UVODNA RIJEČ

„Sitnica" kao Golijat

Piše: Jasna A. Petrović

     Kad 86-godišnja umirovljenica iz Istre pokuša doći do informacije kako kao invalidna osoba dođe do svoje mirovine, nema nikoga tko bi joj odgovorio na kontakt telefonu OTP banke. Kada, pak, novinari po­kušaju pribaviti pojašnjenje od bankarske aristokracije, odgovaraju im u maniri Marije Antoanete koja je glad­nom narodu preporučila da, ako nemaju kruha, jedu kolače.

     OTP je ljubazno odgovorio: „Kontakt telefon je u potpunosti besplatan i klijenti nemaju nikakve do­datne troškove zbog čekanja. Ukoliko klijentica nije u mogućnosti čekati, postoji mogućnost i slanja upita na mail This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it. .  Nadam se da smo pomo­gli”, vele bankari. Kakav beskrupulozan savjet Golijata 86-godišnjakinji!

     Već četiri godine Sindikat umirovljenika inzistira da se onima koji to žele mirovina dostavlja besplatno i pu­tem pošte. Oni koji je hoće dobivati preko banke, neka čekaju jednom mjesečno u korona redovima. No, kako s onima koji su prestari, prebolesni ili prenemoćni da bi odlazili u banke, ili banke nema na dohvatu pješice - a javnog prijevoza nema, ili žive na planini ili u udalje­nom gradu? Ništa, odgovara vlast. To je sitnica.

     Zanimljivo kako je to pravo ukinuo još ministar Mirando Mrsić, a stari-novi ministar Aladrović nije taj ne­humani propis ispravio, unatoč stalnim inicijativama Sindikata umirovljenika. Jedan je poslušao banke da se mirovine umirovljenima nakon 1. siječnja 2014. dostav­ljaju samo putem banaka, a drugi se ne bi htio bosti s rogatima. Jer to je, valjda, sitnica.

     Sada u doba korone još je više umirovljenika koji ne mogu doći do svojih mirovina. Katkad i samo zbog stra­ha da stoje u redovima, jer ih bole kukovi i koljena, jer nemaju nikoga od povjerenja tko bi im podizao mirovi­nu, jer se njihov glas ne čuje. I taj problem je ministru sitnica, a umirovljenicima Golijat, Filistejac visok 292,5 cm u oklopu od 60 kg. To je teret bankarske premoći, podložnosti političke vlasti i umirovljeničke nemoći.

     Kroz sitnice vidiš koliko je nekome stalo do tebe. Vladajuća ekipa je pokazala, kao i dvije prethodne, da im nije stalo do umirovljenika. Jer, najbolja je vlast ona koja je učinila svoj narod sretnim i u sitnicama, a osobi­to one koji su najslabiji. Vlast koja nije filistarska i ogra­ničena vlastitom moći.


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

  

Proljetno provjetravanje

 

     Zimu ove godine ni­smo gotovo ni osje­tili pa je u vodu pala i naša odluka da u topli­cama provedemo „zimsko ljetovanje". Mislili smo da ćemo uživati u „banjanju" u toplicama dok je sve oko nas prekriveno snijegom. Dva autobusa su krenula u proljetno jutro iz Zagre­ba puna umirovljenika put Banje Vrućice u susjednu državu Bosnu i Hercego­vinu. Neki su veselo pje­vali, pričali viceve, poneki drijemali i jedva čekali da stignemo na odredište. Najviše su bili nestrpljivi i znatiželjni oni kojima je to prvi posjet ovom lječilištu, dok neki dolaze i po deseti put. Granicu smo vrlo brzo prošli uz nekoliko osobnih problemčića. Dolazak je bio ugodan, većina se od­mah smjestila u sobe i od­mah otišla kod liječnika na pregled kako bi se utvrdili potrebni terapijski postup­ci. Nakon prvih masaža i „banjanja", uslijedilo je kratko upoznavanje dugih hodnika do soba, a potom odlazak na večeru.

     Po prvi puta sam poš­la na putovanje s velikim brojem umirovljenika koje baš nisam dobro poznava­la, no profesionalna zna­tiželja bila je jača. Željela sam u narednih deset dana osjetiti jedan veseliji dio „umirovljeničkog" života. Moram naglasiti da u naše zagrebačko psihološko sa­vjetovalište mi dolaze ljudi da riješe neke svoje osob­ne, često i dugogodišnje, nagomilane probleme, a ovdje je bilo veselo i buč­no. Ljudi su se susretali i pozdravljali, često ljubili i grlili. Imala sam osjećaj da su svi bili sretni što su opet tu zajedno. Obnavljali su kroz smijeh neka ranija sje­ćanja. I mene je obuzela radost ovih sretnih „penzića". Počela sam razmišljati kako je starijima tako malo potrebno da se osjete ispu­njenima.

     Vidjela sam neko malo veće društva nce svečanije odjeveno i jednu od po­znatih gospođa upitala što slave, a ona mi je odgovo­rila „idemo u Posavinu na ples". Kad je vidjela da sam začuđena brzo je dodala: „preko puta je hotel Posa­vina i tamo je svaku večer ples". Ja sam bila umorna od puta i terapije, a oni su htjeli još uzbuđenja. Oni su ciljano došli na aktivni od­mor i žele iskoristiti svaku mogućnost da se zabave. I tako sam iz dana u dan promatrala moje drage nove prijatelje koji su po­red nekoliko fizikalnih tera­pija svaki dan imali mnogo korisnijih doživljaja.

     Jednog dana pridružila sam se za stolom jednom gospodinu koji me pozvao da sjednem s njim. Ljuba­zno je rekao da je iz jed­nog mjesta blizu Kutine i da je došao da malo obno­vi snagu, jer kod kuće ima malo gospodarstvo, neko­liko hektara zemlje, ogra­đen dio pašnjaka na kome je 30-ak ovaca i nešto ma­nje janjadi, da supruga hrani desetak svinja, 30-ak kokoši i isto toliko pataka, da ima jednog starog ko­nja koji mu je radost i slu­ži za „paradu", za nastupe folklornih društava. Supru­ga i on nikad ne mogu ići zajedno na odmor. Uvijek hvataju „slobodno" vrijeme koje im uvijek nedostaje, jer netko mora ostati bri­nuti za „kuću i blago", kaže nasmiješeno gospodin. On je radio u Petrokemiji u Ku­tini, a supruga u Zagrebu. Od sela do vlaka u Kutini vozila se automobilom za svakakvog vremena punih 20 godina. Otišli su u prije­vremenu mirovinu kad su djeca otišla od kuće - je­dan sin u Zagreb, a drugi sin i kćer u Njemačku. Kaže da mirovina slabo raste i da od nje ne bi mogli dobro živjeti, ali zato sve osigura­ju svojim rukama. Nije sre­tan što su djeca otišla od kuće, ali on ih razumije.

     Druga priča je vedrija i veselija što se tiče bračnih partnera, vidi se na prvi pogled da se vole, plešu zajedno. Druže se s drugi­ma ljudima, pa je gospodin smatrao društveno pristoj­nim da pozove i mene da s njim otplešem jedan ples. Imaju dvoje djece, odra­sle, ali već nekoliko godina uzalud traže posao. Jedan je pokušao i u Irskoj, ali vra­tio se razočaran. Za sada još žive s roditeljima, ali do kada će to moći podnositi?

     Sljedeća priča je jako realna; dvoje starijih ljudi, slabije pokretni, organizi­rano dolaze već nekoliko godina zajedno, spavaju u istoj sobi i pomažu si. Nisu vjenčani i kad se vrate kući, vrate se svatko u svoju obi­telj i nastave druženje u svojoj mjesnoj zajednici, u svojoj udruzi umirovljeni­ka. Ovo je jedna doista pra­va ljubavna priča koja traje već nekoliko godina, koju već svi znaju, a koja će još trajati neko vrijeme. Dirlji­vo je vidjeti njihovu uzaja­mnu brigu i pažnju. Nadam se da će imati sretan kraj.

     Svi su iskoristili boravak u toplicama i nisu toliko bile korisne fizikalne tera­pije koliko ono što se do­gađalo izvan bazena i koje­kakvih „struja" i vježbi.

Svi se vraćaju u svakod­nevnicu i nastavljaju dru­ženja u svojim udrugama. To je bio pravi aktivni od­mor. Ponovite ga i sljedeće godine. I ja ću.