naziva doma doprinijeti po­većanju samopouzdanja ljudi koji borave u njemu.

     No, najvažnije je da sami pro­mijenimo način razmišljanja i sta­vove u vezi starenja. Svoj odnos prema starenju trebamo promije­niti u našoj percepciji samih se­be, dakle, ako smo stari, ne zna­či da smo odmah i nemoćni. Nai­me, znanje možemo zamijeniti is­kustvom, navike i radnje možemo nadomjestiti „tehnikom" iz dugo­godišnje životne prakse, treba samo nastojati sačuvati kritič­nost: uspoređujte se s osobom svoje dobi, ne s mladima, o smrti počnite razmišljati kao o neizbje­žnosti i vječnoj istini, a još više trebamo misliti kako smo živjeli.

     Uvijek se postavite pozitivno u odnosu prema onome što želi­te; borite se za zdravlje, a ne protiv smrti. Smijte se. Budite radoznali. Učite nešto za što niste imali vremena ranije, druž­ite se sa svojim vršnjacima. Ne osamljujte se!

     Objektivno su pomaknute dobne granice umiranja, pa i sa­mi percipiramo starost i starenje nešto udaljenije na „liniji života". Važno je staviti sebe na pravo mjesto, u glavama imati realnu percepciju sebe.

     I još jedan, ali možda najvaž­niji savjet: prije svake odluke po­tražite savjet stručnjaka, jer mo­ja je susjeda postala malodušna nakon što su joj dobri susjedi obećali da će se brinuti za nju, ali je ta „ljubav" trajala vrlo krat­ko - nakon što su svu imovinu prepisali na sebe, a nju smjestili u dom. Njoj je preostao gubitak samopoštovanja i osjećaj preva- renosti i napuštenosti.

     Volite sebe, to je prvo. Ali, ne sramite se biti stari!