UVODNA RIJEČ

Kad si siguran i kad te nije strah

     Zašto su dvije najveće hrvatske umirovljeničke udruge, Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske, uputile čestitke Andreju Plenkoviću povodom pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima? Ne samo iz pri­stojnosti, već zato jer je iskustvo s Premijerom-Građevinom iz 2015. duboko ostalo u memoriji ovog naroda, ali ne kao pošalica uz kavu, već kao bolni osjećaj nesigurnosti.

     Nije bitno jesu li starije osobe diljem Hrvatske masovno dale svoje povjerenje upravo Plenkoviću, a jesu. Nije bitno niti je li njegov prosječni glasač nižeg obrazovanja, gdje je svaki deveti završio tek osnovnu školu, a jedva 26 posto ih ima fakultet, a baš je tako. Nije bitno je li u Sabor s njihove liste ušlo samo 9 žena od 66 sabornika, iako je sve to bitno. Najbitnije je da je    Hrvatska nasuprot strahu birala - sigurnost. HDZ nije samo odglumio predizbornu kampanju „Sigurna Hrvatska", već nam je svima ponudio kontinuitet, stabilnost i sigurnost. Vlada će biti formirana „preko noći", bez navlačenja i odugovlačenja, tr­govanja i korupcije na javnoj trpezi. To je ono što je pobijedilo sve druge stranke: taj osjećaj kad si siguran i kad te nije strah.

     Tek je iz rezultata ovih izbora moguće iščitati koliko je straha u narod unijela retorika Domoljubnog pokreta i dijelom Mosta, koliko su istupi Hasanbegovića, Glasnovića i Zekanovića i Ruže Tomašić, pa onda i Škore i Raspudića o silovanim ženama i po­bačaju, unijeli gađenja i nemira u duše građana. I tek je sada posve jasno da nije narod glasao za HDZ zbog korone, već zbog želje za normalnom zemljom. Tu normalnost je u ovom trenutku jamčio samo HDZ.

     Točno je i da je 40 posto glasača SDP-a (Restart) starije od 60 godina, jer je tamo ponuđeni jelovnik bio ravan bakanalijama starih Rimljana. Kao da je ponuda za umirovljenike napuhavana jer su im na listama bila uglavnom stara, potrošena lica, pa su ispisali svoju listu želja.

     Tako je jedina umirovljenička čestitka otišla Plenkoviću. Po­bjednicima i treba čestitati. U čestitki je pisalo i da ih podsjećamo kako je udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći u RH pao ispod 38 posto, da više od polovice umirovljenika prima miro­vinu nižu od hrvatske linije siromaštva koja iznosi 2.485 kuna, da je previše kontejner-umirovljenika, poniženih i prevarenih.

     Izrazili smo nadu da će nova Vlada pronaći načina da po­veća mirovine i uvede pravednije usklađivanje s rastom plaća, a svakako bi trebalo uvesti i novi model obiteljskih mirovina. Zatražili smo prijenos vlasničkih prava nad domovima za starije i nemoćne na županije i Grad Zagreb i još puno toga što bi se trebalo naći na dnevnom redu savjetodavnog tijela Vlade, Na­cionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe. Jer sigurnost nije samo floskula. Sigurnost ima cijenu i vraća dostojanstvo i blagostanje. Najvažnije je pravovremeno se zaštititi od onih koji se hrane vašim osjećajima nesigurnosti. Upravo to su glasači učinili.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

   

Kad učiš dok si živ

     Termin cjeloživotno učenje noviji je u svakodnevnoj jezičnoj komunikaciji. Jedan dio starijih osoba već je bio uključen u neke oblike organiziranog stjecanja novih znanja. Tako su neki umirovlje­nici pohađali tečajeve stranih jezika zbog novih putovanja i upoznavanja novih prostora, drugi su željeli naučiti služiti se novim tehnologijama, npr. rad na računalu, neki pak naučiti neke oblike umjetničkog izra­žavanja, kao što je slikanje na platnu, izrada skulptura, veze­nje, šivanje. Tu je i još niz novih sadržaja kao npr. zborno pjeva­nje i gluma.

     Dio umirovljenika i starijih osoba nastoji svoje osjećaje pretočiti u literarne oblike i sa­držaje. No, za sve te aktivnosti potrebno je stjecanje novih znanja i vještina. Naime, nije dobro imati samo želju ne­što raditi, već to treba i nauči­ti raditi pravilno. Potrebna je ipak sistematska, organizirana edukacija, kako bismo stekli nova znanja i omogućili njiho­vu praktičnu primjenu. I tako smo, kad smo otišli u mirovinu, nastojali „savladavati novo gra­divo" samo da zadovoljimo vla­stitu znatiželju ili da naučimo ono za što nismo imali vreme­na dok smo radili.

     Dakle, bili smo motivirani ponovno učiti. No, postoje i slučajevi kada nešto novo ni­smo smatrali dovoljno važnim za naučiti, jer nam „to ne treba" ili „kako smo do sada živjeli bez toga" možemo živjeti i dalje, a zapravo smatrali smo da je to nešto što nije nužno znati i da se može živjeti bez toga.

     No, sada sam odlučila malo progovoriti o „ekonomskoj pi­smenosti", o pismenosti koja nam je potrebna sve češće u svakodnevnom korištenju nov­ca ili nekih drugih oblika pla­ćanja. Zašto baš sada? Tijekom ove godine, učestalije nego ranijih godina, javljali su se pro­blemi kod starijih, teže pokret­nih osoba, koje se nisu znale služiti bankomatom. Budući da im poštar ne donosi mirovinu, morali su je podizati osobno na šalteru u banci ili najbližoj pošti.

     Nekoliko puta su ih odvezli mlađi članovi obitelji da po­dignu novac. A onda su odlu­

čili da im unuk sam mjesečno podiže na bankomatu onoliko novca koliko trebaju za svo­je potrebe, jer ih je umarao odlazak u banku i čekanje na šalteru. Uvijek je donio uredno upravo onoliko novca koliko je baka odredila.     Ostatak novca na računu ona nije znala pratiti. Računala je da joj ostaje svaki mjesec više od 200 kuna i rado­vala se da je sada i štedljivija.

     No, unuk je u početku za sebe uzimao samo 100 kuna, ali jednom je za party s druš­tvom podigao 500 kn i tada se „sistem malo tebi, malo meni" počeo urušavati. Kad je došla opomena, roditelji su otišli u banku i tek tada saznali istinu o „aranžmanu bake i unuka". Naravno, riješili su to odmah u obitelji. Poznati su i slučaje­vi gdje su i „staratelji" podigli sav novac s računa gdje je bilo mnogo više novca.

     Jučer me upravo zvala gos­pođa koja je u domu i koja je dala kćeri svu svoju ušteđevi­nu (novac od prodaje novog dvosobnog stana) kad je išla u dom. Dogovor je bio da će se kći brinuti za nju dok je u domu te kad bude nešto trebala kupi­ti ili u slučaju da dom poskupi da će joj doplaćivati troško­ve. Sve to su dogovorile samo usmeno, jer je vjerovala svojoj kćeri pa nije tražila ništa napi­smeno. Sada traži pravnu po­moć i želi sudskim putem utje­rati dug uz pomoć vještaka.

     Jako je frustrirana jer je dom u međuvremenu posku­pio, postala je teže pokret­na pa sama ne može obaviti neke stvari i boji se još goreg zdravstvenog stanja kada će možda trebati platiti i pojačani tretman. Kći je ne obilazi, a ne javlja se ni na telefon. Sina ne želi opterećivati jer je kći dobila novce, a sin ima četvero djece i nema materijalnih mogućnosti pomagati joj. Gospođa kaže da, iako nema nikakav pisani do­kument, želi tužiti kćer.    Sličan slučaj je i s gospođom koja je prije više od 10 godina kad je još bila dobrog zdravlja potpi­sala „loš" ugovor o dosmrtnom uzdržavanju.

     Sada kad joj nedostaje nov­ca za tuđu pomoć i njegu, stan je u cijelosti prešao u vlasništvo davatelja uzdržavanja, ali ugo­vorom nije traženo dodatno uzdržavanje u slučaju potrebe. U posljednje vrijeme sve je više slučajeva kada starije osobe zbog svog neznanja dolaze u tešku materijalnu situaciju, što za rezultat ima niz teških psi­hičkih trauma.

     Zbog svega navedenog, sada se sve više organiziraju radionice i tečajevi na kojima starije osobe uče o ekonom­skoj pismenosti, jer nije dovolj­no imati materijalno osiguranu starost, već treba znati s njom i upravljati.

     Sjećam se kad sam ja kra­jem 90-ih godina krenula na te­čaj rada na kompjuteru, mno­ge moje kolegice i kolege nisu htjeli. Bilo je tu ekonomista, bankarskih službenika, arhite­kata, inženjera raznih struka, defektologa koji su smatrali da je to pomodarstvo i da im to ne treba. Velika većina je krenu­la na slične tečajeve kasnije, a neki tek sada (znam to pouzda­no jer još i sada tečajeve orga­niziraju neke naše podružnice).

     Zadnjih 20-ak godina ra­zvila se i potreba za pravilnim upravljanjem vlastitom imovi­nom - pokretnom i novčanim depozitima, tim više što je dio zaposlenih prilikom odlaska u mirovinu dobivao otpremnine u gotovini ili u dionicama. Neki nastavljaju raditi, neki prodaju velike stanove, kuće, vikendice, nudi se i mogućnost ulaganja i stjecanje nove dobiti, a zani­mljivi su i programi koji nude štednju malih iznosa koji za­pravo psihički osnažuju osobe slabijeg imovinskog stanja.

     Smatram da svaki čovjek, bez obzira na godine, koji još ima relativno dobre fizičke i psihičke mogućnosti, može upravljati svojom imovinom ako se dodatno osposobi i stekne nova znanja. Ukoliko upravljanje želi prepustiti dru­gome, mora sklopiti ugovor. Ugovore treba uvijek sklapati pred stručnim, registriranim ti­jelima uz eventualnu kontrolu neke stručne pravne ili socijal­ne službe registrirane upravo za to. Opismenimo se!

     Granice i vrijeme učenja za ljude se pomiču sve dalje i tre­ba do kraja vjerovati da mi to možemo. Iskoristimo vrijeme koje nam ostaje!