UVODNA RIJEČ

„Sitnica" kao Golijat

Piše: Jasna A. Petrović

     Kad 86-godišnja umirovljenica iz Istre pokuša doći do informacije kako kao invalidna osoba dođe do svoje mirovine, nema nikoga tko bi joj odgovorio na kontakt telefonu OTP banke. Kada, pak, novinari po­kušaju pribaviti pojašnjenje od bankarske aristokracije, odgovaraju im u maniri Marije Antoanete koja je glad­nom narodu preporučila da, ako nemaju kruha, jedu kolače.

     OTP je ljubazno odgovorio: „Kontakt telefon je u potpunosti besplatan i klijenti nemaju nikakve do­datne troškove zbog čekanja. Ukoliko klijentica nije u mogućnosti čekati, postoji mogućnost i slanja upita na mail This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it. .  Nadam se da smo pomo­gli”, vele bankari. Kakav beskrupulozan savjet Golijata 86-godišnjakinji!

     Već četiri godine Sindikat umirovljenika inzistira da se onima koji to žele mirovina dostavlja besplatno i pu­tem pošte. Oni koji je hoće dobivati preko banke, neka čekaju jednom mjesečno u korona redovima. No, kako s onima koji su prestari, prebolesni ili prenemoćni da bi odlazili u banke, ili banke nema na dohvatu pješice - a javnog prijevoza nema, ili žive na planini ili u udalje­nom gradu? Ništa, odgovara vlast. To je sitnica.

     Zanimljivo kako je to pravo ukinuo još ministar Mirando Mrsić, a stari-novi ministar Aladrović nije taj ne­humani propis ispravio, unatoč stalnim inicijativama Sindikata umirovljenika. Jedan je poslušao banke da se mirovine umirovljenima nakon 1. siječnja 2014. dostav­ljaju samo putem banaka, a drugi se ne bi htio bosti s rogatima. Jer to je, valjda, sitnica.

     Sada u doba korone još je više umirovljenika koji ne mogu doći do svojih mirovina. Katkad i samo zbog stra­ha da stoje u redovima, jer ih bole kukovi i koljena, jer nemaju nikoga od povjerenja tko bi im podizao mirovi­nu, jer se njihov glas ne čuje. I taj problem je ministru sitnica, a umirovljenicima Golijat, Filistejac visok 292,5 cm u oklopu od 60 kg. To je teret bankarske premoći, podložnosti političke vlasti i umirovljeničke nemoći.

     Kroz sitnice vidiš koliko je nekome stalo do tebe. Vladajuća ekipa je pokazala, kao i dvije prethodne, da im nije stalo do umirovljenika. Jer, najbolja je vlast ona koja je učinila svoj narod sretnim i u sitnicama, a osobi­to one koji su najslabiji. Vlast koja nije filistarska i ogra­ničena vlastitom moći.


 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

    

Radost druženja u prosincu

 

     U posljednje vrijeme raz­govaram s prijateljima o posljednjem mjese­cu u godini kao o radosnom mjesecu u kojem se pripre­mamo za najradosniji pra­znik kršćanske vjere. Rođe­nje spasitelja Isusa Krista koji obećava raj na zemlji i vječni život na nebu.

     Radujemo se kraju go­dine koja je bila svakakva. I laka i teška i vesela i tužna, uspješna na poslovnom pla­nu, ali neuspješna na emo­cionalnom ili obrnuto. Bila je, zaključujemo na kraju, kao i svaka druga koju smo proživjeli.

     Sada znamo kako ćemo sljedeću godinu organizira­ti drugačije. Osvijestili smo svoje pogreške i zaključili da ih sljedeće godine neće biti. Sretnemo tako prijatelja s kojim smo se ranije druži­li mnogo više. Zanemarili smo mnoga druženja pa čak i pozvati prijatelje na malu kućnu „zabavu" povodom svog rođendana. Uopće ni­smo obilježili taj dan. Tako razmišljamo i najednom se javi želja da se to ne ponovi sljedeće godine. No, sjetili smo se da ove godine nismo pozivali k sebi ni na ranije tradicionalna obiteljska i pri­jateljska okupljanja. Zapu­stili smo pomalo i redovno spremati svoj stan. Ta zašto bismo ga glancali kad nam nitko ionako ne dolazi. Zar su doista ljudi postali tako nedruštveni?

     U tom razmišljanju sret­nem prijateljicu. Ispričam joj nakon kratkog razgovora da ne znam što da pišem u ovom broju našeg glasila. Ona mi predloži da pišem upravo o problemu zašto smo prestali organizirati male društvene razgovore u vlastitom domu i zašto sve manje pozivamo prijatelje u goste. Naravno da smo odmah utvrdile da je to zbog vlastite komocije, da nam se ne da spremati stan svakoga dana, da krevet ne moramo uredno spremiti nakon ustajanja, da mi može­mo pojesti„nezdravi obrok" i tome slično.

     Radi li se to samo zbog neke vrste umora ili odusta­jemo od sebe? U tom sam trenutku shvatila ozbiljnost problema pa želim to i s vama podijeliti. Mislim da je to problem prezasićeno­sti nekim aktivnostima. Ak­tivnosti nam kradu vrijeme. Sada smo sporiji jer smo sta­riji. Ne smijemo odustajati od druženja s prijateljima, ali niti pretjerano prihvaćati ob­veze koje nas umaraju, koje oduzimaju previše vremena ili su fizički preteške za našu dob, što se često događa zbog pomaganja u obitelji, npr. zbog brige o starijem članu ili unuku.

      Ali najvažniji smo razlog mi. Moramo sebi prilagodi­ti upravo vrijeme, dovoljno vremena za druženje sa svo­jom generacijom. Najbolje je druženje u malom kru­gu dugogodišnjih prijatelja i prijateljica u poznatom, ugodnom ambijentu vlasti­tog doma. Sada je vrijeme da spremite svoj stan, i kre­vet dakako (prije svega zbog sebe, ne zbog prijatelja) i pozovete prijatelje u goste. Obnovite stara prijateljstva, bit ćete ugodno iznenađeni kako ćete se dobro ili bolje, a možda i najbolje osjećati.

     Naime, staro će vam društvo prije svega oživjeti sjećanje na neka ponekad i prilično daleka vremena. Ponijet će vas neki osjećaji koje gotovo da ste zabora­vili, a bili su dio vas, a sada vam znače čak i više. Možda su i vaši prijatelji priželjkiva­li upravo ovakva druženja i možda su se bojali da neće uspjeti. Ohrabrite se i kreni­te, pozovite društvo na adventsko okupljanje u vašem domu i krevet svakako po­spremite.

     Ovo je vrijeme kad mo­žemo činiti mnogo stvari za one koji su drugačiji od nas. Danas sam na televiziji vidjela spot Crvenog križa koji je napravio velik letak i predložio mnogo sitnih „darova", kao što su npr. po­ziv susjedu na kavu, pomoć bolesnom prilikom odlaska liječniku i sl. Sve su to sitni darovi za onoga koji daruje, a veliki za onoga kome su darovani. Vrijednost dara ovisi o onome što je neko- me od životne važnosti u određenom trenutku. To je nešto što nema cijenu.

     Svakako dio praznika provedite s obitelji, djecom, unucima, roditeljima ako su živi, širom obitelji, a dio sva­kako sa svojim društvom pa makar samo s jednom pri­jateljicom ili prijateljem. To prije svega vrijedi za doček Nove godine kada je „luda noć" i sam čovjek se često osjeća još osamljenije.

     Svakako organizirajte jedno obiteljsko ili prija­teljsko okupljanje u svom domu. Porast ćete u svojim, ali i u njihovim očima. I ne zaboravite napraviti, inspekciju!             

     Sretna nam još jedna godina više! Stariji smo! Mudriji? Možda da, a mož­da ne!