UVODNA RIJEČ

Daj glas za svoj spas

     Koji potencijalni Predsjednik Republike Hrvatske voli umirov­ljenike? Pođimo redom, od aktualne predsjednice. Znamo da je na Silvestrovo 2018. godine donijela košaru slatkiša, pića, kave i tortu u zagrebački Dom za starije Sveta Ana, a oni su joj uzvratili kulturno-umjetničkim programom i pitanjem zašto su mirovine tako male. Odgovor "nešto malo rasle ove godine, ali ni izdaleka blizu kako bi mogle".

Znamo da je u povodu Međunarodnog dana starijih osoba najavljena sudjelovati na Gerontološkom tulumu u Zagrebu, gdje ju je čekalo više stotina umirovljenika, ali je nakon dvadesetak minuta objavljeno kako ne stigne doći. Ima važnija posla. Zato je, da se oduži, 18. listopada organizirala Dan otvorenih vrata na Pantovčaku na temu „Za dostojanstvenu i sretnu treću dob", pa je tamo primala darove od raznih udruga, koje su joj i pjevale i plesale. Predstavnici gradske organizacije SUH-a su se odazvali i uručili joj informaciju o položaju umirovljenika u običnoj žutoj koverti. Slikala se s njima.

     Na jednoj konferenciji pod nazivom „Hrvatska kakvu treba­mo" Predsjednica je upitala okupljene može li itko živjeti s mini­malnom plaćom od 3.000 kuna, jer da je to premalo. Ali nije spo­menula činjenicu da 800 tisuća umirovljenika koji imaju manju mirovinu od spomenutog minimalca doista jedva preživljavaju kopajući po kontejnerima i kantama za smeće. Oni nisu „tko", oni su „nitko".

     Nedavno je zborila odlučno: "Naši ljudi ne traže socijalnu po­moć, nego dobro plaćeno i dostojanstveno radno mjesto i više od 3.000 kuna plaće", ali nije rekla da dostojanstvenu starost zaslužu­ju i umirovljenici.

     Eto poučka o dostojanstvu. Predsjednica Grabar-Kitarović ka­zala je kako svatko od nas starenje doživljava osobno, kao proces razvoja u kojemu se mijenjamo i proživljavamo nova iskustva, no kako se i dalje želimo radovati životu, bez obzira na godine. Rekla je da osjetila koliko veselja i iskrene životne radosti postoji među ljudima koje iskustvo života upozorava kako treba pamtiti samo sretne dane.

     Predsjednice, u kojem to ružičastom svijetu živite? Ili Vam je pala Željezna zavjesa pred oči pa ne vidite stvarnost?

Pa onda spomenimo Miroslava Škoru koji umirovljenike do sada nije spomenuo, iako se i njemu približavaju sijede godine. Ili još gore, kandidata Mislava Kolakušića, koji je samo opleo braniteljske mirovine i katastrofično rekao kako mirovinski sustav u Hrvatskoj ne postoji, da nema novca za mirovine. Niti je razumio mirovinski sustav, niti je spomenuo čovjeka.

     U listopadu je Milanović objavio kako ima radosnu vijest, jer će saborski zastupnici ostati bez povlaštenih mirovina. I od toga će valjda bolje živjeti siromašni umirovljenici?

     Spomenuo je ipak da su mirovine male„i tu će Vlada, koja god bila, morati više dati". „Umirovljenici su naši građani, svaki od njih zaslužuje dostojnu mirovinu za život i to nema veze s ideologi­jom. A svatko tko je na vlasti mora znati da je na vlasti i radi tih ljudi", zaključio je zagovornik„normalne Hrvatske".

Pa vi sada birajte kome ćete dati svoj glas. Za svoj spas.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

 

Kad oglasiš svoju samoću

     Nikada do sada nisam razmišljala, a ni čitala oglase u novinama, niti na društvenim mrežama na­mijenjene za upoznavanje pa­rova. Na takve „griješne" ideje upozorila me kolegica pa sam i sama uronila u pretraživanje nekih portala, a prelistala sam i nekoliko novina s oglasima o „ponudi i potražnji" partner­stva u cilju rješavanja nekih osobnih problema velikog broja starijih osoba.

     U neka ne tako daleka prošla vremena uglavnom su muškarci tridesetih, rijetko če­trdesetih godina, tražili mlađe partnerice za brak. To je tada smatrano krajnjim vremenom za sklapanje braka i osnivanje obitelji. Djevojke su bile stidljivije i radije su nalazile par­tnere uz svesrdnu pomoć sta­rijih žena (susjeda, teta, pone­kad baka, ali i u krajnjoj nuždi i „provodadžija"). Sjećam se tako jedne priče sedamdese- togodišnjeg „provodadžije" koji je „proslav­ljao" sklapanje pedesetog braka, sve s uspješnim trajanjem.

     Sada se u oglasima javljaju i dalje više muš­karci, ali su dosta stariji nego ranije. Tako jedan slobo­dan Samoborac, 72 godine traži slobodnu ženu do iste životne dobi. Isto tako i „75 go­dišnji umirovlje­nik, skroman, ne pije i ne puši traži umirovljenicu bez stana za zajed­nički život kod njega". Gospodin u 80-ima traži ženu od oko 68 godina, a glavni aduti su mu dobra mirovina i situiranost. I iz ostalih oglasa muškaraca vidljivo je da su stariji, da su vjerojatno udovci i da se teže snalaze u svakod­nevnim obvezama življenja, uglavnom traže žene mlađe od sebe za 10 ili 15 godina i u pravilu su relativno dobro si­tuirani. Jedan „šaljivdžija" traži lijepu, mladu djevojku, a sam priznaje da je „ružan k'o lo­pov". To je kao osveta ženama jer, kako kaže, „žene cijeli moj život trube na TV-u da nije kod muškaraca važan fizički izgled već da ljepota dolazi iz duše"... „S druge strane ja djevojci nu­dim neograničenu količinu iskrene i čiste ljubavi, dobrote, pažnje, posvećenosti, toleran­cije, poštovanja. Žene su me tako uvjeravale da njih novac ne zanima, ipak ako slučajno neku zanima moja je mate­rijalna situacija bajna". I tako se muškarci uglavnom hvale „dobrim izgledom" i „veselom naravi" , ali jedan hrabri gos­podin kaže: „Seks nije toliko čest kao u mlađim danima, ali jednom mjesečno - sigurno." Pa hvala mu na iskrenosti.

     Žene, pak, u prosjeku mla­đe, traže partnere od 60 do 65 godina i uglavnom jed­nako stare kao one. Jedna poduzetnica iz Zagreba traži starijeg muškarca i poziva ga k sebi. Sve ostale traže ili da muškarac ima stan ili da je po­vratnik. Isto tako žene češće žele i brak. I stvarno, sve više sudbonosno „da" posljednjih godina izriče rekordan broj umirovljenika u povijesti Hr­vatske!

     Iz ovih podataka, a oni su vrlo slični, gotovo identični s podacima našeg Psihološkog savjetovališta, starije osobe se samo prilagođavaju novim si­tuacijama. Žene mlađe posta­ju udovice i trebaju još dugo preživjeti s jednom mirovi­nom koja je u prosjeku manja od mirovine muškaraca pa se tako brak čini najboljim rješe­njima, jer i djeca imaju svoje obitelji i svoju djecu i nemaju ni vremena niti materijalnih mogućnosti za brigu o staroj baki koja više i ne može „sevi- sirati" kod djece, a i ne treba, jer i unuci su dovoljno odrasli.

     S druge strane užasna je osamljenost i socijalna izoli­ranost upravo starijih osoba. No, sada su i starije osobe prionule naučiti se služiti mo­bitelom, koji pruža sve više mogućnosti za sklapanje pri­jateljstava, a i brakova. Ogla­snici su puni objava osoba starijih od 60 godina, a oni postaju i sve aktivniji na druš­tvenim mrežama.

     Interesantno je da su se sada i žene ohrabrile i gotovo ravnopravno sudjeluju u tra­ženju novih životnih partnera.

     Za praznik rada bilo je li­jepo vrijeme. Bila sam na dva mjesta na kojima su upravo naše dvije podružnice orga­nizirale proslavu praznika, ne samo za svoje članove, nego za cijelo mjesto. I vidjela sam samo sretna lica. Bila su to druženja ne samo umirovlje­nika, već svih mještana; od male djece i mladih do baka i djedova sa štapom. Dok je većina kušala izvrsno varivo od graha, sviralo se i plesalo. Mladi su više plesali, a stariji sjedili i razgovarali.

     I u promatranju ljudi navi­rale su mi misli kako sam ovih dana pročitala jedan naslov u nekom listu u prolazu „Život je tango. Prepustite se..." U jednom sam času htjela usta­ti i viknuti da svirci zasviraju tango i da svi moraju plesa­ti. Sjetila sam se kako nas je nekad upravo tango odnio u neke druge svjetove. Ipak sam odustala, no zaključila sam da umirovljeniici i starije osobe ne smiju odustatati od svo­ga života, da moraju svakoga dana učiniti sebi radost i da se ne smiju osamljivati, jer je to put u bolest.

      A oglasi su naša stvarnost i sadašnjost. I ne treba ih izbje­gavati. Oglasi, ipak, ne mogu zamijeniti osobni kontakt. Možemo se javljati na oglase ili ih sami objavljivati, ali ipak ako želimo normalno živjeti, moramo imati osobni uvid u realni odnos među ljudima. Ne treba ulijetati u bilo kakve veze iz oglasa, već te ljude tre­ba „provjeriti", upoznati uživo. A ako uspije, sjetite se moga savjeta i otplešite jedan tan­go, jer to je skriveni jezik naše duše...