UVODNA RIJEČ

Kad si siguran i kad te nije strah

     Zašto su dvije najveće hrvatske umirovljeničke udruge, Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske, uputile čestitke Andreju Plenkoviću povodom pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima? Ne samo iz pri­stojnosti, već zato jer je iskustvo s Premijerom-Građevinom iz 2015. duboko ostalo u memoriji ovog naroda, ali ne kao pošalica uz kavu, već kao bolni osjećaj nesigurnosti.

     Nije bitno jesu li starije osobe diljem Hrvatske masovno dale svoje povjerenje upravo Plenkoviću, a jesu. Nije bitno niti je li njegov prosječni glasač nižeg obrazovanja, gdje je svaki deveti završio tek osnovnu školu, a jedva 26 posto ih ima fakultet, a baš je tako. Nije bitno je li u Sabor s njihove liste ušlo samo 9 žena od 66 sabornika, iako je sve to bitno. Najbitnije je da je    Hrvatska nasuprot strahu birala - sigurnost. HDZ nije samo odglumio predizbornu kampanju „Sigurna Hrvatska", već nam je svima ponudio kontinuitet, stabilnost i sigurnost. Vlada će biti formirana „preko noći", bez navlačenja i odugovlačenja, tr­govanja i korupcije na javnoj trpezi. To je ono što je pobijedilo sve druge stranke: taj osjećaj kad si siguran i kad te nije strah.

     Tek je iz rezultata ovih izbora moguće iščitati koliko je straha u narod unijela retorika Domoljubnog pokreta i dijelom Mosta, koliko su istupi Hasanbegovića, Glasnovića i Zekanovića i Ruže Tomašić, pa onda i Škore i Raspudića o silovanim ženama i po­bačaju, unijeli gađenja i nemira u duše građana. I tek je sada posve jasno da nije narod glasao za HDZ zbog korone, već zbog želje za normalnom zemljom. Tu normalnost je u ovom trenutku jamčio samo HDZ.

     Točno je i da je 40 posto glasača SDP-a (Restart) starije od 60 godina, jer je tamo ponuđeni jelovnik bio ravan bakanalijama starih Rimljana. Kao da je ponuda za umirovljenike napuhavana jer su im na listama bila uglavnom stara, potrošena lica, pa su ispisali svoju listu želja.

     Tako je jedina umirovljenička čestitka otišla Plenkoviću. Po­bjednicima i treba čestitati. U čestitki je pisalo i da ih podsjećamo kako je udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći u RH pao ispod 38 posto, da više od polovice umirovljenika prima miro­vinu nižu od hrvatske linije siromaštva koja iznosi 2.485 kuna, da je previše kontejner-umirovljenika, poniženih i prevarenih.

     Izrazili smo nadu da će nova Vlada pronaći načina da po­veća mirovine i uvede pravednije usklađivanje s rastom plaća, a svakako bi trebalo uvesti i novi model obiteljskih mirovina. Zatražili smo prijenos vlasničkih prava nad domovima za starije i nemoćne na županije i Grad Zagreb i još puno toga što bi se trebalo naći na dnevnom redu savjetodavnog tijela Vlade, Na­cionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe. Jer sigurnost nije samo floskula. Sigurnost ima cijenu i vraća dostojanstvo i blagostanje. Najvažnije je pravovremeno se zaštititi od onih koji se hrane vašim osjećajima nesigurnosti. Upravo to su glasači učinili.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Volimo li sami sebe

 

     Moja prijateljica je prije ne­koliko dana bila na spro­vodu rođaku, u gradiću koji rijetko posjećuje. Poznavala je malo prisutnih, tek nekoliko članova pokojnikove obitelji. Pri­mijetila je kako je jedna starija žena uporno promatra imala je osjećaj da joj se smješka. Poku­šala se sjetiti poznaje li je odne­kud? Gotovo je na nju zaboravi­la tijekom obreda, ali joj je ova iznenada prišla, pozdravila je sr­dačno i upitala je li išla u gimna­ziju u „zajedničkom11 mjestu. Pri­jateljica je počela intenzivno u sjećanju „listati" albume profeso­ra svoje generacije. Kako nije uspjela prepoznati lice sugovor­nice, na posljetku ju je upitala: „A što ste predavali?". Žena je na trenutak zastala, a onda je, nimalo iznenađena, odgovorila „Ja sam isto bila - učenica". Šok!

     Ili kad sam susrela svoju sus­jedu pred poštom. Zamolila me neku uslugu. Kako smo obje žu­rile, rekla sam joj da me navečer nazove kako bismo detaljnije po- pričale o tome zbog čega me treba.

     Znala sam da živi sama, a trenutno je hodala uz pomoć „štaka". Navečer mi je objasnila da je pala i iščašila skočni zglob, a kako je već „jako stara i sama, i nema nikoga svoga", zamolila me da joj pomognem oko smješ­taja u dom za koji već gotovo 10 godina ima predanu molbu. Ni­sam znala podatke pa sam je zamolila da mi kaže datum rođe­nja, koji sam uredno zapisala, kao i druge podatke, ne razmišl­jajući o njima. No kad sam u jed­nom trenu osvijestila njezin da­tum rođenja, zapitala sam susje­du je li to točan datum. Ona je tužno rekla da je to je točno, „ja sam vam već jako stara, prešla sam 70 let".

     Ostala sam osupnuta i zamiš­ljena. Susjeda je mlađa od mene nekoliko mjeseci, a osjeća se ja­ko stara! Cak sam osjetila kriv­nju zbog toga što se ja tako do­bro osjećam usprkos godina! I što imam još toliko želja, energi­je i aktivnosti!

     Počela sam intenzivno raz­mišljati o fenomenu samopercep- cije, vlastitom doživljavanju sebe, svoga izgleda, o svojim moguć­nostima za samostalan život, o samokritičnosti. Svjesna sam da starim, da sam „usporenija", da ponekad nisam dovoljno motivi­rana za neku aktivnost i propuš­tam nešto što u mladosti ne bih propustila, no nisam bila nimalo zabrinuta.

     Nakon „slučaja" moje prijate­ljice, i nakon nekoliko sličnih di­lema koje su postavili neki sugo­vornici (namjerno kažem sugo­vornici, jer su muški bili možda još nekritičniji u procjeni vlastitih sposobnosti), i sama sam ozbilj­no i intenzivno počela razmišlja­ti kako i zašto je tome tako.

     Pokušat ću to objasniti našim neprepoznatim, bolje rečeno po­tisnutim strahom od starosti i starenja. Danas je vrijeme vla­davine medija. Promiče se kult mladosti, pa i sami želimo što duže biti mladi. Nitko ne želi iz­gledati „staro"!

     Kultura mladosti reklamira i modu za starije, koja oponaša elemente mladenačkog odijeva­nja, razne kozmetičke preparate za pomlađivanje pa čak i opera­tivne zahvate u „odstranjivanju izdajničkih staračkih pjega i bo­ra". Smatra se da starost znači slabost, sporost, senilnost, bes­korisnost.

     U vama stanuje strah od bes­pomoćnosti, bolesti i smrti. U najnovije vrijeme strahovi su nešto više vezani za emotivnije doživljavanje samoga sebe kao što su kritika i poniženja, izolaci­je, gubitak ljubavi i voljenih oso­ba, pa čak i diskriminacija.

     Mnogi stručnjaci (gerontolo­zi, psiholozi, sociolozi, fizijata- ri) nastoje pokrenuti novi način razmišljanja o starenju, takoz­vanom svjesnom starenju koje se definira „kao novi pogled i doživljaj starenja koji nas pok­reće prema poštovanju i potre­bi za mudrošću".

     Cesto citiram nedavnu javno izrečenu misao zagrebačkog gradonačelnika koji kaže kako „nitko ne želi biti star", pa pred­laže da se govori o starima kao o mudrima ili čak najmudrijima. Tako je ove godine za Međuna­rodni dan starijih osoba predlož­io da se promjene i nazivi domo­va za stare u domove za mudre ili mudrije. (Moram napomenuti, za one koji to nisu znali ili nisu primijetili, da su „gradski" domo­vi u Zagrebu promijenili dugogo­dišnji naziv „dom za stare i ne­moćne" u „dom za starije"). I, do­ista, mislim da će i promjena sa­mog naziva doma doprinijeti po­većanju samopouzdanja ljudi koji borave u njemu.

     No, najvažnije je da sami pro­mijenimo način razmišljanja i sta­vove u vezi starenja. Svoj odnos prema starenju trebamo promije­niti u našoj percepciji samih se­be, dakle, ako smo stari, ne zna­či da smo odmah i nemoćni. Nai­me, znanje možemo zamijeniti is­kustvom, navike i radnje možemo nadomjestiti „tehnikom" iz dugo­godišnje životne prakse, treba samo nastojati sačuvati kritič­nost: uspoređujte se s osobom svoje dobi, ne s mladima, o smrti počnite razmišljati kao o neizbje­žnosti i vječnoj istini, a još više trebamo misliti kako smo živjeli.

     Uvijek se postavite pozitivno u odnosu prema onome što želi­te; borite se za zdravlje, a ne protiv smrti. Smijte se. Budite radoznali. Učite nešto za što niste imali vremena ranije, druž­ite se sa svojim vršnjacima. Ne osamljujte se!

     Objektivno su pomaknute dobne granice umiranja, pa i sa­mi percipiramo starost i starenje nešto udaljenije na „liniji života". Važno je staviti sebe na pravo mjesto, u glavama imati realnu percepciju sebe.

     I još jedan, ali možda najvaž­niji savjet: prije svake odluke po­tražite savjet stručnjaka, jer mo­ja je susjeda postala malodušna nakon što su joj dobri susjedi obećali da će se brinuti za nju, ali je ta „ljubav" trajala vrlo krat­ko - nakon što su svu imovinu prepisali na sebe, a nju smjestili u dom. Njoj je preostao gubitak samopoštovanja i osjećaj preva- renosti i napuštenosti.

     Volite sebe, to je prvo. Ali, ne sramite se biti stari!