UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Umirovljenici: Udruge VS stranke

Mogu li umirovljeničke udruge pritisnuti umirovljeničke stranke da se udruže?

     Utvrđen je dan izbora za novi saziv Sabora RH, a to znači i formiranje no­ve Vlade. Umirovljenici su u ovo vrijeme predizbornih aktiv­nosti i izbornih kampanja rado spominjani partner i sugovor­nik. Ali, umirovljenici nisu do­voljno snažni da samostalno krenu u izbornu utrku. Jedan od glavnih razloga je njihova nehomogenost i nejedinstvenost stavova.

     Prije svega, umirovljenici su svjetonazorski nehomoge­na skupina. Zbog nagomilanih iskustava tijekom života veza­ni su uz dva suprostavljena bloka koji danas dominiraju, bolje rečeno uz dvije stranke - HDZ i SDP. Ako krenemo u procjenu rezultata izbora pre­ma rezultatima predizbornih anketa sigurno je da će ove dvije stranke (sa svojim koali­cijskim partnerima) uzeti za­jedno najmanje 60 posto gla­sova. Do sada su u Sabor bili izabrani predstavnici samo 14 stranaka, odnosno jedino je bila neovisna lista don Ivana Grubišića. Treba naglasiti da je samo jedna umirovljenička stranka bila u Saboru i to jer je na izborima bila u koaliciji s SDP-om.

     Za bolje razumijevanje pro­blema navest ću podatak da u ovom trenutku u RH ima regis­triranih 129 stranaka, a od to­ga broja 18 je stranaka um­irovljeničkog sastava. Narav­no, uglavnom su to stranke s malim brojem članova i uglav­nom su (da mi se ne zamjeri) „sateliti“ velikih stranaka, ali u svome imenu imaju „stalešku pripadnost" umirovljenicima.

     Na sastancima udruga koje imaju značajni broj članova (veće su nego sve umirovlje­ničke stranke zajedno), često se čuju zahtjevi da se svi um­irovljenici udruže u jednu starnku i da tako na izborima dobiju veći broj zastupnika u Saboru, a to znači i barem jed­no mjesto u Vladi. Tada bi više opravdanih zahtjeva umirovlje­nika bilo prihvaćeno i ne bismo u ovom trenutku bili svjedoci naglog, sve većeg siromaše- nja upravo umirovljenika i sta­rijih osoba, jer prosječne miro­vine sve su niže u odnosu na prosječne plaće, a potrebe starijih su sve veće zbog naru­šenog zdravlja i zbog potrebe za tuđom njegom i pomoći.

     Umirovljenici se u udruge učlanjuju zbog organiziranog korištenja slobodnog vremena, bijega od usamljenosti i zabav­nih sadržaja, te primjerenih ci­jena za zajedničke izlete i lje­tovanja, ili odlaska u lječilišta, ali i zbog pružanja pomoći u lokalnoj zajednici osamljenim i nepokretnim starijm osobama.

     S druge strane umirovljenici su osobe koje imaju veliko ži­votno iskustvo i koji su tijekom života izgradili svoju političku opredijeljenost i svoje političke svjetonazore koje sada teško mijenjaju.

     Svjedoci smo da se uz sva­ku „čisto" polititičku koaliciju veže uglavnom samo jedna umirovljenička stranka. Naime, gotovo nikad umirovljenici ne gledaju samo dio programa političkih stranaka koji se od­nose na njihova prava i njihove zahtjeve, već je to u drugom planu, a važnije je je li stranka „lijevo" ili „desno" orijentirana. Možda smo i mi krivi za takvu podjelu na samo dva bloka. Možda nismo dovoljno sprem­ni prihvatiti potrebne promje­ne zbog osobnih stavova, a ne zbog programa stranaka.

     Katkad zapravo još uvijek vodimo neke stare ratove iz prošlosti. I prenijeli smo to na dio mladih! Onda se čudimo njihovim podjelama, neznanju i isključivosti.

     Zatim, tu je i problem što mi stariji još nismo savladali lekci­ju iz domoljublja. Nije to samo ruka na srcu kad svira himna, to je trajna ljubav u našim srci­ma, to je nemjerljiva odanost i ponos, to je rad i red. Domolju­blje nije poza, već potreba.

     Ponekad umirovljenici pois­tovjećuju članstvo u udrugama s članstvom u političkoj stran­ci. Namjerno sam rekla - u udrugama i samo jednoj poli­tičkoj stranci, jer svaki građa­nin RH može biti članom neko­liko, pa čak i desetak udruga prema svojim interesima i po­trebama, a u skladu s njihovim sadržajima i onime što pružaju svojim korisnicima. Međutim, pojedinac može biti član samo jedne političke stranke.

     Umirovljenike često zbunju­ju i koalicije. Znam da neki um­irovljenici, iako su npr. članovi Hrvatske stranke umirovljeni­ka, koja je koalicijski partner SDP-a, glasaju za HDZ. Ili, pak, ako na glasačkom listiću piše Stranka umirovljenika ne­ki članovi Hrvatske stranke umirovljenika njima daju glas, smatrajući da je to isto. Eto, može zbunjivati i sličnost ime­na stranaka, ali su to ipak dvi­je različite stranke, s različitim programima.

     Na kraju vam želim savjeto­vati - ako ste član neke stran­ke i u cjelosti prihvaćate njen program, bilo bi pošteno da to potvrdite svojim glasom, ali ne zaboravite da time prihvaćate i program koalicije u kojoj je va­ša stranka, pa malo bolje pro­čitajte njen program.

     Sada mnoge političke stran­ke prezentiraju umirovljenič­kim udrugama svoje programe pa pokušajte i u udrugama or­ganizirati konstruktivne razgo­vore o programima kako biste dobili doista kvalitetna i bolja rješenja za svoje probleme.

     Gotovo sve umirovljeničke političke stranke kao cilj nagla­šavaju poboljšanje materijal­nog stanja i položaja um­irovljenika, ali neka obećanja su možda iznad realnih mo­gućnosti. Ili, neke su stranke u zadnji trenutak promijenile sta­vove ili „bandijeru", pa su upa­le u prvu koaliciju koja ih je htjela. Događa se i da neke koalicije na brzinu osnuju svo­je prigodne umirovljeničke udruge samo za izbore - neka se nađe.

     Živi bili, pa vidjeli tko će po­bijediti! Zajedno smo jači!