UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

SUH-ovci na VII. Kongresu SSSH

Radnici i umirovljenici za snaženje javnog mirovinskog stupa!

Pod motom „Snažan sindikat. Za bolju Hrvatsku!“ od 13. do 15. studenoga 2014. godine, u hotelu Well, u Tuheljskim Toplicama, održan je Sedmi kongres Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, čija je SUH članica od 1993. godine.

Zastupnici VII. kongresa SSSH  iskazali su dosadašnjem predsjedniku SSSH Mladenu Novoselu ponovno povjerenje za obavljanje predsjedničke funkcije u sljedeće četiri godine. Od 137 zastupnika, koji su pristupili glasovanju, za Mladena Novosela je glasovalo njih 136. Jedan glasački listić je bio nevažeći. U radu prvoga dana Kongresa sudjelovalo je 138, u drugoga dana 141 zastupnik od ukupno 152. Među izaslanicima bili su i predstavnici Sindikata umirovljenika Hrvatske – predsjednica Jasna A. Petrović i zamjenik Milan Tomičić, te dosadašnja članica Vijeća SSSH potpredsjednica Milica Čavkić. Tomičić je bio članom Izborne komisije, a Petrović u Radnom predsjedništvu Kongresa.

Zastupnici VII. kongresa SSSH usvojili su Deklaraciju „Snažan sindikat. Za bolju Hrvatsku!“, Deklaraciju o stvarnom odlučivanju žena u sindikatima, kao i nekoliko rezolucija: Rezoluciju o revitalizaciji industrijske proizvodnje i otvaranju novih radnih mjestaRezoluciju o zaštiti zdravlja radnika na radnom mjestu, te Rezoluciju o solidarnosti i ravnopravnosti među generacijama.

SUH-u je osobito značajno što je Kongres prihvatio usvojiti prijedlog Rezolucije o solidarnosti i ravnopravnosti među generacijama, jer je najnovijim istupima premijera u pitanje dovedena upravo ta dimenzija međugeneracijske solidarnosti, jednako kao i prvi javni mirovinski  stup. Umirovljenici i radnici po tom pitanju nemaju dvojbe – prvi mirovinski stup, odnosno javni mirovinski stup temeljen na međugeneracijskoj solidarnosti temelj su mirovinskih sustava u Europi, te bi svaki pokušaj dokidanja tog temelja bio jednak individualizaciji rizika starosti i bolesti.

Jasno je poručeno i to da drugi stup kapitalizirane mirovinske štednje, kao dopunski, treba biti dobrovoljan i transformiran u tzv. profesionalnu mirovinsku štednju.