UVODNA RIJEČ

Kad si siguran i kad te nije strah

     Zašto su dvije najveće hrvatske umirovljeničke udruge, Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske, uputile čestitke Andreju Plenkoviću povodom pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima? Ne samo iz pri­stojnosti, već zato jer je iskustvo s Premijerom-Građevinom iz 2015. duboko ostalo u memoriji ovog naroda, ali ne kao pošalica uz kavu, već kao bolni osjećaj nesigurnosti.

     Nije bitno jesu li starije osobe diljem Hrvatske masovno dale svoje povjerenje upravo Plenkoviću, a jesu. Nije bitno niti je li njegov prosječni glasač nižeg obrazovanja, gdje je svaki deveti završio tek osnovnu školu, a jedva 26 posto ih ima fakultet, a baš je tako. Nije bitno je li u Sabor s njihove liste ušlo samo 9 žena od 66 sabornika, iako je sve to bitno. Najbitnije je da je    Hrvatska nasuprot strahu birala - sigurnost. HDZ nije samo odglumio predizbornu kampanju „Sigurna Hrvatska", već nam je svima ponudio kontinuitet, stabilnost i sigurnost. Vlada će biti formirana „preko noći", bez navlačenja i odugovlačenja, tr­govanja i korupcije na javnoj trpezi. To je ono što je pobijedilo sve druge stranke: taj osjećaj kad si siguran i kad te nije strah.

     Tek je iz rezultata ovih izbora moguće iščitati koliko je straha u narod unijela retorika Domoljubnog pokreta i dijelom Mosta, koliko su istupi Hasanbegovića, Glasnovića i Zekanovića i Ruže Tomašić, pa onda i Škore i Raspudića o silovanim ženama i po­bačaju, unijeli gađenja i nemira u duše građana. I tek je sada posve jasno da nije narod glasao za HDZ zbog korone, već zbog želje za normalnom zemljom. Tu normalnost je u ovom trenutku jamčio samo HDZ.

     Točno je i da je 40 posto glasača SDP-a (Restart) starije od 60 godina, jer je tamo ponuđeni jelovnik bio ravan bakanalijama starih Rimljana. Kao da je ponuda za umirovljenike napuhavana jer su im na listama bila uglavnom stara, potrošena lica, pa su ispisali svoju listu želja.

     Tako je jedina umirovljenička čestitka otišla Plenkoviću. Po­bjednicima i treba čestitati. U čestitki je pisalo i da ih podsjećamo kako je udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći u RH pao ispod 38 posto, da više od polovice umirovljenika prima miro­vinu nižu od hrvatske linije siromaštva koja iznosi 2.485 kuna, da je previše kontejner-umirovljenika, poniženih i prevarenih.

     Izrazili smo nadu da će nova Vlada pronaći načina da po­veća mirovine i uvede pravednije usklađivanje s rastom plaća, a svakako bi trebalo uvesti i novi model obiteljskih mirovina. Zatražili smo prijenos vlasničkih prava nad domovima za starije i nemoćne na županije i Grad Zagreb i još puno toga što bi se trebalo naći na dnevnom redu savjetodavnog tijela Vlade, Na­cionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe. Jer sigurnost nije samo floskula. Sigurnost ima cijenu i vraća dostojanstvo i blagostanje. Najvažnije je pravovremeno se zaštititi od onih koji se hrane vašim osjećajima nesigurnosti. Upravo to su glasači učinili.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Pobuna baka

 

Postala sam baka! Kako to zvuči gordo! Najviše na svijetu sam to željela! I jedva sam če­kala da je ugledam, pa da je do­dirnem i primim u svoje naručje. Mjesecima sam maštala o na­šem prvom susretu i konačno - evo je! Ljepša je i nego što sam očekivala - posve jedinstvena! Prošla su dva mjeseca a zanos me još uvijek nije napustio. Do­bila sam, mislim, još jednu lijepu i značajnu ulogu u vječnom ka­zalištu života.

I tako, iz dana u dan još uvijek primam čestitke od prijatelja i poznanika. Ali, uz čestitku ide svakako i poneki savjet. Osobito su me zaintrigirali oni koji poči­nju ovako: „Krasno je biti baka, ali vidjet ćeš ti svoje...“ I tu po­činje priča moje stare prijatelji­ce. Dobila je unuka. Nitko sret­niji od nje. Ona je doista stara baka, ne toliko po godinama, koliko po „radnom“ stažu na uvi­jek slobodnom „radnom“ mjestu, na kojem, kaže ona, nema ni radnog vremena, jer to je rad od sada do vječnosti, u svim smje­nama.

U vrijeme početka „bakova- nja“ još je radila i sjećajući se svojih početaka u ulozi majke, vjerovala je da treba pomoći svojoj kćerki koja je tek osnova­la obitelj. Sjetila se osjećaja sa­moće u novom, neprijateljskom gradu i odlučila je biti „desna ru- ka“ svojoj kćeri koja je bila „nje- žnija“ od nje i koja nije toliko spretna i brza u obavljanju ku­ćanskih poslova. Jurila je tako svakodnevno s posla u stan kćeri, koja nije stigla skuhati ru­čak za sebe i supruga (mama ionako jede kod „svoje“ kuće), popeglala bi rublje i pospremila stan, jer kćeri vrijeme proleti kao tren u brizi i poslu oko sina. I mama više nije mama, nego sve više postaje baka, u stal­nom pogonu.

Sve češće čuje: „Sada si ba­ka, a deda bu se snašel doma bez tebe, jer si mu spremila sve za jesti, pa nek’ si sam zeme“. Dogovorila se s prijateljicama da idu u kino, ali kćerka jedini­ca joj milozvučnim glasom odcvrkuće: „Pa mama, zar su ti prijateljice važnije od unuka?“ Pa je tako ostala još samo „po-

peglati rublje, posisati stan, pospremiti kuhinju... i prođe prva godina.

Kćerka kreće na posao, unuk u jaslice. Počinju prve prehlade i pobolijevanja unuka. Kćerka od straha da ne izgubi posao predlaže mami da ona zamoli svoju doktoricu bolovanje i osta­ne kod kuće dok unuk ne ozdra­vi. I tako nekoliko puta tijekom godine. Uskoro je uslijedio novi prijedlog baki: „Imaš 15 godina radnog staža, bolesna si, pa odi u invalidsku mirovinu". Na­ravno, „mali princ“ unuk je važ­niji i jači od bakinih stavova i mišljenja, jer emocije „zamaglju­ju" razboritost.

Baka odlazi u „zasluženu mi­rovinu, ali ne daj Bože u neka­kav „nezdravi" mir. I tako mama, odnosno baka, mijenja svoj „loš“ način života, za mnogo korisniji i bolji. U međuvremenu je posta­la baka i jedne unuke, pa je dan bio još pretrpaniji obvezama.

Unuk je danas student i često navraća baki, ali samo u prolazu da nešto „prezalogaji“ jer mama nije ništa stigla skuhati ili da iz­nudi barem kojih stotinjak kuna za kavu s društvom, jer je otac u međuvremenu ostao bez posla, a premlad je za mirovinu. I tako je baka ostala sama, jer je djed u međuvremenu umro. Mirovina joj je jedva dostatna za režije, pa joj sada kći jedinica predlaže da ide u dom, a stan da unuci koja „ima ozbiljnog dečka“ pa bi se rado udala čim završi srednju školu.

Moja prijateljica sada razmišl­ja kada je to i zašto završio njen normalan život? Sada se pokušava vratiti starim prijatelji­ma ili pronaći nove u nekoj udruzi umirovljenika, sebi slične ljude. A kćer drži da je sebična jer mogla je pomoći rješavanjem stambenog pitanja stanom?!

Druga prijateljica ima troje djece i šest unuka. Svako ima svoju obitelj, a ona ponekad „putuje“ od kuće do stana, od jednog do drugog, da bi do kra­ja ispunila i odigrala ulogu bake!

Ili jedna suradnica, koja ima dva oženjena sina koja mi kaže kako ju je jedna prijateljica kad je otišla u mirovinu pitala „na kojoj si adresi danas dežurna“

jer je često uskakala u obitelj­ske obveze svojih sinova. Da­nas i sama „servisira" obitelj i dva unuka svoje kćeri i nikad se ne zna „na kojoj je adresi“!

Jedna od mojih poznanica ima samo jednog unuka, ali raz­vedenu kćer. Ponekad mi se či­ni da se previše daje svojoj kće­ri, ali u potpunosti je razumijem pa i odobravam njenu angažira­nost, jer je emotivno jača i zreli­ja od kćeri. No, ponekada se os­jeća razočarano, možda čak i povrijeđeno zbog netaktičnih postupaka kćerke.

Imaju li bake pravo na svoj ži­vot? Imaju li obvezu cijeli život služiti svojoj djeci, pa onda i unucima? Većina ljudi smatra da je to naša „sveta“ dužnost, pa onda to tako i prihvaćamo! Prihvaćamo to s ljubavlju i ne žalimo se, ali nekad vjerojatno ne vidimo svu zbilju, koja nam se ispod spuštenih vjeđa čini nekako mekanija i nježnija. Po­ručujem vam: imamo pravo na tihi bunt, na tihu pobunu.

Ali, obiteljski zakon nas ta­kođer obvezuje: navodi da su djedovi i bake dužni brinuti za svoju unučad, čak i plaćati ali­mentaciju, ako to ne čine njiho­va djeca.

Ne želim polemizirati sa zako­nima, jer mi sami sebi određuje­mo daleko više obaveza nego što smo ih spremni preuzeti; preuzimamo daleko teže obveze nego što nam može propisati neki suhoparni zakon, jer je za­kon ljubavi prema djeci i unuci­ma daleko snažniji i vrijedniji, a mi još uvijek u njega vjerujemo i više mu služimo.

Imamo upravo u ime te bes­krajne ljubavi i davanja pravo i na poneku sitnu pobunu, često samo zbog očuvanja vlastite osobnosti i bijega u svijet neost­varenih želja. Ipak moja unuka daje novi plemenitiji smisao mo­ga preostalog dijela života; ob­navljam uspomene i slike iz vlastitog djetinjstva, ali i svega doživljenog kroz odrastanje mo­je kćeri.

Zbog svega toga, naše će po­bune ostati u našim „ćakulama“ uz kavu i na grupnim domjencima za dušu. Živjele unuke i unu­ci!