UVODNA RIJEČ

Daj glas za svoj spas

     Koji potencijalni Predsjednik Republike Hrvatske voli umirov­ljenike? Pođimo redom, od aktualne predsjednice. Znamo da je na Silvestrovo 2018. godine donijela košaru slatkiša, pića, kave i tortu u zagrebački Dom za starije Sveta Ana, a oni su joj uzvratili kulturno-umjetničkim programom i pitanjem zašto su mirovine tako male. Odgovor "nešto malo rasle ove godine, ali ni izdaleka blizu kako bi mogle".

Znamo da je u povodu Međunarodnog dana starijih osoba najavljena sudjelovati na Gerontološkom tulumu u Zagrebu, gdje ju je čekalo više stotina umirovljenika, ali je nakon dvadesetak minuta objavljeno kako ne stigne doći. Ima važnija posla. Zato je, da se oduži, 18. listopada organizirala Dan otvorenih vrata na Pantovčaku na temu „Za dostojanstvenu i sretnu treću dob", pa je tamo primala darove od raznih udruga, koje su joj i pjevale i plesale. Predstavnici gradske organizacije SUH-a su se odazvali i uručili joj informaciju o položaju umirovljenika u običnoj žutoj koverti. Slikala se s njima.

     Na jednoj konferenciji pod nazivom „Hrvatska kakvu treba­mo" Predsjednica je upitala okupljene može li itko živjeti s mini­malnom plaćom od 3.000 kuna, jer da je to premalo. Ali nije spo­menula činjenicu da 800 tisuća umirovljenika koji imaju manju mirovinu od spomenutog minimalca doista jedva preživljavaju kopajući po kontejnerima i kantama za smeće. Oni nisu „tko", oni su „nitko".

     Nedavno je zborila odlučno: "Naši ljudi ne traže socijalnu po­moć, nego dobro plaćeno i dostojanstveno radno mjesto i više od 3.000 kuna plaće", ali nije rekla da dostojanstvenu starost zaslužu­ju i umirovljenici.

     Eto poučka o dostojanstvu. Predsjednica Grabar-Kitarović ka­zala je kako svatko od nas starenje doživljava osobno, kao proces razvoja u kojemu se mijenjamo i proživljavamo nova iskustva, no kako se i dalje želimo radovati životu, bez obzira na godine. Rekla je da osjetila koliko veselja i iskrene životne radosti postoji među ljudima koje iskustvo života upozorava kako treba pamtiti samo sretne dane.

     Predsjednice, u kojem to ružičastom svijetu živite? Ili Vam je pala Željezna zavjesa pred oči pa ne vidite stvarnost?

Pa onda spomenimo Miroslava Škoru koji umirovljenike do sada nije spomenuo, iako se i njemu približavaju sijede godine. Ili još gore, kandidata Mislava Kolakušića, koji je samo opleo braniteljske mirovine i katastrofično rekao kako mirovinski sustav u Hrvatskoj ne postoji, da nema novca za mirovine. Niti je razumio mirovinski sustav, niti je spomenuo čovjeka.

     U listopadu je Milanović objavio kako ima radosnu vijest, jer će saborski zastupnici ostati bez povlaštenih mirovina. I od toga će valjda bolje živjeti siromašni umirovljenici?

     Spomenuo je ipak da su mirovine male„i tu će Vlada, koja god bila, morati više dati". „Umirovljenici su naši građani, svaki od njih zaslužuje dostojnu mirovinu za život i to nema veze s ideologi­jom. A svatko tko je na vlasti mora znati da je na vlasti i radi tih ljudi", zaključio je zagovornik„normalne Hrvatske".

Pa vi sada birajte kome ćete dati svoj glas. Za svoj spas.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Koliko dugo traju prijateljstva

 

     Ljudi se vrlo često pi­taju koliko dugo traju prijateljstva. Najčešće na početku prijateljevanja ne znamo, a možda ni ne želimo kvariti radost raz­mišljanjem o tome kada će i kako završiti.

     Često smo samo zane­seni novim prijateljem ili prijateljicom i zadovolja­vamo se trenutnim sta­njem jer želimo da tako što duže traje. Nitko nika­da na početku ne razmišlja da to mora trajati do kraja života.

Život nam na početku nudi mogućnost izbora, a nakon određenog vreme­na imamo osjećaj da neka prijateljstva traju duže vremena, da nas ispunja­vaju nekim novim osjećajnim dimenzijama i da nam postaju potreba.

     Kad prijateljstvo dugo traje čini nam se da je prijatelj prava osoba za pomoć i da će naše prijateljstvo trajati do smrti jednoga od nas. Mislimo da nema razloga (a mož­da ga mi i ne vidimo) da sumnjamo u dugogodiš­nje prijateljstvo. No onda se, kao mojoj prijateljici, jednoga dana dogodi da nakon bezazlene nedogovorene intervencije u slobodno vrijeme njenog sina, stigne pismo kako je kraj njihovom prijatelj­stvu, kako se uopće usu­dila njenom sinu davati neke zadatke. Prijateljica je ostala iznenađena ova­kvom reakcijom i ne zna se nositi s tim problemom. Žao joj je jer prijateljice su više od 40 godina. Povu­kla se i odgovara kratko na nove poruke.

     Nijedna još nije učinila prvi korak da razjasne ne­koliko problema. Prvo tre­baju pokazati želju da i da­lje žele biti prave, iskrene prijateljice i da je upravo veličina ljudi u analizira­nju i rješavanju problema u komunikaciji, priznanju vlastite pogreške te nasta­viti prijateljstvo kao prije nesporazuma.

     Prijateljstvo zahtijeva mnogo strpljenja i razumi­jevanja. Nije lako biti ne­čiji dugogodišnji prijatelj jer svako prijateljstvo nas oplemeni i emocionalno nagradi ako doista aktivno živimo prijateljstvo.

      Ne treba imati stotine prijatelja na kratke sta­ze i na trošenje površnih emocija. Nazvala bih ih „prijateljstvima u prolazu" pa ponekad doista prođu usput, kako i dođu. Čo­vjek može u životu imati samo nekoliko pravih pri­jateljstava koje dugo tra­ju i koja su iskrena i koja traže ljubav i pažnju, ali je isto toliko i uzvraćaju. Tu dobijemo upravo onoliko koliko uložimo.

Kad nas takav prijatelj napusti jako smo tužni jer postoje prijatelji koji s nama prožive i naš dio ži­votnog puta i na kraju se pitamo kako dalje.

     Ja imam dvije prijate­ljice iz gimnazijskih dana. U ono vrijeme, u našoj do­movini „iza željezne zavje­se" pošle smo u klasičnu gimnaziju, kao djevojčice malo starije od 10 godi­na, pa onda provele osam godina do velike mature, učeći latinski i francuski, starogrčki, povijest umjet­nosti; otplesavši maturalni ples u Glazbenom zavo­du, pa preko maturalnog putovanja po Italiji s po­sebnim boravkom tjedan dana u Rimu koji je te go­dine bio domaćin Olim­pijskih igara, stigli do Po- mpeja i Napulja i natrag, sve do ispita zrelosti 1961. godine.

     Naših osam zajednič­kih godina proživjele smo intenzivno i od djevojči­ca postale zrele i ozbiljne djevojke i svaka je pošla na svoj fakultet i dalje u život. Prorijedile smo dru­ženja i živjele svaka svoj profesionalni put i obitelj­ski život.

     Nismo ostale živjeti u istome gradu, ali prijatelj­stvo je tinjalo i trajalo tako u sjećanju, prostoru i vre­menu četrdesetak godina.

     Nakon odlaska u mi­rovinu opet smo zajedno. Prijateljstvo je izdržalo sve te silne godine, gotovo pola stoljeća, a svakako više od pola prosječnog ljudskog života i uvjere­na sam da ćemo izdržati do samog kraja sačuva­ti naš vedar duh i radost življenja, iako već i bole­sti posjećuju naše dane. Prijateljstvo će pratiti nas do nekog našeg konca. I na kraju, bile smo i ostale različite i samo svoje, ali prijateljstvo je pobijedilo i drži nas na okupu. Zato, čuvajte svoja prijateljstva!