UVODNA RIJEČ
Nemao pa nemao
Piše: Jasna A. Petrović
Stara je narodna kletva zloslutnica: „Dabogda imao, pa nemao." Točno je da ona sustigne mnoge, iako je teško reći što je to„nemao", kad si prethodno puno „imao". Gle Vidoševića, čak mu odredili da je sve pošteno zaradio; pogledaj Todorića i njegovu princezu. Možda su najgore prošli Pevec i njegova Višnja. Strašna je, ipak, ta kletva, gora od najcrnje noćne more u koju se nekima pretvorio život od potresa u Zagrebu u ožujku prošle godine, da bi se u još straš- niji usud okrenuo život na tisuće novih beskućnika iz okolice Siska.
No, što je s onima koji nisu ni imali, pa sada nemaju ništa? Gdje je granica između imao pa nemao? Banija je ovih dana velika škola vrijednosti, a pouka je jednostavna. Kad pita siromah zašto je siromašan, mudrac mu odgovara da je to zato jer nije naučio davati. Bogatstvo Hrvatske su ljudi koji su obilazili kuće po blatnjavima makadamima i putovima i nudili sebe, svoje ruke, svoje srce. I recimo otvoreno, svatko to zna, većina nastradalih su srpske nacionalnosti, siromašni i desetljećima izvan sustava ostavljeni ranjivi ljudi. Njima se nisu gradili putovi, dovodila struja, pa niti voda. U zbitim zemljanim kućercima živjeli su ostavljeni i zaboravljeni, uz ponekog dobrotvora koji bi im ugradio solarni panel. Stari ljudi. Uskladišteni u prošlosti, zadovoljni sa svakom dobrotom na koju se namjere.
Hrvatsko bogatstvo su dobri ljudi svih generacija, volonteri, obični ljudi iz svih krajeva Hrvatske, a hrvatsko siromaštvo su neke institucije i političari koji su čak i novinare koji su časno odradili svoj posao u ovom uneređenom svijetu pandemije i potresa optužili za destrukciju zbog naziva Banija, a ne Banovina. Nećemo spomenuti ime ugledne autorice takve sramotne ocjene, ali ćemo reći da dobra Hrvatska traži dobru vlast. Nećemo uopćavati kako se vlast apsolutno nije snašla, jer mnogi su se pokrenuli koliko su mogli i znali. Problem je što ne znaju. Što su neke stvari u sustavu izvrnute, pa su i vrijednosti posustale. Možda je najbolji primjer koliko je sustavno zapostavljana Banija u činjenici da tamo na jednog umirovljenika dolazi 0,93 radnika. Tamo se nije gradilo i razvijalo. Tamo stoga ne vrijedi kletva - dabogda imao, pa nemao, već dabogda nemao pa nemao.
Web stranice naših podružnica
Piše: Biserka Budigam, psihologinja
Živimo li samo jedan život?
Je li život u penziji doista vrijeme kad ne moraš ono sto ne želiš, u kojem je sve „složeno po tvojoj mjeri"?
Stara poslovica kaže da mačka ima devet života. Za čovjeka se obično govori da ima samo jedan. Jedan, ali nadasve vrijedan život. I, doista, na biološkom planu svi živimo samo jedan život - i čovjek i mačka.
Na današnje razmišljanje naveo me naslov jedne knjige! „Dva života Anice Jušić!“ koja je nedavno predstavljena javnosti. Sama je autorica odabrala naslov, objasnivši kako se taj naslov nametnuo iz dva razloga. Prvi, iako ne nužno važniji, bila je činjenica da je time smisleno naglasila podjelu knjige na dva dijela, odnosno dva života koja je živjela jedan za drugim. Naime, u trenutku odlaska u mirovinu, njen znanstveni i radni doprinos na području neurologije stručno definiran kao velik i toliko značajan da je to zapravo i previše za cijeli jedan život. Nakon kraja profesionalne karijere, profesorica Jušić je započela svoj drugi - umirovljenički, ali ne mirniji i stručno manje značajan - sasvim novi život.
Paralelni ljudi
Bila je potaknuta mišlju o svakom čovjeku i njegovim mnogobrojnim međusobno isprepletenim, u vremenu i prostoru katkad i paralelnim, a opet tako dalekim i sasvim drugačijim životima. Životima koji katkad traju dugo, ali i onim životima koje proživimo u trenu, u malom, skučenom prostoru. Jer svi mi istodobno ponekad živimo paralelno i nekoliko života.
Najvažnije je da život živimo svjesno i nastojimo pravilno upravljati njime. Najjednostavniji je svakako početak našeg života: tu smo najviše slični jedni drugima. Život nam je jednostavan i njime u pravilu upravljaju drugi čak i ako pokušavamo individualizirati svoje potrebe. S druge strane, naš život određuju i urođene osobine naših roditelja ali i dalekih predaka (genetika), vrijeme i mjesto u kojem smo se rodili (društvena i biološka okolina), ali i ekonomski i socijalni status roditelja, te njihovi stavovi i emocionalna i intelektualna zrelost. Ali, čak i u najranijem djetinjstvu svatko od nas je na svoj način jedinstven i poseban pa su samim tim i naši životi još posebniji i različitiji u interakciji s okolinom.
Djetinjstvo nas najviše obilježava, obično za čitav život, iako nas dominantno ne određuje samo naša aktivnost. Svi mi kroz život vučemo svoj veliki „kovčeg“ emocionalnih i drugih trauma iz djetinjstva. Vrlo često su to podsvjesne reakcije koje nam zamagljuju, a ipak određuju trenutna ponašanja. Kad krenemo u školu svatko od nas već počinje paralelno živjeti najmanje dva života, onaj kao učenik, i drugi kao dio obitelji, sa cijelom serijom uloga. Često se svojih najranijih uloga i događanja sjećamo do najsitnijih detalja. I upravo u starijoj dobi to s radošću vrlo detaljno ponavljamo, uvjeravajući sebe i druge kako još dobro pamtimo. Ali to je varka, i mi to znamo, ali nećemo priznati mlađima od sebe. Taj nam je dio u cijelom biološkom trajanju života najintenzivniji i najsvjesniji, tada najviše učimo, istražujemo putove kojim idemo, tražimo sebe i prečice za novi život. Već tada pokušavamo utrti puteve za cijeli život. Putove kojima ćemo kao osoba stići do zrelosti: biološke, fiziološke i psihičke.
Ali evo nove zamke: trenutak odluke što raditi i s kime nastaviti život, vrijeme prepoznavanja onog našeg pravog puta profesionalnog i osobnog života. Često smo prisiljeni prihvatiti bezbroj novih uloga s kojima se ponekad vrlo teško nosimo. Ali, sad smo već stekli mnogo znanja i iskustva iz prošlosti, te učimo kako ih koristiti u novonastalim situacijama. Sjetite se kako je bilo teško odvojiti se i otići iz roditeljskog doma i privikavati se na život u svojoj novoj maloj obitelji. Prilagođavati se i stvarati nove odnose, mijenjati neke stare navike, ali i prihvatiti ulogu roditelja i opet učiti. I tako topet živimo paralelno dva života. Opet imamo, kao što rado naglašavamo, svoj „privatni" i „poslovni ili profesionalni" život.
Ne postoje dvije iste životne sudbine. Koliko god htjeli urediti i živjeti život prema svojim željama, teško je uspjeti u tom naumu, jer smo um- reženi u određene sustave. Te nam interakcije pomažu da lakše, s manje napora, postignemo određene uspjehe, ali su s druge strane prilč- no opterećenje.
Ništa više ne moraš?
Završili smo svoj „radni vijek“, doista nam se to odužilo i jedva smo čekali da svoj život „sredimo po svome". Nema više svakodnevnog ustajanja u cik zore, nema dosadnog i napornog šefa, nema prometnih gužvi i zastoja, nema kave s nogu, u hodu, nema ništa više što moraš! Na pomolu je naš prekrasan umirovljenički život u kojem ćemo sami odlučivati što, koliko i kada želimo raditi.
No, gadno smo se prevarili.
Opet moramo ustati, doduše tek samo pola sata kasnije, jer unuke treba otpraviti u školu, treba otići na davno dogovoren pregled kod liječnika, na povratku treba kupiti kruh i mlijeko, a kod kuće dovršiti ručak... a u međuvremenu smo trebali izvaditi rublje iz perilice i objesiti da se suši. K tome, još nismo ni izvadili ni novine iz sandučića, na koje smo se pretplatili da ne moramo rano ići do obližnjeg kioska kupiti ih, zaboravili smo popiti kavu...
Gladni potomci
Ipak sjednemo da predahnemo, ali uskoro treba završiti ručak, dolaze potomci gladni i umorni iz škole i posla, a mi usporeni (tko nam je kriv) - trebamo požuriti. Poznata priča! Ništa manje bolna i tužna nije ni životna priča osobe koja živi sama! Ona zavidi ljudima koji žive u „čoporu!
Ostavimo si sada vrijeme da se s ljubavlju, možda s dozom sjete, osvrnemo i obnovimo sjećanje na naše proživljene živote. Ne treba žaliti za propuštenim i ne okrivljavati se, već misliti na ono lijepo i dobro što je ipak ostalo u prošlosti, sjetiti se starih prijatelja i možda obnoviti neka prijateljstva iz tih vremena koja su nam mnogo značila, a koja smo zaboravili zbog drugih obveza. Jer, jedna je od stvari za kojima žalimo na kraju života je upravo činjenica „da sam barem ostao u kontaktu sa starim prijateljima". Možda nam to vrati i dio mladosti, točnije sjećanja na neke radosnije trenutke u nekom ranijem životu.
Sada je vrijeme da pokušamo ostvariti neke svoje, naravno ostvarive želje. Odbacite usamljenost i potražite stare prijatelje, otiđite u posjet starim rođacima, uključite se u rad neke udruge, družite se sa sebi sličnima. Ne žalite za prošlim životom, jer pred vama je jedan samo vaš, jedinstven i neponovljiv mirniji, ali ne manje sretan i veseo život. Vjerujte mi, vrijedi pokušati! Važno je ne odustati - od sebe.