UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Volimo li sami sebe

 

     Moja prijateljica je prije ne­koliko dana bila na spro­vodu rođaku, u gradiću koji rijetko posjećuje. Poznavala je malo prisutnih, tek nekoliko članova pokojnikove obitelji. Pri­mijetila je kako je jedna starija žena uporno promatra imala je osjećaj da joj se smješka. Poku­šala se sjetiti poznaje li je odne­kud? Gotovo je na nju zaboravi­la tijekom obreda, ali joj je ova iznenada prišla, pozdravila je sr­dačno i upitala je li išla u gimna­ziju u „zajedničkom11 mjestu. Pri­jateljica je počela intenzivno u sjećanju „listati" albume profeso­ra svoje generacije. Kako nije uspjela prepoznati lice sugovor­nice, na posljetku ju je upitala: „A što ste predavali?". Žena je na trenutak zastala, a onda je, nimalo iznenađena, odgovorila „Ja sam isto bila - učenica". Šok!

     Ili kad sam susrela svoju sus­jedu pred poštom. Zamolila me neku uslugu. Kako smo obje žu­rile, rekla sam joj da me navečer nazove kako bismo detaljnije po- pričale o tome zbog čega me treba.

     Znala sam da živi sama, a trenutno je hodala uz pomoć „štaka". Navečer mi je objasnila da je pala i iščašila skočni zglob, a kako je već „jako stara i sama, i nema nikoga svoga", zamolila me da joj pomognem oko smješ­taja u dom za koji već gotovo 10 godina ima predanu molbu. Ni­sam znala podatke pa sam je zamolila da mi kaže datum rođe­nja, koji sam uredno zapisala, kao i druge podatke, ne razmišl­jajući o njima. No kad sam u jed­nom trenu osvijestila njezin da­tum rođenja, zapitala sam susje­du je li to točan datum. Ona je tužno rekla da je to je točno, „ja sam vam već jako stara, prešla sam 70 let".

     Ostala sam osupnuta i zamiš­ljena. Susjeda je mlađa od mene nekoliko mjeseci, a osjeća se ja­ko stara! Cak sam osjetila kriv­nju zbog toga što se ja tako do­bro osjećam usprkos godina! I što imam još toliko želja, energi­je i aktivnosti!

     Počela sam intenzivno raz­mišljati o fenomenu samopercep- cije, vlastitom doživljavanju sebe, svoga izgleda, o svojim moguć­nostima za samostalan život, o samokritičnosti. Svjesna sam da starim, da sam „usporenija", da ponekad nisam dovoljno motivi­rana za neku aktivnost i propuš­tam nešto što u mladosti ne bih propustila, no nisam bila nimalo zabrinuta.

     Nakon „slučaja" moje prijate­ljice, i nakon nekoliko sličnih di­lema koje su postavili neki sugo­vornici (namjerno kažem sugo­vornici, jer su muški bili možda još nekritičniji u procjeni vlastitih sposobnosti), i sama sam ozbilj­no i intenzivno počela razmišlja­ti kako i zašto je tome tako.

     Pokušat ću to objasniti našim neprepoznatim, bolje rečeno po­tisnutim strahom od starosti i starenja. Danas je vrijeme vla­davine medija. Promiče se kult mladosti, pa i sami želimo što duže biti mladi. Nitko ne želi iz­gledati „staro"!

     Kultura mladosti reklamira i modu za starije, koja oponaša elemente mladenačkog odijeva­nja, razne kozmetičke preparate za pomlađivanje pa čak i opera­tivne zahvate u „odstranjivanju izdajničkih staračkih pjega i bo­ra". Smatra se da starost znači slabost, sporost, senilnost, bes­korisnost.

     U vama stanuje strah od bes­pomoćnosti, bolesti i smrti. U najnovije vrijeme strahovi su nešto više vezani za emotivnije doživljavanje samoga sebe kao što su kritika i poniženja, izolaci­je, gubitak ljubavi i voljenih oso­ba, pa čak i diskriminacija.

     Mnogi stručnjaci (gerontolo­zi, psiholozi, sociolozi, fizijata- ri) nastoje pokrenuti novi način razmišljanja o starenju, takoz­vanom svjesnom starenju koje se definira „kao novi pogled i doživljaj starenja koji nas pok­reće prema poštovanju i potre­bi za mudrošću".

     Cesto citiram nedavnu javno izrečenu misao zagrebačkog gradonačelnika koji kaže kako „nitko ne želi biti star", pa pred­laže da se govori o starima kao o mudrima ili čak najmudrijima. Tako je ove godine za Međuna­rodni dan starijih osoba predlož­io da se promjene i nazivi domo­va za stare u domove za mudre ili mudrije. (Moram napomenuti, za one koji to nisu znali ili nisu primijetili, da su „gradski" domo­vi u Zagrebu promijenili dugogo­dišnji naziv „dom za stare i ne­moćne" u „dom za starije"). I, do­ista, mislim da će i promjena sa­mog naziva doma doprinijeti po­većanju samopouzdanja ljudi koji borave u njemu.

     No, najvažnije je da sami pro­mijenimo način razmišljanja i sta­vove u vezi starenja. Svoj odnos prema starenju trebamo promije­niti u našoj percepciji samih se­be, dakle, ako smo stari, ne zna­či da smo odmah i nemoćni. Nai­me, znanje možemo zamijeniti is­kustvom, navike i radnje možemo nadomjestiti „tehnikom" iz dugo­godišnje životne prakse, treba samo nastojati sačuvati kritič­nost: uspoređujte se s osobom svoje dobi, ne s mladima, o smrti počnite razmišljati kao o neizbje­žnosti i vječnoj istini, a još više trebamo misliti kako smo živjeli.

     Uvijek se postavite pozitivno u odnosu prema onome što želi­te; borite se za zdravlje, a ne protiv smrti. Smijte se. Budite radoznali. Učite nešto za što niste imali vremena ranije, druž­ite se sa svojim vršnjacima. Ne osamljujte se!

     Objektivno su pomaknute dobne granice umiranja, pa i sa­mi percipiramo starost i starenje nešto udaljenije na „liniji života". Važno je staviti sebe na pravo mjesto, u glavama imati realnu percepciju sebe.

     I još jedan, ali možda najvaž­niji savjet: prije svake odluke po­tražite savjet stručnjaka, jer mo­ja je susjeda postala malodušna nakon što su joj dobri susjedi obećali da će se brinuti za nju, ali je ta „ljubav" trajala vrlo krat­ko - nakon što su svu imovinu prepisali na sebe, a nju smjestili u dom. Njoj je preostao gubitak samopoštovanja i osjećaj preva- renosti i napuštenosti.

     Volite sebe, to je prvo. Ali, ne sramite se biti stari!