UVODNA RIJEČ

„Sitnica" kao Golijat

Piše: Jasna A. Petrović

     Kad 86-godišnja umirovljenica iz Istre pokuša doći do informacije kako kao invalidna osoba dođe do svoje mirovine, nema nikoga tko bi joj odgovorio na kontakt telefonu OTP banke. Kada, pak, novinari po­kušaju pribaviti pojašnjenje od bankarske aristokracije, odgovaraju im u maniri Marije Antoanete koja je glad­nom narodu preporučila da, ako nemaju kruha, jedu kolače.

     OTP je ljubazno odgovorio: „Kontakt telefon je u potpunosti besplatan i klijenti nemaju nikakve do­datne troškove zbog čekanja. Ukoliko klijentica nije u mogućnosti čekati, postoji mogućnost i slanja upita na mail This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it. .  Nadam se da smo pomo­gli”, vele bankari. Kakav beskrupulozan savjet Golijata 86-godišnjakinji!

     Već četiri godine Sindikat umirovljenika inzistira da se onima koji to žele mirovina dostavlja besplatno i pu­tem pošte. Oni koji je hoće dobivati preko banke, neka čekaju jednom mjesečno u korona redovima. No, kako s onima koji su prestari, prebolesni ili prenemoćni da bi odlazili u banke, ili banke nema na dohvatu pješice - a javnog prijevoza nema, ili žive na planini ili u udalje­nom gradu? Ništa, odgovara vlast. To je sitnica.

     Zanimljivo kako je to pravo ukinuo još ministar Mirando Mrsić, a stari-novi ministar Aladrović nije taj ne­humani propis ispravio, unatoč stalnim inicijativama Sindikata umirovljenika. Jedan je poslušao banke da se mirovine umirovljenima nakon 1. siječnja 2014. dostav­ljaju samo putem banaka, a drugi se ne bi htio bosti s rogatima. Jer to je, valjda, sitnica.

     Sada u doba korone još je više umirovljenika koji ne mogu doći do svojih mirovina. Katkad i samo zbog stra­ha da stoje u redovima, jer ih bole kukovi i koljena, jer nemaju nikoga od povjerenja tko bi im podizao mirovi­nu, jer se njihov glas ne čuje. I taj problem je ministru sitnica, a umirovljenicima Golijat, Filistejac visok 292,5 cm u oklopu od 60 kg. To je teret bankarske premoći, podložnosti političke vlasti i umirovljeničke nemoći.

     Kroz sitnice vidiš koliko je nekome stalo do tebe. Vladajuća ekipa je pokazala, kao i dvije prethodne, da im nije stalo do umirovljenika. Jer, najbolja je vlast ona koja je učinila svoj narod sretnim i u sitnicama, a osobi­to one koji su najslabiji. Vlast koja nije filistarska i ogra­ničena vlastitom moći.


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 Depresija pod maskom osmijeha 

 

   Svi u samoći vlastite duše gube samopo­uzdanje, postaju nesigurni te jedva čekaju prijateljsko lice i riječi utjehe. Dobro je dok je to samo difuzni strah od sutrašnjice, uz utjehu da su več u godinama u kojima imaju malo proh­tjeva i sve manje potreba, te misao - preživjet čemo.   

          Naslov zvuči svakako čudno i nestvarno no okrenemo li se oko sebe nećemo vidjeti depresivne ljude ako smo radosni i zadovoljni, ali ako smo tužni i turobni, svatko će nam se činiti tužnim.

          Mi gledamo ne samo svojim oči­ma nego i unutrašnjim okom na bliž­njega. I dio nas stapa se s njegovim raspoloženjem. I tako nastojim u ži­votu primijetiti i ono nešto više kod ljudi. No prevarim Ii se ponekad? Ne samo ponekad, nego vrlo često. 

          Sjedim tako neki dan u veselom društvu, nas sedamdesetak. Svi se radosno pozdravljaju, ljube, smiju. Neki se nisu vidjeli još od Martlnja, a to je, čini se nekima, bilo jako davno. Neki su se vidjeli za Božić I Novu go­dinu te radosno nazdravili novim, sretnijim danima. Danas moraju što brže „odraditi“ službeni dio jedne iz­borne skupštine, da bi napokon do­čekali večeru i ples uz muziku iz ne­kog prošlog vremena, koju izvodi stariji gospodin na svojim klavijatura­ma. Oko mene su sve vedra i nasmi­jana lica, rasplesana tijela u ritmu tanga i ugodni žamor sjetne melodi­je, pored mene jedna dama pjevuši, zamišljena daleko u svojoj mladosti.  

Dvije strane zrcala  

          Neprimjetno se Iskradam i napuš­tam veselo društvo, misleći kako će ples i zabava potrajati dugo u noć, ali... Već u tramvaju sustiže me gru­pa koja žuri na autobus kući. Drugo­ga dana nazvala me jedna gospođa koja je sjedila blizu mene i koju ni­sam posebno zamijetila, jer su sve bile vesele, nasmijane i raspjevane. K meni je došla osoba koja je bila tužna i zabrinuta I kao da je to bila neka osoba koju susrećem prvi puta. Problemi u obitelji zaogrnuli su je tu­gom. I bolest je sada bila vidljivija nego u sretnom društvu. Rekla je da su gotovo svi vrlo brzo otišli iz resto­rana, da je veselju brzo došao kraj. 

          Nazvala sam poznanicu da prov­jerim što se dogodilo, a ona je jedno­stavno rekla „svi su bili nekako tužni i brzo smo se razišli”. Razmišljala sam, jesmo Ii mi bili na istoj zabavi? Ja sam sve doživjela jako veselo, a oni govo­re o depresiji. I nakon što mi se javilo još nekoliko osoba iz Istoga društva, tražeći pomoć i rješenje nekih svojih problema, shvatila sam da je zabava bila samo privid i pokušaj da na trenu­tak pobjegnu od sebe i svojih briga. 

        U želji da pomognu svojoj djeci, ljudi se lišavaju svojih materijalnih dobara (ušteđevine ili čak vlastitog stana), a onda se pitaju - kako dalje? Neki misle da su djeca nezahvalna, drugi se pak tješe da su ovo okrutna vremena, da nema posla za mlade i da je za to krivo samo društvo koje se nije znalo dobro pripremiti za na­dolazeći kapitalizam. No ipak, svi u samoći vlastite duše gube samopo­uzdanje, postaju nesigurni te jedva čekaju prijateljsko lice i riječi utjehe. Dobro je dok je to samo difuzni strah od sutrašnjice, uz utjehu da su već u godinama u kojima imaju malo proh­tjeva i sve manje potreba, te misao - preživjet ćemo. Mnogo je teže oni­ma koji se zatvaraju u sebe, i u svo­joj samoći razmišljaju da sami skon­čaju svoj život, ali zbog moguće osu­de i podsmjeha okoline ne žele po­tražiti stručnu pomoć. To je prava depresija s kojom se svakodnevno bore i skrivaju u osami vlastitih misli i doma.  

          Jučer je kod mene na razgovoru bila jedna gospođa, koju je vlastita kćer prevarila. Plačući je rekla kako joj sad ne preostaje ništa drugo ne­go da se ubije. Danas je po tko zna koji put došla moja redovna posjeti­teljica. Nesigurna je jer je prevare­na za veliki novac od prodane ne­kretnine. Živjela je sređenim živo­tom, ima dvoje punoljetne i samos­talne djece, koja su razočarana majčinom akomislenošću, te joj uz najbolju volju ne mogu pomoći u nevolji koja ju je snašla. Podstanar- ka je u vrlo skromnom stanu. Izgu­bila je samopoštovanje, često je razdražljiva jer ju mori neimaština i depresija. Nemoćna je, zatvorena u svojoj samoći i dugo u noć čita pis­ma obećanja o povratu novca i rje­šavanju svojih problema. Pomalo gubi kontakt sa stvarnošću...  

U pogrešnim rukama  

          U posljednje vrijeme susrela sam dvije vrlo slične priče. Žene, starije od 75 godina, ostale su udo­vice i odlučile su si osigurati mirnu starost, a kako nisu imale vlastitu djecu, jedna je svoju kuću ugovo­rom o doživotnom uzdržavanju da­la jednoj mladoj siromašnoj obitelji s petero djece, koji su joj obećali svu skrb. No čim su stavili zabilježbu u gruntovnici, promijenili su po­našanje i sad ne samo da ne brinu o njoj, već je svakodnevno i ugrožavaju. U centru za socijalnu skrb pokušavaju je umiriti, jer ovo rješe­nje smatraju povoljnim za obitelj davatelja uzdržavanja, a tako i za ovu usamljenu staricu. Ona k tome ima i ovrhu mirovine zbog nekog ranijeg imovinskog spora sa susje­dom. 

          Za stare ljude koji su si željeli priskrbiti mirnu i bezbrižnu starost, u jednom su trenutku, u dobroj vjeri, povjerovali krivoj osobi ili osobama iz njihove obitelji ili možda umreže- nim pojedincima koji iskorištavaju njihovu neinformiranost, naivnost i vjeru u ljudsku dobrotu. Strahovi u starosti povećavaju nesigurnost, slabljenje samopouzdanja i neke oblike demencije. Kod nekih osoba izazivaju agresivno ponašanje pre­ma okolini ili sklonost samokažnjavanju, a često je bježanje u alkoho­lizam, apatiju ili pokušaj suicida. Svaki od ovih oblika treba pravovre­meno prepoznati i liječiti. U svepri­sutnom siromaštvu našeg društva, mnogo je onih s mizernim mirovina­ma koji životare u samačkim doma­ćinstvima.... 

          Ovo je jedna od najranjivijih sku­pina umirovljenika, koja je još i u po­rastu, jer mirovine ne prate poveća­nje troškova života, a zbog zdrav­stvenih tegoba mogućnost nekih po­vremenih poslova gotovo je nemo­guća. Oni su čak i manje depresivni, jer su čitavog života imali skromna primanja pa su naučili i skromnije živjeti, i ne okrivljuju sebe za even­tualne pogreške, jer nisu ništa izgu­bili svojom krivnjom. 

          Ovih je dana u Zagrebu (Siget) otvoren „socijalni dućan“ i prvi posje­titelji bili su upravo umirovljenici koji ne primaju nikakav oblik socijalne pomoći, a već su u zoni siromaštva. Takvih je, nažalost, sve više, a pre­ma nekim procjenama čak i do 40 posto! 

          U Zagrebu je od 26 do 28. velja­če održan 4. hrvatski kongres o pre­venciji i rehabilitaciji u psihijatriji s međunarodnim sudjelovanjem. Jed­nim istraživanjem pod naslovom „Starost i depresija“ Ispitivala se po­javnost i razina depresije među oso­bama starijim od 65 godina u Osječ- ko-baranjskoj županiji. U ispitivanju je sudjelovalo 517 ispitanika, a re­zultati su pokazali kako je depreslvnost prisutna kod čak 356 (69%) is­pitanika, od kojih je umjerena kod njih 245 (47%), a 111 (22%) izjasni­lo se da pati od teške depresije. Te­ža je kod ispitanika nižeg stupnja obrazovanja, udovaca, te onih koji Imaju djecu, kod muškaraca je nešto veća - 72%, naspram 66% žena. Teška depreslvnost značajno je Iz­raženija kod onih čija djeca rjeđe do­laze u posjete i kojima je potrebna tuđa pomoć i njega, te kod onih koji su u dom došli zbog nemogućnosti skrbi u vlastitom domu. Potrebu za psihološkim savjetovanjem ima 361 (71%) Ispitanika što znači da je po­trebno uvođenje adekvatnih Savje­tovališta, kao što je i naše. 

Šatorom protiv depresije?  

          Posebno zanimanje Izazvao je rad po naslovom „Šatorom“ protiv depresije“. Svrha rada bila je pri­kazati zajedničku poveznicu u ostva­rivanju ljudskoga dostojanstva i tež­nju vraćanja promijenjenog Identite­ta pojedincu stanovite skupine, u ovom slučaju braniteljske populaci­je. Upravo smo Podružnici um­irovljenika oružanih snaga RH pred­ložili psihosocijalnu potporu organi­ziranjem dnevnih boravaka, jer psi­hologija grupe je dimenzija koja daje sigurnost i snagu pojedincu, smanju­je stres, patnju i depresiju. 

          A grupa koja je iz godine u godi­nu sve depresivnija, i koju društvo često proziva, naši su umirovljenici, a oni koji su mirovine stekli po po­sebnim propisima, često bezrazlož­no bivaju etiketirani kao osobe s „povlaštenim mirovinama“. To su obični smrtnici (radnici u policiji i pravosuđu, borci NOB-a, branitelji) koji su radili u otežanim radnim uv­jetima I zbog toga su dobili „benefi­cirani staž“. A najnovija „rješenja“ koja stižu, ovim umirovljenicima oduzimaju i ono malo nade i opti­mizma, a depresija krupnim koraci­ma grabi naprijed.