UVODNA RIJEČ

Kad si siguran i kad te nije strah

     Zašto su dvije najveće hrvatske umirovljeničke udruge, Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske, uputile čestitke Andreju Plenkoviću povodom pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima? Ne samo iz pri­stojnosti, već zato jer je iskustvo s Premijerom-Građevinom iz 2015. duboko ostalo u memoriji ovog naroda, ali ne kao pošalica uz kavu, već kao bolni osjećaj nesigurnosti.

     Nije bitno jesu li starije osobe diljem Hrvatske masovno dale svoje povjerenje upravo Plenkoviću, a jesu. Nije bitno niti je li njegov prosječni glasač nižeg obrazovanja, gdje je svaki deveti završio tek osnovnu školu, a jedva 26 posto ih ima fakultet, a baš je tako. Nije bitno je li u Sabor s njihove liste ušlo samo 9 žena od 66 sabornika, iako je sve to bitno. Najbitnije je da je    Hrvatska nasuprot strahu birala - sigurnost. HDZ nije samo odglumio predizbornu kampanju „Sigurna Hrvatska", već nam je svima ponudio kontinuitet, stabilnost i sigurnost. Vlada će biti formirana „preko noći", bez navlačenja i odugovlačenja, tr­govanja i korupcije na javnoj trpezi. To je ono što je pobijedilo sve druge stranke: taj osjećaj kad si siguran i kad te nije strah.

     Tek je iz rezultata ovih izbora moguće iščitati koliko je straha u narod unijela retorika Domoljubnog pokreta i dijelom Mosta, koliko su istupi Hasanbegovića, Glasnovića i Zekanovića i Ruže Tomašić, pa onda i Škore i Raspudića o silovanim ženama i po­bačaju, unijeli gađenja i nemira u duše građana. I tek je sada posve jasno da nije narod glasao za HDZ zbog korone, već zbog želje za normalnom zemljom. Tu normalnost je u ovom trenutku jamčio samo HDZ.

     Točno je i da je 40 posto glasača SDP-a (Restart) starije od 60 godina, jer je tamo ponuđeni jelovnik bio ravan bakanalijama starih Rimljana. Kao da je ponuda za umirovljenike napuhavana jer su im na listama bila uglavnom stara, potrošena lica, pa su ispisali svoju listu želja.

     Tako je jedina umirovljenička čestitka otišla Plenkoviću. Po­bjednicima i treba čestitati. U čestitki je pisalo i da ih podsjećamo kako je udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći u RH pao ispod 38 posto, da više od polovice umirovljenika prima miro­vinu nižu od hrvatske linije siromaštva koja iznosi 2.485 kuna, da je previše kontejner-umirovljenika, poniženih i prevarenih.

     Izrazili smo nadu da će nova Vlada pronaći načina da po­veća mirovine i uvede pravednije usklađivanje s rastom plaća, a svakako bi trebalo uvesti i novi model obiteljskih mirovina. Zatražili smo prijenos vlasničkih prava nad domovima za starije i nemoćne na županije i Grad Zagreb i još puno toga što bi se trebalo naći na dnevnom redu savjetodavnog tijela Vlade, Na­cionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe. Jer sigurnost nije samo floskula. Sigurnost ima cijenu i vraća dostojanstvo i blagostanje. Najvažnije je pravovremeno se zaštititi od onih koji se hrane vašim osjećajima nesigurnosti. Upravo to su glasači učinili.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

 

Jesu li ljudi - nezamjenjivi?

 

     Umro je naš kolega i pri­jatelj. Razgovaramo o onome, što je uvijek nakon odlaska određenog suradnika problem, tko će nastaviti odrađivati njegov dio posla. I počinje priča kako je on radio i pristupao ljudi­ma. Kolegica kaže „nitko nije nezamjenjiv", doći će netko drugi.

     Ja se na trenutak pobunim i kažem: „ne slažem se, svaki je čovjek poseban i nezamje­njiv. Nema u svijetu drugoga isto takvoga, a ni približno sličnog." Ovaj svoj stav poku­šat ću braniti upravo na pri­mjeru rada i odnosa sa stari­jim korisnicima usluga našeg Pravnog savjetovališta.

     I doista mislim da je ne­moguće očekivati neko čudo da se nađe sličan suradnik s makar samo jednom domi­nantnom osobinom nužnom za obavljanje zadataka u radu s ljudima. Naši korisnici su specifična skupina i svaki tre­ba drugačiji savjet, jer je nje­gov problem uvijek poseban, jer u njega unosi svoje stavo­ve i emocije.

     Često nerealno prikazuju stvarnost, a još češće oče­kuju rješenje prema svojim potrebama i znanju, a što je daleko od stvarnosti. Dakle, treba promijeniti i stavove su­govornika, za što netko nema dovoljno znanja i strpljenja, a i stupanj empatije nije kod svakog čovjeka isti. Nismo spremni svakoga dana biti isto raspoloženi, što umanju­je stupanj usredotočenosti na stvarni problem, ali i, što je još važnije, na adekvatan savjet.

     Savjetovanje starijih oso­ba vrlo je složen i zahtjevan zadatak. Kad je riječ o pruža­nju pravnih savjeta, bez obzi­ra na stručnost, jer tu postoje strogi pravni okviri, često se misli da nije potrebno unijeti emotivnu dimenziju. Starije osobe imaju potrebu detalj­no opisati svoje probleme, dodajući bezbroj beznačajnih i nekorisnih pojedinosti. Prav­nici često pogledaju samo papire koji su važni za strogo pravne probleme i na osnovi toga donesu odluku da nema pravne osnove za radnje koje bi pravno riješile problem. Ponekad samo pogledaju po­sljednje rješenje i kažu da se više ništa ne može učiniti.

     Starije osobe nemaju če­sto ni uredno složenu svu potrebnu dokumentaciju, ne prikažu važnije isprave zbog neznanja, pa je naš pokojni kolega često sam „kopao pa­pire", slagao i birao ono bitno prema datumima i važnosti. I sam je često sjeo i napisao ne­što što je zapravo trebao napi­sati sam korisnik. Osobito je bio osjetljiv na nepošten od­nos prema starijim osobama.

     Velik dio svog zanima­nja i angažiranja posvetio je edukaciji starijih osoba. Odr­žavao je tribine intenzivno posljednjih pet godina u po­družnicama upravo o razlici između ugovora o doživot­nom i dosmrtnom uzdržava­nju. Najveći problem u praksi zbog nedovoljne percepcije i objašnjenja da imovina pri­matelja usluge (starija osoba) prelazi u vlasništvo davatelja usluge odmah po potpisiva­nju istog i tada su starije oso­be osiromašene i degradirane kao ljudi. U našem je listu da­vao pravne savjete razumljive i potrebne u svakodnevnom životu starijih osoba.

     Borio se za prava umirov­ljenika i starijih osoba kao član Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe pri Ministarstvu rada i mi­rovinskog sustava i kao za­mjenski član Predsjedništva Saveza samostalnih sindikata Hrvatske i zamjenik predsjed­nice Sindikata umirovljeni­ka Hrvatske. Bio je duhovit i dobar čovjek. Precijenio je svoju snagu u odnosu prema bolesti. I sad nastaje problem - kako mu naći zamjenika? Gdje živi upravo ovakav čo­vjek! Pored osobnih značajki definiranih ranijim djelomič­nim opisom, istih godina, bi­jelac, posvećen malima i sla- bim...itd i itd. Nema ga i neće ga biti.

     Na drugom okupljanju ja­vila se tvrdnja kako će se lako naći zamjena za kolegu. Je­dan je član (pravnik) naglasio da se svakoga može zamije­niti i da za to postoje u hije­rarhiji odnosa predsjednik i zamjenik. Naravno, ali to su u istom času dva čovjeka koji imaju drugačije funkcije. Lju­di ne razmišljaju da će to opet biti samo zamjena koja je sa­svim drugačije definirana, jer naš je kolega nezamjenjiv. On je bio izabran i imenovan zamjenikom i on je taj jedin­stven zamjenik i otac, i su­prug i djed i... On je bio u svim nabrojenim ulogama jedan i jedinstven i neponovljiv. I nitko ga neće zamijeniti. Lju­di su skloni u nekom čovjeku vidjeti veliku npr. fizičku slič­nost pa često govore za djecu da su isti otac ili djed. Neke uloge koje imamo u životu formalno se mogu zamijeni­ti, ali stvarno svaki je čovjek jedinstvena pojava u svijetu i životu, neponovljiva u cijelo­sti, a još više u pojedinostima.

     U tome i je veličina i po­sebnost ljudi. Svaki čovjek kad umre sa sobom odnosi sve svoje značajke, osobine i ne znam da li će znanost uspjeti jednog dana defini­rati sve značajke ili osobine svih ljudi na svijetu, odnosno svakog pojedinog čovjeka koji živi ili je živio na svijetu ili ćemo i dalje biti približno slični i dijeliti se prema odre­đenim kriterijima (boji kože, spolu, DNK ili nečem dru­gom).

     Na kraju svi se moramo složiti da svatko od nas ima određenu ulogu u života i ona i nju nije moguće ponav­ljati. Ali kao sve uloge i ona je ponekad istovremeno i po­sebna i opet neponovljiva. Mnoge naučene stvari i oblici društvenog uređenja mogu se zamjenjivati i nasljeđivati i kao npr. neke počasne titu­le, carevi, vojnici, ratari... Ali svaki je drukčiji.

     Ne, ne možemo zamijeniti ni jednog čovjeka imenom i prezimenom s drugim čovje­kom, jer svaki je čovjek jedan i jedinstven u svom vremenu i prostoru. Milan Tomičić.