UVODNA RIJEČ

Daj glas za svoj spas

     Koji potencijalni Predsjednik Republike Hrvatske voli umirov­ljenike? Pođimo redom, od aktualne predsjednice. Znamo da je na Silvestrovo 2018. godine donijela košaru slatkiša, pića, kave i tortu u zagrebački Dom za starije Sveta Ana, a oni su joj uzvratili kulturno-umjetničkim programom i pitanjem zašto su mirovine tako male. Odgovor "nešto malo rasle ove godine, ali ni izdaleka blizu kako bi mogle".

Znamo da je u povodu Međunarodnog dana starijih osoba najavljena sudjelovati na Gerontološkom tulumu u Zagrebu, gdje ju je čekalo više stotina umirovljenika, ali je nakon dvadesetak minuta objavljeno kako ne stigne doći. Ima važnija posla. Zato je, da se oduži, 18. listopada organizirala Dan otvorenih vrata na Pantovčaku na temu „Za dostojanstvenu i sretnu treću dob", pa je tamo primala darove od raznih udruga, koje su joj i pjevale i plesale. Predstavnici gradske organizacije SUH-a su se odazvali i uručili joj informaciju o položaju umirovljenika u običnoj žutoj koverti. Slikala se s njima.

     Na jednoj konferenciji pod nazivom „Hrvatska kakvu treba­mo" Predsjednica je upitala okupljene može li itko živjeti s mini­malnom plaćom od 3.000 kuna, jer da je to premalo. Ali nije spo­menula činjenicu da 800 tisuća umirovljenika koji imaju manju mirovinu od spomenutog minimalca doista jedva preživljavaju kopajući po kontejnerima i kantama za smeće. Oni nisu „tko", oni su „nitko".

     Nedavno je zborila odlučno: "Naši ljudi ne traže socijalnu po­moć, nego dobro plaćeno i dostojanstveno radno mjesto i više od 3.000 kuna plaće", ali nije rekla da dostojanstvenu starost zaslužu­ju i umirovljenici.

     Eto poučka o dostojanstvu. Predsjednica Grabar-Kitarović ka­zala je kako svatko od nas starenje doživljava osobno, kao proces razvoja u kojemu se mijenjamo i proživljavamo nova iskustva, no kako se i dalje želimo radovati životu, bez obzira na godine. Rekla je da osjetila koliko veselja i iskrene životne radosti postoji među ljudima koje iskustvo života upozorava kako treba pamtiti samo sretne dane.

     Predsjednice, u kojem to ružičastom svijetu živite? Ili Vam je pala Željezna zavjesa pred oči pa ne vidite stvarnost?

Pa onda spomenimo Miroslava Škoru koji umirovljenike do sada nije spomenuo, iako se i njemu približavaju sijede godine. Ili još gore, kandidata Mislava Kolakušića, koji je samo opleo braniteljske mirovine i katastrofično rekao kako mirovinski sustav u Hrvatskoj ne postoji, da nema novca za mirovine. Niti je razumio mirovinski sustav, niti je spomenuo čovjeka.

     U listopadu je Milanović objavio kako ima radosnu vijest, jer će saborski zastupnici ostati bez povlaštenih mirovina. I od toga će valjda bolje živjeti siromašni umirovljenici?

     Spomenuo je ipak da su mirovine male„i tu će Vlada, koja god bila, morati više dati". „Umirovljenici su naši građani, svaki od njih zaslužuje dostojnu mirovinu za život i to nema veze s ideologi­jom. A svatko tko je na vlasti mora znati da je na vlasti i radi tih ljudi", zaključio je zagovornik„normalne Hrvatske".

Pa vi sada birajte kome ćete dati svoj glas. Za svoj spas.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

   

Pružena ruka siromaštva

 

     Sjećam se svojih roditelja kad su kao pedeset go­dišnjaci počeli planirati odlazak u mirovinu. Radovali su se prelasku u „novi život". Oboje su radili, imali pristoj­ne plaće pa su očekivali i ta­kve mirovine. I doista u prvih desetak godina mirovine ob­novili su postojeću kuću, pro­mijenili sav namještaj i mojoj kćeri gotovo svaki mjesec ku­povali prilično vrijedne daro­ve. Na žalost otac je brzo pre­minuo, a nakon toga majka je imala znatno manju mirovinu i živjela je znatno skromnije, a krajem 90-tih i uz moju po­moć.

     I rata se sjećamo i uruša- vanja proizvodnih privrednih kapaciteta i propadanja rad­nih mjesta, pa i sve brojnijih odlazaka u mirovinu zbog gu­bitka posla. Pedesetgodišnjici ostajali su bez radnih mjesta i na „burzi" uzaludno tražili novi posao. Za privatne poslodavce bili su prestari, a novih radnih mjesta u „privredi" ionako nije bilo. Mnogi su se tako uredno prijavljivali na Zavodu za zapo­šljavanje, ali posla za njih više nije bilo i čim su stekli bilo ka­kve uvjete slali su ih u mirovi­nu. Naravno da su mirovine bile vrlo niske i takve su ostale i do sada. Moj susjed stalno ponavlja „staru nepravdu" da je 10 najboljih go­dina za posao (od 45.- 55.) proveo na burzi, a sada ima mirovinu od koje ne može pri­stojno živjeti. Ci­jelo vrijeme radi na uređenju voć­njaka, vinograda i vrtova susjedi­ma i prijateljima i tako nešto skrpa. Sada mu se pruža mogućnost zaposlenja, ali kako je izvan struke (VŠS) već dvadesetak godina i teš­ko bi mogao dobiti dostojan­stven posao.

     Najveći broj upravo ovih prijevremenih umirovljenika ima najniže ili vrlo niske miro­vine. Nepravda je to koja je uči­njena umirovljenicima i sada traje i trajat će još godinama. Ako će jednog dana sustav biti bolji za nove umirovljeni­ke, sadašnji će i dalje ostati u zoni siromaštva, jer ne može­mo očekivati bitno povećanje osim redovitog usklađivanja mirovina prema postojećoj ili poboljšanoj formuli. Osim toga stvorena je društvena klima da se upravo te umirovljenike apostrofira da su „sami krivi" za svoje niske mirovine jer nisu ni imali „puni radni staž" za umirovljenje.      Uvijek se kao opravdanje za niske mirovine navodi samo nepotpuni staž, odnosno prosječni radni staž umirovljenika, ali ne i razlozi koji su to uvjetovali. K tome, u hrvatskom zakonu niti ne po­stoji propisan puni radni staž, već samo 15 godina kao uvjet za starosnu mirovinu.

     Jedan dio tako prozivanih umirovljenika se zbog toga srami. Stide se pred mladima koji ponekad i prigovaraju i kažu im kako sada oni moraju raditi za njih. Mladi sve češće smatraju kako nije njihova obveza financirati mirovine postojećih umirovljenika i ne razumiju što je to sustav međugeneracijske solidarnosti. A mi dobro znamo kako su i naše uplaćene doprinose „potrošili" naši roditelji. Mirovinski dopri­nosi su uplaćivani prema visini dohotka, a mirovine su bile ostvarivane prema ondašnjim zakonskim odredbama koje su u sebi imale značajnu dozu solidarnosti. Uz takvo blaćenje umirovljenika kako su sami krivi za niske mirovine, mnogi stari nastoje smanjiti osjećaj krivnje tako što čuvaju djecu, kuhaju, popravljaju po kući i potpomažu svoju djecu.

     Oni koji nisu prihvatili svo­ju (nepostojeću) krivicu, ljute se na sustav koji ih sada „op­tužuje" za nerad i terećenje javnih financija. Dakako da su najtragičnije sudbine onih koji nemaju mogućnosti pribaviti sredstva za normalan život, bilo radom, bilo uz pomoć obitelji ili društva. Neki su bo­lesni ili prestari da bi to radom osigurali, drugi žive u sredini gdje ne nema posla za njihove preostale mogućnosti. Manji dio njih nema ni osiguran stan pa trebaju plaćati visoke cije­ne najamnina, a većina onih koji imaju stan često ne mogu platiti režije.

     Tu je oko nas sve više ljudi koji prose na našim ulicama, u pothodnicima, trgovačkim centrima, pred crkvama. Nisu to kao nekad zapuštene, ne­uredne osobe, već vrlo često uredne starije osobe koje za­mole za novčić ili da im kupite malo hrane.

     Upoznala sam dvije po­starije žene od oko 70 godina koje stidljivo prose u pothod­niku, vrlo su čiste, skromno odjevene, mole ili za unučad ili za bolesnog muža. Nikad ne odbiju niti da im kupite koje pecivo u obližnjoj pekari.

     Jedna takva „nova" prosjakinja, ispričala mi je svoju sud­binu. Radila je 30 godina, pod- stanarka, mirovina 2.100 kuna, a podstanarina s režijama ti­suću kuna, bolesna mama na selu sama. Druga stara žena blizu je osamdeset godina, udovica koja nije imala dje­ce i nema radnog staža. Kad je muž umro, njegova djeca su je izbacila iz kuće, pa sada radi kod gazde za stan i jedan obrok dnevno.

     Više ne brojim takve stari­ce, niti Romkinje u tramvajima s malom djecom, ne brojim ni prodavače lista za beskućnike koji kupim i po tri broja, niti svirača sa psom u Ilici, ni druge trgove i prolaze koji također imaju svoju klijentelu. Razgova­ram često s tim ljudima i većina iskreno priznaje da se srame, ali nemaju nikakve mogućno­sti da se izvuku iz začaranog kruga siromaštva.

     Mnoge priče o siromaš­nima zvuče kao znanstvena fantastika, kao horor film, ali su one dio naše svakidašnji­ce i nama na savjesti. Teško je shvatiti gdje je tu socijalna dr­žava, zašto ne dobiju socijalnu pomoć, no mnogima je admi­nistracija važnija od čovjeka.

     Zato, ma koliko malo i vi imali, od vremena do vremena ubacite u nečiju posudicu po­koji novčić i uveselit ćete dan osobi pored sebe koja pruža ruku. Nije lako prositi. Vratite im malo nade u ljudsku do­brotu.