UVODNA RIJEČ

„Sitnica" kao Golijat

Piše: Jasna A. Petrović

     Kad 86-godišnja umirovljenica iz Istre pokuša doći do informacije kako kao invalidna osoba dođe do svoje mirovine, nema nikoga tko bi joj odgovorio na kontakt telefonu OTP banke. Kada, pak, novinari po­kušaju pribaviti pojašnjenje od bankarske aristokracije, odgovaraju im u maniri Marije Antoanete koja je glad­nom narodu preporučila da, ako nemaju kruha, jedu kolače.

     OTP je ljubazno odgovorio: „Kontakt telefon je u potpunosti besplatan i klijenti nemaju nikakve do­datne troškove zbog čekanja. Ukoliko klijentica nije u mogućnosti čekati, postoji mogućnost i slanja upita na mail This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it. .  Nadam se da smo pomo­gli”, vele bankari. Kakav beskrupulozan savjet Golijata 86-godišnjakinji!

     Već četiri godine Sindikat umirovljenika inzistira da se onima koji to žele mirovina dostavlja besplatno i pu­tem pošte. Oni koji je hoće dobivati preko banke, neka čekaju jednom mjesečno u korona redovima. No, kako s onima koji su prestari, prebolesni ili prenemoćni da bi odlazili u banke, ili banke nema na dohvatu pješice - a javnog prijevoza nema, ili žive na planini ili u udalje­nom gradu? Ništa, odgovara vlast. To je sitnica.

     Zanimljivo kako je to pravo ukinuo još ministar Mirando Mrsić, a stari-novi ministar Aladrović nije taj ne­humani propis ispravio, unatoč stalnim inicijativama Sindikata umirovljenika. Jedan je poslušao banke da se mirovine umirovljenima nakon 1. siječnja 2014. dostav­ljaju samo putem banaka, a drugi se ne bi htio bosti s rogatima. Jer to je, valjda, sitnica.

     Sada u doba korone još je više umirovljenika koji ne mogu doći do svojih mirovina. Katkad i samo zbog stra­ha da stoje u redovima, jer ih bole kukovi i koljena, jer nemaju nikoga od povjerenja tko bi im podizao mirovi­nu, jer se njihov glas ne čuje. I taj problem je ministru sitnica, a umirovljenicima Golijat, Filistejac visok 292,5 cm u oklopu od 60 kg. To je teret bankarske premoći, podložnosti političke vlasti i umirovljeničke nemoći.

     Kroz sitnice vidiš koliko je nekome stalo do tebe. Vladajuća ekipa je pokazala, kao i dvije prethodne, da im nije stalo do umirovljenika. Jer, najbolja je vlast ona koja je učinila svoj narod sretnim i u sitnicama, a osobi­to one koji su najslabiji. Vlast koja nije filistarska i ogra­ničena vlastitom moći.


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

  

Nemirni mir

 

     Sve je počelo u Kini u vrijeme proslave ki­neske Nove godine. Kod nas se govorilo da neki novi, do sada nepoznati vi­rus tamo u gradu Wuhanu oduzima mnogo života jer nema lijeka koji bi ga pobi­jedio. Osobito je opasan za starije i kronično bolesne ljude. Nismo se zbog toga mnogo uzbuđivali, jer Kina je daleko i brzo će pronaći lijek protiv nove pošasti. Oz­biljno smo se zamislili kad je došao do Italije i odmah pri­hvatili stavove stručnog sto­žera. Verbalno smo podrža­vali mjere, ali iskreno nismo to dokazivali ponašanjem. U biti svi smo mislili da nam se to ne može desiti. Sada se privikavamo na novi način življenja. Ali, za Zagrepčane tu nije bio kraj nevolja.

     Tu nedjelju sam usta­la, kao i svaki drugi dan u 5,30 sati, obavila jutarnju toaletu, donijela novine iz sandučića i krenula u sobu po naočale s namjerom da idem u kuhinju skuhati i po­piti jutarnju kavicu. Na izla­znim vratima iz sobe tlo pod mojim nogama počelo se ljuljati lijevo desno, a i ja u istom ritmu. U jednom sam tre­nu skočila do izla­znih vrata, otklju­čala ih i istrčala na dvorište. Bio je dan, a nigdje ni­koga, no u tom su trenu iz susjednih kuća istrčali ljudi poluobučeni i sneni, pitaju „kaj je to potres" .

     Telefoni i mobiteli su po­čeli zvoniti svim susjedima i meni. Svi smo željeli što prije saznati kako su naši bližnji. Jedni smo drugima govorili što ćemo ponijeti sa sobom pa smo ulijetali u kuće i izlazili natrag s još jed­nom vrećicom„zlu ne treba­lo". Polako, kako je vrijeme odmicalo sve smo se duže zadržavali u kućama i slušali vijesti i pomalo prihvaćali stvarnost i neizvjesnost što će nam se sutra događati. Toga dana nazvalo me de­setak naših članova koji su bili jako uzbuđeni zbog po­tresa, ali im nisu jače ošte­ćeni stanovi ili kuće.

     U ponedjeljak me nazva­la vidno uzbuđena članica koja je kod kuće imala su­kob sa snahom. Bila je jako uznemirena zbog potresa i nerazumijevanja snahe. Otišla je liječnici da joj da injekciju za smirenje. Liječ­nica ju nije ni primila, već ju je uputila da ode do ljekar­ne gdje može podići tablete za smirenje. Od uzbuđenja vratila se doma i tada me nazvala. Nakon razgovora dogovorile smo da ipak ode u ljekarnu po lijekove, iako joj u ovom trenutku više ne trebaju, ali ne zna se kad će opet joj trebati. Usput je ku­pila i bon za mobitel.

     Druga članica željela je podijeliti svoje olakšanje i neku vrstu smirenja, ali i za­hvalnosti što je uvijek saslu­šam i savjetujem, ali i aktiv­no pomažem u rješavanju nekih problema. Muža je prije kratkog vremena smje­stila u dom. Iako je želio biti sam u sobi (nije bilo slobod­nih) smješten je s nepozna­tom osobom, ali trudio se to prihvatiti. No, zbio se potres, koji ju je toliko uznemirio da je u panici pobjegla iz stana bez mobitela. Nije se mogla ni javiti suprugu, a on ju je zvao i mislio da je nastrada­la u potresu.

     Tijekom izolacije primi­la sam tridesetak poziva od poznatih i nepoznatih osoba. Najteže se s proble­mima samoizolacije nose starije muške osobe, naro­čito oni koji žive sami. Teš­ko se prilagođuju i oni koji nemaju interesa za čitanje, sviranje ili vježbanje, nema­ju neki sakupljački hobi, ali takvi sada možda u nuždi nauče kuhati, ali i niz drugih kućanskih poslova. Pišite dnevnik, zapisujte svoja raz­mišljanja i svoje uspomene i osjećaje, pišite pjesme, a neki možda i roman ili samo priču svog života, priču koju nikome niste rekli. Uzmite i svoje albume fotografija i za obitelj sačuvajte najbolje, a ostale pobacajte.

     U ovom času znamo da trebamo ostati još najmanje duga dva mjeseca u ovim uvjetima življenja. Svjesno to prihvatimo kao stvarnost koju moramo živjeti, ali i uspješno preživjeti. Obitelji moraju bez obzira na odno­se koji su možda nekad bili i manje tolerantni pokušati razumom prevladati emoci­onalne tenzije i ispade po­jedinih članova. Jedino što ne smijete dopustiti je zlo­stavljanje bilo koga unutar obitelji. Pokušajte svakako naći barem jedan sat dnev­no da zajedno sjednete i popijete kavu, čaj ili neko drugo piće. Izbjegavajte pi­jenje alkohola jer može biti okidač za svađu.     Planirajte svi svakoga dana svoje ak­tivnosti i kontrolirajte izvr­šenje. Komunicirajte sa su­sjedima kao što to čini moja unuka, stara 4,5 godine sa svojim prijateljem iz vrtića. Oni si svakodnevno „poša­lju" najmanje jednu poruku tako da nacrtaju na papirić autić, cvjetić, neku igračku ili nešto što samo oni ra­zumiju i papirić s porukom stave na otirač pred vratima prijatelja. Vi odrasli možete staviti pisanu poruku, novi­ne, neku knjigu, cvijet ili po­zvoniti i na trenutak pružiti kao dar nešto što ste upravo skuhali ili ispekli.

     Izmišljajte nova sitna do­bra djela! Izmišljajte dobro­tu i dijelite je bližnjima u ne­ograničenim količinama. Ne dopustite da se itko osjeća sam upravo u ovo vrijeme uskršnjih blagdana.

Sretan nam Uskrs!