UVODNA RIJEČ

„Sitnica" kao Golijat

Piše: Jasna A. Petrović

     Kad 86-godišnja umirovljenica iz Istre pokuša doći do informacije kako kao invalidna osoba dođe do svoje mirovine, nema nikoga tko bi joj odgovorio na kontakt telefonu OTP banke. Kada, pak, novinari po­kušaju pribaviti pojašnjenje od bankarske aristokracije, odgovaraju im u maniri Marije Antoanete koja je glad­nom narodu preporučila da, ako nemaju kruha, jedu kolače.

     OTP je ljubazno odgovorio: „Kontakt telefon je u potpunosti besplatan i klijenti nemaju nikakve do­datne troškove zbog čekanja. Ukoliko klijentica nije u mogućnosti čekati, postoji mogućnost i slanja upita na mail This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it. .  Nadam se da smo pomo­gli”, vele bankari. Kakav beskrupulozan savjet Golijata 86-godišnjakinji!

     Već četiri godine Sindikat umirovljenika inzistira da se onima koji to žele mirovina dostavlja besplatno i pu­tem pošte. Oni koji je hoće dobivati preko banke, neka čekaju jednom mjesečno u korona redovima. No, kako s onima koji su prestari, prebolesni ili prenemoćni da bi odlazili u banke, ili banke nema na dohvatu pješice - a javnog prijevoza nema, ili žive na planini ili u udalje­nom gradu? Ništa, odgovara vlast. To je sitnica.

     Zanimljivo kako je to pravo ukinuo još ministar Mirando Mrsić, a stari-novi ministar Aladrović nije taj ne­humani propis ispravio, unatoč stalnim inicijativama Sindikata umirovljenika. Jedan je poslušao banke da se mirovine umirovljenima nakon 1. siječnja 2014. dostav­ljaju samo putem banaka, a drugi se ne bi htio bosti s rogatima. Jer to je, valjda, sitnica.

     Sada u doba korone još je više umirovljenika koji ne mogu doći do svojih mirovina. Katkad i samo zbog stra­ha da stoje u redovima, jer ih bole kukovi i koljena, jer nemaju nikoga od povjerenja tko bi im podizao mirovi­nu, jer se njihov glas ne čuje. I taj problem je ministru sitnica, a umirovljenicima Golijat, Filistejac visok 292,5 cm u oklopu od 60 kg. To je teret bankarske premoći, podložnosti političke vlasti i umirovljeničke nemoći.

     Kroz sitnice vidiš koliko je nekome stalo do tebe. Vladajuća ekipa je pokazala, kao i dvije prethodne, da im nije stalo do umirovljenika. Jer, najbolja je vlast ona koja je učinila svoj narod sretnim i u sitnicama, a osobi­to one koji su najslabiji. Vlast koja nije filistarska i ogra­ničena vlastitom moći.


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Kako se oprostiti od bliskih i dragih nam osoba

 

Protekli mjesec trebao je biti običan i relativno miran mje­sec, očekivano ispunjen svakod­nevnim poslovima i bez većih pro­blema. No odmah na početku javi­la mi se jedna suradnica i pozva­la me na sastanak koji je trebala organizirati zbog rješavanje hit­nog problema. Kao usput mi je rekla da joj je suprug u bolnici. Od drugih sam prijatelja saznala da je njegovo zdravstveno stanje kri­tično. I kad sam je htjela nazvati, javila mi je da neće biti dogovore­nog sastanka, jer u ovom trenutku misli da mora rješavati svoje osobne probleme.

Izolacijom do snage

Podržala sam je u takvom sta­vu, jer čovjek mora znati odabrati svoje prioritete u životu. Njen su­prug je umro. Posvetila se obitelji i pomoći slabijim članovima. Sa­ma je riješila većinu poslova oko ispraćaja, koji je bio dostojan­stven. Sama se nosila sa svojom tugom i materijalnim problemima. U tim je trenucima bila svima u obitelji čvrst oslonac. Nije zane­marila svoje obveze i brzo osnaž­ena vratila svojim svakodnevnim volonterskim poslovima: i dalje radi samozatajno, brine o svemu, a prijateljima i suradnicima sva­kodnevno čini sitne ljudske rados­ti. Sjajno je riješila svoje emotivne probleme i nastavila normalno živjeti, posvećena ipak svojoj kće­ri i unučici.

Istovremeno druga osoba osta­je nakon smrti supruga sama s nagomilanim emocionalnim pro­blemima. Materijalno i financijski neovisna, nastoji racionalno i hladno sama riješiti sve probleme oko ispraćaja, ali istovremeno ri­ješiti i probleme oko odnosa u obitelji koji su bili dosta napeti i godinama neadekvatno rješavani. Ona ih rješava na, za nju samu, najprihvatljiviji način, ali isključu­jući članove obitelji iz donošenja odluka, jer time, navodno, ispu­njava želju pokojnika.

Nedovršeno žalovanje

Ispraćaj je bio u krugu njezine obitelji i nekoliko prijatelja, a oba­vijest o smrti bila objavljena tek nakon ispraćaja. No, ova osoba

nije sretno riješila situaciju, jer se sada kod nje osjećaj krivnje pre­ma pokojnom suprugu. Smatra da ga je trebala odvesti kući iz bolnice da ne umre sam, jer su ci­jeli život zajednički dijelili sve probleme te su bili vezani jedan uz drugoga. U trenucima tuge se osamljuje. Ostalo je mnogo nje­nih emocionalno davno nagomila­nih i neriješenih problema, ali i dalje odbija uključivanje članova šire obitelji, što sigurno nije naj­bolje rješenje.

U našim životima dođe tako ne­kad vrijeme da se na trenutak prepustimo odlukama bližnjih, možda stručnijih osoba, jer oni izvana vide bolje, odlučuju trez- venije. Ipak, i osoba u ovom dru­gom primjeru ubrzo se vratila sva­kodnevnim obvezama, čak inten­zivnije, jer se brani od praznine i samoće u sebi.

U jednoj našoj podružnici pred­sjednica mi s tugom i nevjericom govori o smrti njihova člana koji je vrlo često bio spiritus movens, pokretač mnogih akcija i bez koje­ga ništa nije moglo proći. Priča ta­ko da je umro sam, nakon što se vratio s jednog druženja um­irovljenika, na kojem je bio jedan od najvatrenijih plesača. Kod ku­će ga je dočekala smrt, a pronaš­li su ga nakon intervencije susje­da, jer je bilo neobično vidjeti nje­gov automobil neprekidno na is­tom mjestu.

Odlazak divnog čovjeka

Bio je to čovjek koji je volio lju­de i kojega su ljudi voljeli. Na sprovodu bilo je puno ljudi koji su time htjeli pokazati koliko im je značio i koliko će im nedostajati. Na ispraćaju se predsjednica Po­družnice dirljivo, vrlo emotivno i nadahnuto, oprostila od „svoga“ člana koji je bio divan prijatelj svi­ma.

I posljednji primjer: odlazak pri­jatelja... Sve nam češće umiru prijatelji iz mladosti. Tako sam i ja nedavno saznala da je jedan moj doista dragi prijatelj iz studentskih dana iznenada umro. Pamtim to intenzivno, davno prošlo student­sko vrijeme. Učili smo zajedno, uspješno polagali ispite i onda se pred kraj studija u njegovoj obite­

lji dogodila tragična smrt oca. On je prestao studirati, zaposlio se i viđali smo se povremeno. Nakon jednog ljetovanja u Španjolskoj oženio se Njemicom i otišao tamo živjeti. Dopisivali smo se godina­ma, jednom me čak i posjetio kad je došao na proslavu godišnjice mature. Prije nekoliko godina se razbolio i od tada su mailovi bili sve rjeđi. Sada sam od prijatelja saznala da je umro, a njegova že­na nije obavijestila o smrti ni nje­govu braću, niti prijatelje s kojima je redovno kontaktirao, jer je s njegovom obitelji bila u sporu zbog neke ostavštine. Navodno nije željela reći ni mjesto gdje po­kopan.

Svatko umire sam

I što reći na kraju! Svatko od nas umire sam. Svatko umire na samo sebi svojstven način. A is­praćaj sigurno nikome ne bi bio u potpunosti po volji. Naime, naš is­praćaj organiziraju živi ljudi koji ostaju iza nas. Rade ga po svojoj volji i za sebe. Koliko god mi nas­tojali za života reći naše želje, sve će biti kako naši živi odluče.

Bila sam jednom na blještavom sprovodu, misi u velebnoj crkvi i bogatim karminama, čovjeka koji je bio gotovo beskućnik i čija ga se obitelj za života javno odricala, a onda, dokazujući svoje veliko­dušno opraštanje, organizirala za svoje prijatelje i za sebe događaj vrijedan divljenja.

Neki se osvećuju pokojniku jer ih je ostavio u problemima - emo­cionalnim ili materijalnim, drugi se osvećuju obitelji umrlog zbog pro­blema koji su se gomilali tijekom života i koji su ostali neriješeni ili zbog diobe ostavštine.

Savjetujem svima: smrt treba pomiriti ljude i obitelji. Svaki po­kojnik zaslužuje dostojanstven is­praćaj. Problemi se ne smiju rje­šavati u emocionalnoj napetosti i tugovanju, već napraviti odmak, dati si priliku i naći racionalno rje­šenje, utemeljeno na onome što duboko vjerujemo da bi pokojnik želio. Smrt se ne smije koristiti za nove pogreške i propuste u obra­čunu s prošlošću, treba se pomiri­ti sa živima i oprostiti svima. Jer, smrt bližnjih gubitak je za sve.