UVODNA RIJEČ

„Sitnica" kao Golijat

Piše: Jasna A. Petrović

     Kad 86-godišnja umirovljenica iz Istre pokuša doći do informacije kako kao invalidna osoba dođe do svoje mirovine, nema nikoga tko bi joj odgovorio na kontakt telefonu OTP banke. Kada, pak, novinari po­kušaju pribaviti pojašnjenje od bankarske aristokracije, odgovaraju im u maniri Marije Antoanete koja je glad­nom narodu preporučila da, ako nemaju kruha, jedu kolače.

     OTP je ljubazno odgovorio: „Kontakt telefon je u potpunosti besplatan i klijenti nemaju nikakve do­datne troškove zbog čekanja. Ukoliko klijentica nije u mogućnosti čekati, postoji mogućnost i slanja upita na mail This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it. .  Nadam se da smo pomo­gli”, vele bankari. Kakav beskrupulozan savjet Golijata 86-godišnjakinji!

     Već četiri godine Sindikat umirovljenika inzistira da se onima koji to žele mirovina dostavlja besplatno i pu­tem pošte. Oni koji je hoće dobivati preko banke, neka čekaju jednom mjesečno u korona redovima. No, kako s onima koji su prestari, prebolesni ili prenemoćni da bi odlazili u banke, ili banke nema na dohvatu pješice - a javnog prijevoza nema, ili žive na planini ili u udalje­nom gradu? Ništa, odgovara vlast. To je sitnica.

     Zanimljivo kako je to pravo ukinuo još ministar Mirando Mrsić, a stari-novi ministar Aladrović nije taj ne­humani propis ispravio, unatoč stalnim inicijativama Sindikata umirovljenika. Jedan je poslušao banke da se mirovine umirovljenima nakon 1. siječnja 2014. dostav­ljaju samo putem banaka, a drugi se ne bi htio bosti s rogatima. Jer to je, valjda, sitnica.

     Sada u doba korone još je više umirovljenika koji ne mogu doći do svojih mirovina. Katkad i samo zbog stra­ha da stoje u redovima, jer ih bole kukovi i koljena, jer nemaju nikoga od povjerenja tko bi im podizao mirovi­nu, jer se njihov glas ne čuje. I taj problem je ministru sitnica, a umirovljenicima Golijat, Filistejac visok 292,5 cm u oklopu od 60 kg. To je teret bankarske premoći, podložnosti političke vlasti i umirovljeničke nemoći.

     Kroz sitnice vidiš koliko je nekome stalo do tebe. Vladajuća ekipa je pokazala, kao i dvije prethodne, da im nije stalo do umirovljenika. Jer, najbolja je vlast ona koja je učinila svoj narod sretnim i u sitnicama, a osobi­to one koji su najslabiji. Vlast koja nije filistarska i ogra­ničena vlastitom moći.


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

  

Nove želje u novoj godini

 

     Vjerujem da ste svi pro­slavili Novu godinu onako kako ste željeli, u najboljem društvu koje ste sami odabrali. Danas sam srela mnogo suradnica i su­radnika koje još nisam vidje­la u ovoj godini pa sam ih uz lijepe želje pitala i kako su i gdje proslavili Novu godinu. Neki iz Zagreba su je doče­kali na Trgu bana Josipa Jelačića uz poznatu grupu „Prljavo kazalište". Uvjera­vali su me da im uopće nije bilo hladno. Ne znam koliko je bilo stupnjeva na termo­metru, ali to ionako nije važ­no jer su svi osjećali toplinu mase koja je dijelila radost druženja i pjesama koje tra­ju već nekoliko desetljeća i koje su bile dio nekih novih vremena u našim životima.

     Druga gospođa mi je re­kla kako su ona i još tri prija­teljice kod kuće, uz pjesmu i ples, veselo dočekale Novu. Jedan je mlađi umirovljenik prespavao ponoć i probu­dio se u Novoj godini. Treća mi je gospođa rekla da je Novu dočekala u„najboljem društvu", tj. sama sa sobom. Ona i njene uspomene, ona i sjećanje na prvi ples, na prvu ljubav, na puno doče­ka u veselom raspoloženju, uz sjetnu glazbu i čestitku s TV ekrana. Šampanjcem je nazdravila sebi i nekom društvu iz nekog drugog vremena. U jednom ju je času suza vratila u sadaš­njost, ali obrisala ju je i osta­tak noći prespavala. Ujutro je, kaže, nestalo romantike i čarolije polusvjetla.

     Novi dan bio je za dono­šenje novih odluka. Stara godina bila je, kaže, tako-ta- ko, ni predobra ni preloša, podnošljiva, bez nekih uz­buđenja. U novoj godini se odlučila više družiti u svojoj SUH-ovoj podružnici i sva­kako će iduće godine ići tamo na doček jer do sada nije za to imala želju. Odlu­čila je više se družiti s nekim

          novim prijateljima, jer starih više gotovo i nema. Djeca su otišla u daleki svijet koji ona ne poznaje jer nije tamo ni bila. Pošalju joj za Novu go­dinu 500 eura i čestitku. Lje­ti je posjete samo nekoliko dana u prolazu na more, na ljetovanje, ali je ne pozovu da ide s njima i unucima koji su već srednjoškolci i nisu emotivno vezani za baku.      Tako je prošle godine odlu­čila da se više neće osamlji­vati i da će radosnije živjeti, ali uvijek ju je spriječila neka obveza prema prijateljici ili nekoj starijoj rođakinji. Nje­na samoća traje cijelo deset­ljeće i teško da će promijeni­ti tu rutinu.

     I tako se sjetih kako i sama na početku svake godine za­ključim da nisam ostvarila u protekloj godini sve što sam planirala. Iz godine u godi­nu ostvarujem sve manje „zadataka". I ove sam godi­ne planirala u prvoj polovici napraviti toliko stvari koje sam planirala već prije dvije godine. Ponekad zaboravi­mo da nam s godinama vri­jeme „kraće" traje. Nešto što smo u „ranim četrdesetima" ostvarivali za mjesec dana, sada nam trebaju tri mjese­ca. I ja ću morati utrostručiti snage i ozbiljno se prihvatiti posla jer vrijeme nesmiljeno curi. Analizirala sam gdje sam griješila i što sam sve „gurala pod tepih" pa sada znam da nemam više pravo na pogrješku. Shvatila sam da moram realizaciju pro­gramirati u etapama i držati se planiranog. Ne smijem sama sebi opravdavati od­gađanje i neizvršenje nego stvari posložiti drugačije.

     Ne smijemo vjerovati da će nam pomoći Kairos (bog, mali čupavi dječak iz grčke mitologije, kojeg moramo uhvatit za čuperak). Mora­mo stvari „resetirati" kako bismo uspješno dovršili ono što smo planirali ostvariti u novoj godini. I tako svake  godine na kraju analizirati realizaciju onoga što smo sami zacrtali. Kako s godina­ma slabe naše sposobnosti, moramo smanjivati plano­ve koje želimo ostvariti tije­kom godine, jer spoznaja na kraju da nismo realizirali ni polovinu planiranog dovo­di nas do razočaranja. Želje moramo prilagoditi dobi, a ne cijele se godine ljutiti na samu i samog sebe zbog ne­mogućnosti realiziranja ne­realno postavljenih ciljeva i zadataka. U svakoj novoj godini moramo uživati i ne natjecati sa samima sobom.

I kad jedni drugima česti­tamo Novu godinu obično si zaželimo „puno sreće i miro­vine veće" (to znamo da je samo zbog rime).

     Savjet svima koji žele učiniti neke radikalnije pro­mjene u svom životu, kao što su preseljenje u manji stan, neka se posavjetuju s djecom, rođacima ili prija­teljima, jer promjena sredi­ne i stjecanje novih navika u novom okruženju može psihički destabilizirati sta­riju osobu. Još nedovoljna pripremljenost za odlazak u dom za starije osobe često ima za posljedicu i depresiv­ne reakcije. Važno je da stari­ji sudjeluju u donošenju od­luke i da se poštuje i njihovo mišljenje i želje u najvećoj mogućoj mjeri, s ciljem za­štite njihova dostojanstva.

     I na kraju predlažem da svatko, tko nije donio neku odluku, to učini za sebe. No, pokušajte donijeti odluku o pomoći nekom u potrebi. Tijekom godine npr. dvije osamljene susjede pozovite na kavu ili otiđite s njima na neku izložbu ili u kino. Poku­šajte sistematski upravljati svojim odlukama i ne dono­site preteške i prezahtjevne odluke jer to može biti frustrirajuće.

     Plovite sretno nemirnim morem života još puno go­dina.