UVODNA RIJEČ

Vitez na drvenom konjiću

Piše: Jasna A. Petrović

     Jesensko-zimska sjednica Sabora počela je aktualnim pri- jepodnevom, a pitanja premijeru Andreju Plenkoviću i mi­nistrima postavilo je 38 zastupnika iz oporbenih stranaka i stranaka vladajuće koalicije, a hrvatski akademik i vitez te pot­predsjednik Sabora Željko Reiner svoje pitanje je iskoristio da bi nabrojao sva postignuća Vlade. Povećan je kreditni rejting, pove­ćane su plaće, zabilježen je veliki gospodarski rast. I baš je lijepo kad je tako ugledan i pametan član HDZ-a stubokom vjeran svo­joj stranci i njezinoj Vladi.

     I onda se Reiner u čudu pita zašto netko građanima plasira teze da je sve u Hrvatskoj loše, a što je najgore ne može shvatiti kako ti isti građani ponekad u to povjeruju i ne vide da im je bolje!

     Pa je Reiner zamolio ministra gospodarstva Darka Horvata da mu na istoj sjednici objasni taj fenomen. Horvat mu je odgovorio da je točno kako postoji taj fenomen malodušja i da će se kroz ovu i sljedeću godinu Vlada boriti za bolji standard malog čovje­ka i izrazio nadu da će uspjeti još više podići minimalnu i prosječ­nu plaću. Reiner je bio samo djelomično zadovoljan odgovorom, jer da mu nije jasno zašto primjerice povećanje plaća od 11 posto nikoga ne dira i to je fenomen koji on ne može shvatiti. "Ne mogu shvatiti da ljudi koji su dobili 200, 500, 800 kuna veću plaću da im se naprosto čini da to nije važno", kazao je Reiner.

     Tako je zborio vitez na drvenom konjiću, koji stalno jaše na mjestu. Hopa, cupa, baš je život lijep. Tako je govorio akademik koji živi u svojoj ružičastoj bajci gdje nema gladnih i siromašnih, gdje nikome nije zima i svi imaju podno grijanje u kupaoni. Re- iner u svojem čuđenju nije primijetio da po dobi pripada u sve masovniju skupinu građana poodmakle dobi u kojoj sa svojim mjesečnim prihodima od kojih 25.000 kuna naprosto strši, jer uprihođuje u 30 dana njihovu godišnju mirovinu. I nije primijetio da su prosječni umirovljenici dobili polugodišnje povećanje mi­rovine od 60 kuna prosječno, od čega ne mogu kupiti ni drvenog konjića za jahanje na mjestu.

     Reiner ne zna da njegova generacija kopa po kontejnerima, a zimi se vozi u beskonačne krugove tramvajima, kako bi uštedili na grijanju. No, zato to zna aktualna predsjednica Kolinda, jer ona svoje mjesto u tramvajima prepušta razigranim staricama i star- čekima - za razliku od njemačkog ili finskog predsjednika te vrlo ekološki i socijalno osjetljivo ostatke hrane uvijek pomno spakira u odvojenu vrećicu da bi bila na dohvat siromasima namjernici­ma.

     Kolinda je bila najavljena da će doći prije koji tjedan na Ge- rontološki tulum u Zagrebu, no u zadnji tren je otkazala. Ima preča posla, nego promatrati umirovljenike čak i kad plešu i reci­tiraju. Zapravo, čuđenju nikad kraja, otkud im uopće za to snage. Uz sve fenomene koji bujaju u Hrvatskoj, sada imamo i fenomen malodušja po ministru Horvatu, a i definitivno zabetonirani feno­men političke elite koja ignorira i zanemaruje svoje stare.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

   

Kad učiš dok si živ

     Termin cjeloživotno učenje noviji je u svakodnevnoj jezičnoj komunikaciji. Jedan dio starijih osoba već je bio uključen u neke oblike organiziranog stjecanja novih znanja. Tako su neki umirovlje­nici pohađali tečajeve stranih jezika zbog novih putovanja i upoznavanja novih prostora, drugi su željeli naučiti služiti se novim tehnologijama, npr. rad na računalu, neki pak naučiti neke oblike umjetničkog izra­žavanja, kao što je slikanje na platnu, izrada skulptura, veze­nje, šivanje. Tu je i još niz novih sadržaja kao npr. zborno pjeva­nje i gluma.

     Dio umirovljenika i starijih osoba nastoji svoje osjećaje pretočiti u literarne oblike i sa­držaje. No, za sve te aktivnosti potrebno je stjecanje novih znanja i vještina. Naime, nije dobro imati samo želju ne­što raditi, već to treba i nauči­ti raditi pravilno. Potrebna je ipak sistematska, organizirana edukacija, kako bismo stekli nova znanja i omogućili njiho­vu praktičnu primjenu. I tako smo, kad smo otišli u mirovinu, nastojali „savladavati novo gra­divo" samo da zadovoljimo vla­stitu znatiželju ili da naučimo ono za što nismo imali vreme­na dok smo radili.

     Dakle, bili smo motivirani ponovno učiti. No, postoje i slučajevi kada nešto novo ni­smo smatrali dovoljno važnim za naučiti, jer nam „to ne treba" ili „kako smo do sada živjeli bez toga" možemo živjeti i dalje, a zapravo smatrali smo da je to nešto što nije nužno znati i da se može živjeti bez toga.

     No, sada sam odlučila malo progovoriti o „ekonomskoj pi­smenosti", o pismenosti koja nam je potrebna sve češće u svakodnevnom korištenju nov­ca ili nekih drugih oblika pla­ćanja. Zašto baš sada? Tijekom ove godine, učestalije nego ranijih godina, javljali su se pro­blemi kod starijih, teže pokret­nih osoba, koje se nisu znale služiti bankomatom. Budući da im poštar ne donosi mirovinu, morali su je podizati osobno na šalteru u banci ili najbližoj pošti.

     Nekoliko puta su ih odvezli mlađi članovi obitelji da po­dignu novac. A onda su odlu­

čili da im unuk sam mjesečno podiže na bankomatu onoliko novca koliko trebaju za svo­je potrebe, jer ih je umarao odlazak u banku i čekanje na šalteru. Uvijek je donio uredno upravo onoliko novca koliko je baka odredila.     Ostatak novca na računu ona nije znala pratiti. Računala je da joj ostaje svaki mjesec više od 200 kuna i rado­vala se da je sada i štedljivija.

     No, unuk je u početku za sebe uzimao samo 100 kuna, ali jednom je za party s druš­tvom podigao 500 kn i tada se „sistem malo tebi, malo meni" počeo urušavati. Kad je došla opomena, roditelji su otišli u banku i tek tada saznali istinu o „aranžmanu bake i unuka". Naravno, riješili su to odmah u obitelji. Poznati su i slučaje­vi gdje su i „staratelji" podigli sav novac s računa gdje je bilo mnogo više novca.

     Jučer me upravo zvala gos­pođa koja je u domu i koja je dala kćeri svu svoju ušteđevi­nu (novac od prodaje novog dvosobnog stana) kad je išla u dom. Dogovor je bio da će se kći brinuti za nju dok je u domu te kad bude nešto trebala kupi­ti ili u slučaju da dom poskupi da će joj doplaćivati troško­ve. Sve to su dogovorile samo usmeno, jer je vjerovala svojoj kćeri pa nije tražila ništa napi­smeno. Sada traži pravnu po­moć i želi sudskim putem utje­rati dug uz pomoć vještaka.

     Jako je frustrirana jer je dom u međuvremenu posku­pio, postala je teže pokret­na pa sama ne može obaviti neke stvari i boji se još goreg zdravstvenog stanja kada će možda trebati platiti i pojačani tretman. Kći je ne obilazi, a ne javlja se ni na telefon. Sina ne želi opterećivati jer je kći dobila novce, a sin ima četvero djece i nema materijalnih mogućnosti pomagati joj. Gospođa kaže da, iako nema nikakav pisani do­kument, želi tužiti kćer.    Sličan slučaj je i s gospođom koja je prije više od 10 godina kad je još bila dobrog zdravlja potpi­sala „loš" ugovor o dosmrtnom uzdržavanju.

     Sada kad joj nedostaje nov­ca za tuđu pomoć i njegu, stan je u cijelosti prešao u vlasništvo davatelja uzdržavanja, ali ugo­vorom nije traženo dodatno uzdržavanje u slučaju potrebe. U posljednje vrijeme sve je više slučajeva kada starije osobe zbog svog neznanja dolaze u tešku materijalnu situaciju, što za rezultat ima niz teških psi­hičkih trauma.

     Zbog svega navedenog, sada se sve više organiziraju radionice i tečajevi na kojima starije osobe uče o ekonom­skoj pismenosti, jer nije dovolj­no imati materijalno osiguranu starost, već treba znati s njom i upravljati.

     Sjećam se kad sam ja kra­jem 90-ih godina krenula na te­čaj rada na kompjuteru, mno­ge moje kolegice i kolege nisu htjeli. Bilo je tu ekonomista, bankarskih službenika, arhite­kata, inženjera raznih struka, defektologa koji su smatrali da je to pomodarstvo i da im to ne treba. Velika većina je krenu­la na slične tečajeve kasnije, a neki tek sada (znam to pouzda­no jer još i sada tečajeve orga­niziraju neke naše podružnice).

     Zadnjih 20-ak godina ra­zvila se i potreba za pravilnim upravljanjem vlastitom imovi­nom - pokretnom i novčanim depozitima, tim više što je dio zaposlenih prilikom odlaska u mirovinu dobivao otpremnine u gotovini ili u dionicama. Neki nastavljaju raditi, neki prodaju velike stanove, kuće, vikendice, nudi se i mogućnost ulaganja i stjecanje nove dobiti, a zani­mljivi su i programi koji nude štednju malih iznosa koji za­pravo psihički osnažuju osobe slabijeg imovinskog stanja.

     Smatram da svaki čovjek, bez obzira na godine, koji još ima relativno dobre fizičke i psihičke mogućnosti, može upravljati svojom imovinom ako se dodatno osposobi i stekne nova znanja. Ukoliko upravljanje želi prepustiti dru­gome, mora sklopiti ugovor. Ugovore treba uvijek sklapati pred stručnim, registriranim ti­jelima uz eventualnu kontrolu neke stručne pravne ili socijal­ne službe registrirane upravo za to. Opismenimo se!

     Granice i vrijeme učenja za ljude se pomiču sve dalje i tre­ba do kraja vjerovati da mi to možemo. Iskoristimo vrijeme koje nam ostaje!