UVODNA RIJEČ

Zemlja promatrača

Piše: Jasna A. Petrović

     Već godinama Sindikat umirovljenika Hrvatske ad­ministrira tematsku Facebook stranicu Pokret protiv siromaštva starijih osoba. Tamo dnevno „razgovara­mo" sa stotinama umirovljenika o različitim temama ve­zanima uz starije osobe. Tisuće komentara tjedno u vezi zanemarivanja starih, domova umirovljenika, prijevarama s ugovorima o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju...

     Svi oni prolaze mukotrpni put od informacije, preko osvješćivanja, do uloge promatrača. Isprva, pričaju poput lutaka koje naši unutarnji valovi i vanjska zbivanja vrte u svojim filmovima u kojima ne osjećamo sebe i ne živimo iz sebe. Tako smo toliko poistovjećeni s onim što se doga­đa unutar i oko nas, da gubimo svaki tračak i iskru onoga tko mi uistinu jesmo, istovremeno misleći da smo ono što iskušavamo u i oko sebe. U tom virtualnom svijetu teško je prepoznati moć promatrača, ulogu svjedoka svoga vre­mena te katapultirati sebe iz svojevrsne hipnoze koja nas je kolektivno obuzela i postati promatrači koji imaju od­mak od samih sebe.

     Eto primjera s nacionalnom naknadom za starije od 65 godina. Nezgrapna politička odluka nazvati to u po­četku nacionalnom mirovinom, donijela je brojne šumo­ve u eteru. Ako je mirovina, onda kako mirovinu mogu dobiti oni koji nisu radili i plaćali doprinose. Ako je miro­vina, onda ide iz mirovinskog fonda, onda je to krađa u ime neradnika. U toj priči soli dodaje i jedina parlamen­tarna umirovljenička stranka koja tvrdi kako treba uvesti imovinski cenzus, jer će u protivnome baš tih 800 kuna po siromahu, uglavnom ženi, dobiti bogataši s vilama i bazenima.

     I gle, kad im kažete da to nije mirovina, već socijalna potpora kakva postoji u više od stotinu zemalja u svije­tu, da ide iz državnog budžeta, a ne iz mirovinskog fonda, onda kažu da lažete i pogodujete vladajućima. Kao da su zaboravili od vlastitog siromaštva i poniženosti prepozna­ti još veće siromahe. Kao da ih obuzima opsesija i jal vlasti­tom nemoći. Ne postavljaju pitanje iz rakursa promatrača: nije problem što će netko potrebit dobiti pomoć koja mu može omogućiti da barem plaća struju, već je problem što oni sami imaju mizerne mirovine. Tako stvarnost pli­va u očaju samopercepcije vlastite bijede pa pogubljeni u mislima i emocijama, robotiziramo svoje reakcije, koje nas mahom drže u zoni destruktivnog raspoloženja i ma­lodušnosti. Tako sve postaje negativno i zlonamjerno, nepravedno i zamućeno, dok nezadovoljstvo buja do raz­mjera gubitka konstruktivne stvarnosti.

     Među hipnotiziranosti očajem većina komentira kako su za svoje sitne mirovine radili „bez veze", a, primjerice, Slavonac Dragan Džoić kaže: „Ma to je samo za uhljebe. Opet će dobit oni što imaju i previše, a stvarni ljudi koji ne­maju neće ni dobiti." I onda se na stotinu njih pojavi rari- tetni komentar Riječanke Nevenke Licul koja kratko kaže: „Groznih li komentara. Nije problem 800 kn za siromahe, već visina penzije. Pa tako napišite." Tko je to dotakao dno, a tko je učinio promatrački odmak i prepoznao problem? Tko je shvatio da dati siromašnima, ne znači oduzeti oni­ma malo manje siromašnima? Tko je prepoznao da ma­njak promatračkog rakursa rađa jal i još veći očaj i fikciju opće izloženosti ugrozi?

     Zaustavite se i recite možete li promijeniti lošu stvar­nost ako ju gledate samo crnim bojama. Neće li se i željela stvarnost pokazati kao crna i zamračena, a vi ćete izgubiti potencijal za utjecaj na promjene. Razmislite.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

Stare li nam jednako duh i tijelo?

 

     Početkom listopada 2019. godine održana je kon­ferencija pod naslovom „Živjeti starost", u okviru koje je organizirana panel diskusija pod naslovom „Estetika stare­nja". U raspravi su sudjelovali eminentni stručnjaci koji se bave estetskom kirurgijom i koji imaju mnogo iskustva i potrebnog znanja. Među nji­ma je tako bio vrhunski liječ­nik, facijalni kirurg s više od 25 godina radnog iskustva, liječ­nica, specijalistica dermatove- nerologije i laserska kirurginja, radijska voditeljica, „plus age" manekenka i model te mladi istraživač, stručni suradnik na Odsjeku za sociologiju Filozof­skog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Voditeljica je u uvodu ra­sprave naglasila kako je ova tema vrlo interesantna i treba o njoj razgovarati, jer je sada u društvu sve više naglašen kult mladosti, a sve više i če­šće i diktat ljepote i mladosti. Stvarnost je već sada drugačija s obzirom na činjenicu da duže živimo i mijenjamo se, ali čini nam se da su prethodne gene­racije brže starile od nas. Djelo­mično tome pomažu bolji rad­ni uvjeti, kraće radno vrijeme i svakako sve razvijenija koz­metička industrija. Pogled u jednu generaciju ovisi i o broju starijih ljudi. Velik broj djece i mladih unutar generacije sam po sebi odaje dojam mladosti.

     Ali do sada su nekako za­jedno starjeli i naše tijelo i naša ljepota, i naša „duša" i naš um. Možda je to bio samo privid. Jer naš duh ne mora starjeti usporedno s tijelom. Nekad nas bolest dohvati bez najave i zaskoči, pa iako imamo npr. 50 godina, tijelo je odlučilo biti staro 70. Nagla promjena u po­četku tjera nas u borbu s bole­šću i vraćanjem u ranije dobro zdravlje. Sve stavljamo na stra­nu i nastojimo „biti oni stari". Koliko smo puta već izgubili bitku u neravnopravnoj borbi sa samim sobom? Sjetite se nekog „tuluma" i neprospava- ne noći, a sutradan treba ići na posao. Sve se okreće oko nas,

ali idemo i uspijevamo. Tada je duh spasio tijelo.

     Drugi puta će tijelo spasiti duh. Umro vam je dragi prija­telj i zavukli ste se u sobu i pla­čete. Zove vas susjeda u šetnju i u kupovinu. Umorni ste jer ste obavljali teške kućanske poslo­ve. Ipak, poslušat ćete susjedu i s njom otići u šoping i poča­stiti se novom majicom, upra­vo onom koju ste tražili već neko vrijeme. Lakše ćete spa­vati i ne misliti samo na smrt i umiranje.

     Naše tijelo je samo naše. Uvijek nam šalje neke poruke. Kad smo u opasnosti od bole­sti ono nam pošalje poruku da nam je vruće ili hladno, proiz­vede vrućicu i moramo uzeti lijek ili drugu vrstu terapije.

     Svaki je čovjek jedinstven i neponovljiv pa su i igre na­šeg ega (ego - latinski ja) i alter ega (latinski - drugo ja) uvijek drugačije i često nepredvidive. Ako smo u dobrim odnosima s našim emocijama, ako pretež­no nismo skloni bezrazložnim promjenama raspoloženja, ako održavamo neke primjerene ak­tivnosti, ako živimo bez stresa i ako koristimo relativno dobre i dobi primjerene kozmetičke preparate, onda ćemo starjeti dobro i zadržat ćemo i dobar izgled i dobro raspoloženje i bit ćemo dio sretne generacije starih. Ako nam se malo objese očni kapci ne trebamo žuriti na operaciju podizanja, jer znam gospođu koja je imala kasni­je neke probleme s nošenjem naočala.

     Ovo je priča o redovnom starenju i o prosječnim osoba­ma. Naravno, nemaju svi sreću da spadaju u „normalnu" po­pulaciju. Nesretni su oni koji su doista na neki način hendike­pirani od rođenja. Svaki hen­dikep ima drugačiji utjecaj na pojedinca, ne samo u kvalita­tivnom već i u kvantitativnom pogledu. Ponašanje ne ovisi samo o udjelu i vrsti hendike­pa, već i o okolini i integraciji u grupu djece, a kasnije i u gru­pu odraslih ljudi. Ovisi i o iz­boru zanimanja koje će netko odabrati i mogućnosti rada.

     Postoje i ljudi koji su druga­čiji i koji su, unatoč činjenici da dobro izgledaju, nesretni zbog svoga izgleda i ne prihvaćaju sebe. Stalno su nesretni jer im se npr. ne sviđa njihov nos. Čini im se da im je prevelik. Ako imaju novca odlaze liječniku i kupuju mali prćasti nosić. I gle čuda, već drugog dana po ski­danju zavoja nesretni su. Nisu to očekivali. Novi nos im ne stoji dobro. Neki ih tješe, neki se čude, neki se zlobno smješ­kaju. Ali što je tu je.

     Znam gospođu koja je kao jako mlada željela promijeni­ti izgled i kad je dobila neku ostavštinu odlučila je to učiniti. Uz promjenu izgleda, operirala je i usne. Dobila je neku infek­ciju i sada je jako nesretna, ali to ne smije više operirati. Nije se puno usrećila, a ni promije­nila. Svi moraju prije svega do­bro razmisliti što zapravo žele i hoće li im to doista promijeniti život nabolje na način na koji su željeli.

     Ne starimo svi jednako, a ni naši organi ne stare svi istim tempom i intenzitetom. Za očekivati je da ćemo uz bolje kozmetičke preparate očuva­ti vanjštinu zdravijom, kao i unutarnjim mirom i zadovolj­stvom. Za starost se treba pri­premiti kako fizički, još više i psihički. Mladost ne možemo vječno sačuvati. Treba voljeti svoju starost i ne žaliti za mladošću. Treba se sjećati samo lijepih trenutaka mladosti, a one loše, ružne i tužne ostaviti u prošlosti.

     Tijelo i duh moraju biti jed­nako aktivni kao i u mladosti, ali naravno ne istim intenzite­tom. Treba ih isto koristiti i ne zanemarivati ih, jer i oni stare kao sve u vremenu i prostoru. Ako volite sebe i svoje tijelo, ono će starjeti jednako kao i duh. Trošite se prema materi­jalnim i fizičkim mogućnosti­ma. Uživajte u svojim unucima, razgovarajte s djecom. Ako tre­baju vašu pomoć pomozite, ali ne namećite se, ne prigovaraj­te, jer oni znaju sve bolje.

     Pogledajte se u ogledalo i vidjet ćete poznato drago lice.