UVODNA RIJEČ

Nemao pa nemao

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mno­ge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si pret­hodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Viš­nja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.

     No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada ne­maju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio da­vati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Nji­ma se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugra­dio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.

     Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvat­sko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina.      Neće­mo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i zna­li. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale.      Možda je naj­bolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabog­da nemao pa nemao.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Pobuna baka

 

Postala sam baka! Kako to zvuči gordo! Najviše na svijetu sam to željela! I jedva sam če­kala da je ugledam, pa da je do­dirnem i primim u svoje naručje. Mjesecima sam maštala o na­šem prvom susretu i konačno - evo je! Ljepša je i nego što sam očekivala - posve jedinstvena! Prošla su dva mjeseca a zanos me još uvijek nije napustio. Do­bila sam, mislim, još jednu lijepu i značajnu ulogu u vječnom ka­zalištu života.

I tako, iz dana u dan još uvijek primam čestitke od prijatelja i poznanika. Ali, uz čestitku ide svakako i poneki savjet. Osobito su me zaintrigirali oni koji poči­nju ovako: „Krasno je biti baka, ali vidjet ćeš ti svoje...“ I tu po­činje priča moje stare prijatelji­ce. Dobila je unuka. Nitko sret­niji od nje. Ona je doista stara baka, ne toliko po godinama, koliko po „radnom“ stažu na uvi­jek slobodnom „radnom“ mjestu, na kojem, kaže ona, nema ni radnog vremena, jer to je rad od sada do vječnosti, u svim smje­nama.

U vrijeme početka „bakova- nja“ još je radila i sjećajući se svojih početaka u ulozi majke, vjerovala je da treba pomoći svojoj kćerki koja je tek osnova­la obitelj. Sjetila se osjećaja sa­moće u novom, neprijateljskom gradu i odlučila je biti „desna ru- ka“ svojoj kćeri koja je bila „nje- žnija“ od nje i koja nije toliko spretna i brza u obavljanju ku­ćanskih poslova. Jurila je tako svakodnevno s posla u stan kćeri, koja nije stigla skuhati ru­čak za sebe i supruga (mama ionako jede kod „svoje“ kuće), popeglala bi rublje i pospremila stan, jer kćeri vrijeme proleti kao tren u brizi i poslu oko sina. I mama više nije mama, nego sve više postaje baka, u stal­nom pogonu.

Sve češće čuje: „Sada si ba­ka, a deda bu se snašel doma bez tebe, jer si mu spremila sve za jesti, pa nek’ si sam zeme“. Dogovorila se s prijateljicama da idu u kino, ali kćerka jedini­ca joj milozvučnim glasom odcvrkuće: „Pa mama, zar su ti prijateljice važnije od unuka?“ Pa je tako ostala još samo „po-

peglati rublje, posisati stan, pospremiti kuhinju... i prođe prva godina.

Kćerka kreće na posao, unuk u jaslice. Počinju prve prehlade i pobolijevanja unuka. Kćerka od straha da ne izgubi posao predlaže mami da ona zamoli svoju doktoricu bolovanje i osta­ne kod kuće dok unuk ne ozdra­vi. I tako nekoliko puta tijekom godine. Uskoro je uslijedio novi prijedlog baki: „Imaš 15 godina radnog staža, bolesna si, pa odi u invalidsku mirovinu". Na­ravno, „mali princ“ unuk je važ­niji i jači od bakinih stavova i mišljenja, jer emocije „zamaglju­ju" razboritost.

Baka odlazi u „zasluženu mi­rovinu, ali ne daj Bože u neka­kav „nezdravi" mir. I tako mama, odnosno baka, mijenja svoj „loš“ način života, za mnogo korisniji i bolji. U međuvremenu je posta­la baka i jedne unuke, pa je dan bio još pretrpaniji obvezama.

Unuk je danas student i često navraća baki, ali samo u prolazu da nešto „prezalogaji“ jer mama nije ništa stigla skuhati ili da iz­nudi barem kojih stotinjak kuna za kavu s društvom, jer je otac u međuvremenu ostao bez posla, a premlad je za mirovinu. I tako je baka ostala sama, jer je djed u međuvremenu umro. Mirovina joj je jedva dostatna za režije, pa joj sada kći jedinica predlaže da ide u dom, a stan da unuci koja „ima ozbiljnog dečka“ pa bi se rado udala čim završi srednju školu.

Moja prijateljica sada razmišl­ja kada je to i zašto završio njen normalan život? Sada se pokušava vratiti starim prijatelji­ma ili pronaći nove u nekoj udruzi umirovljenika, sebi slične ljude. A kćer drži da je sebična jer mogla je pomoći rješavanjem stambenog pitanja stanom?!

Druga prijateljica ima troje djece i šest unuka. Svako ima svoju obitelj, a ona ponekad „putuje“ od kuće do stana, od jednog do drugog, da bi do kra­ja ispunila i odigrala ulogu bake!

Ili jedna suradnica, koja ima dva oženjena sina koja mi kaže kako ju je jedna prijateljica kad je otišla u mirovinu pitala „na kojoj si adresi danas dežurna“

jer je često uskakala u obitelj­ske obveze svojih sinova. Da­nas i sama „servisira" obitelj i dva unuka svoje kćeri i nikad se ne zna „na kojoj je adresi“!

Jedna od mojih poznanica ima samo jednog unuka, ali raz­vedenu kćer. Ponekad mi se či­ni da se previše daje svojoj kće­ri, ali u potpunosti je razumijem pa i odobravam njenu angažira­nost, jer je emotivno jača i zreli­ja od kćeri. No, ponekada se os­jeća razočarano, možda čak i povrijeđeno zbog netaktičnih postupaka kćerke.

Imaju li bake pravo na svoj ži­vot? Imaju li obvezu cijeli život služiti svojoj djeci, pa onda i unucima? Većina ljudi smatra da je to naša „sveta“ dužnost, pa onda to tako i prihvaćamo! Prihvaćamo to s ljubavlju i ne žalimo se, ali nekad vjerojatno ne vidimo svu zbilju, koja nam se ispod spuštenih vjeđa čini nekako mekanija i nježnija. Po­ručujem vam: imamo pravo na tihi bunt, na tihu pobunu.

Ali, obiteljski zakon nas ta­kođer obvezuje: navodi da su djedovi i bake dužni brinuti za svoju unučad, čak i plaćati ali­mentaciju, ako to ne čine njiho­va djeca.

Ne želim polemizirati sa zako­nima, jer mi sami sebi određuje­mo daleko više obaveza nego što smo ih spremni preuzeti; preuzimamo daleko teže obveze nego što nam može propisati neki suhoparni zakon, jer je za­kon ljubavi prema djeci i unuci­ma daleko snažniji i vrijedniji, a mi još uvijek u njega vjerujemo i više mu služimo.

Imamo upravo u ime te bes­krajne ljubavi i davanja pravo i na poneku sitnu pobunu, često samo zbog očuvanja vlastite osobnosti i bijega u svijet neost­varenih želja. Ipak moja unuka daje novi plemenitiji smisao mo­ga preostalog dijela života; ob­navljam uspomene i slike iz vlastitog djetinjstva, ali i svega doživljenog kroz odrastanje mo­je kćeri.

Zbog svega toga, naše će po­bune ostati u našim „ćakulama“ uz kavu i na grupnim domjencima za dušu. Živjele unuke i unu­ci!