UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Umirovljenici: Udruge VS stranke

Mogu li umirovljeničke udruge pritisnuti umirovljeničke stranke da se udruže?

     Utvrđen je dan izbora za novi saziv Sabora RH, a to znači i formiranje no­ve Vlade. Umirovljenici su u ovo vrijeme predizbornih aktiv­nosti i izbornih kampanja rado spominjani partner i sugovor­nik. Ali, umirovljenici nisu do­voljno snažni da samostalno krenu u izbornu utrku. Jedan od glavnih razloga je njihova nehomogenost i nejedinstvenost stavova.

     Prije svega, umirovljenici su svjetonazorski nehomoge­na skupina. Zbog nagomilanih iskustava tijekom života veza­ni su uz dva suprostavljena bloka koji danas dominiraju, bolje rečeno uz dvije stranke - HDZ i SDP. Ako krenemo u procjenu rezultata izbora pre­ma rezultatima predizbornih anketa sigurno je da će ove dvije stranke (sa svojim koali­cijskim partnerima) uzeti za­jedno najmanje 60 posto gla­sova. Do sada su u Sabor bili izabrani predstavnici samo 14 stranaka, odnosno jedino je bila neovisna lista don Ivana Grubišića. Treba naglasiti da je samo jedna umirovljenička stranka bila u Saboru i to jer je na izborima bila u koaliciji s SDP-om.

     Za bolje razumijevanje pro­blema navest ću podatak da u ovom trenutku u RH ima regis­triranih 129 stranaka, a od to­ga broja 18 je stranaka um­irovljeničkog sastava. Narav­no, uglavnom su to stranke s malim brojem članova i uglav­nom su (da mi se ne zamjeri) „sateliti“ velikih stranaka, ali u svome imenu imaju „stalešku pripadnost" umirovljenicima.

     Na sastancima udruga koje imaju značajni broj članova (veće su nego sve umirovlje­ničke stranke zajedno), često se čuju zahtjevi da se svi um­irovljenici udruže u jednu starnku i da tako na izborima dobiju veći broj zastupnika u Saboru, a to znači i barem jed­no mjesto u Vladi. Tada bi više opravdanih zahtjeva umirovlje­nika bilo prihvaćeno i ne bismo u ovom trenutku bili svjedoci naglog, sve većeg siromaše- nja upravo umirovljenika i sta­rijih osoba, jer prosječne miro­vine sve su niže u odnosu na prosječne plaće, a potrebe starijih su sve veće zbog naru­šenog zdravlja i zbog potrebe za tuđom njegom i pomoći.

     Umirovljenici se u udruge učlanjuju zbog organiziranog korištenja slobodnog vremena, bijega od usamljenosti i zabav­nih sadržaja, te primjerenih ci­jena za zajedničke izlete i lje­tovanja, ili odlaska u lječilišta, ali i zbog pružanja pomoći u lokalnoj zajednici osamljenim i nepokretnim starijm osobama.

     S druge strane umirovljenici su osobe koje imaju veliko ži­votno iskustvo i koji su tijekom života izgradili svoju političku opredijeljenost i svoje političke svjetonazore koje sada teško mijenjaju.

     Svjedoci smo da se uz sva­ku „čisto" polititičku koaliciju veže uglavnom samo jedna umirovljenička stranka. Naime, gotovo nikad umirovljenici ne gledaju samo dio programa političkih stranaka koji se od­nose na njihova prava i njihove zahtjeve, već je to u drugom planu, a važnije je je li stranka „lijevo" ili „desno" orijentirana. Možda smo i mi krivi za takvu podjelu na samo dva bloka. Možda nismo dovoljno sprem­ni prihvatiti potrebne promje­ne zbog osobnih stavova, a ne zbog programa stranaka.

     Katkad zapravo još uvijek vodimo neke stare ratove iz prošlosti. I prenijeli smo to na dio mladih! Onda se čudimo njihovim podjelama, neznanju i isključivosti.

     Zatim, tu je i problem što mi stariji još nismo savladali lekci­ju iz domoljublja. Nije to samo ruka na srcu kad svira himna, to je trajna ljubav u našim srci­ma, to je nemjerljiva odanost i ponos, to je rad i red. Domolju­blje nije poza, već potreba.

     Ponekad umirovljenici pois­tovjećuju članstvo u udrugama s članstvom u političkoj stran­ci. Namjerno sam rekla - u udrugama i samo jednoj poli­tičkoj stranci, jer svaki građa­nin RH može biti članom neko­liko, pa čak i desetak udruga prema svojim interesima i po­trebama, a u skladu s njihovim sadržajima i onime što pružaju svojim korisnicima. Međutim, pojedinac može biti član samo jedne političke stranke.

     Umirovljenike često zbunju­ju i koalicije. Znam da neki um­irovljenici, iako su npr. članovi Hrvatske stranke umirovljeni­ka, koja je koalicijski partner SDP-a, glasaju za HDZ. Ili, pak, ako na glasačkom listiću piše Stranka umirovljenika ne­ki članovi Hrvatske stranke umirovljenika njima daju glas, smatrajući da je to isto. Eto, može zbunjivati i sličnost ime­na stranaka, ali su to ipak dvi­je različite stranke, s različitim programima.

     Na kraju vam želim savjeto­vati - ako ste član neke stran­ke i u cjelosti prihvaćate njen program, bilo bi pošteno da to potvrdite svojim glasom, ali ne zaboravite da time prihvaćate i program koalicije u kojoj je va­ša stranka, pa malo bolje pro­čitajte njen program.

     Sada mnoge političke stran­ke prezentiraju umirovljenič­kim udrugama svoje programe pa pokušajte i u udrugama or­ganizirati konstruktivne razgo­vore o programima kako biste dobili doista kvalitetna i bolja rješenja za svoje probleme.

     Gotovo sve umirovljeničke političke stranke kao cilj nagla­šavaju poboljšanje materijal­nog stanja i položaja um­irovljenika, ali neka obećanja su možda iznad realnih mo­gućnosti. Ili, neke su stranke u zadnji trenutak promijenile sta­vove ili „bandijeru", pa su upa­le u prvu koaliciju koja ih je htjela. Događa se i da neke koalicije na brzinu osnuju svo­je prigodne umirovljeničke udruge samo za izbore - neka se nađe.

     Živi bili, pa vidjeli tko će po­bijediti! Zajedno smo jači!