UVODNA RIJEČ

Daj glas za svoj spas

     Koji potencijalni Predsjednik Republike Hrvatske voli umirov­ljenike? Pođimo redom, od aktualne predsjednice. Znamo da je na Silvestrovo 2018. godine donijela košaru slatkiša, pića, kave i tortu u zagrebački Dom za starije Sveta Ana, a oni su joj uzvratili kulturno-umjetničkim programom i pitanjem zašto su mirovine tako male. Odgovor "nešto malo rasle ove godine, ali ni izdaleka blizu kako bi mogle".

Znamo da je u povodu Međunarodnog dana starijih osoba najavljena sudjelovati na Gerontološkom tulumu u Zagrebu, gdje ju je čekalo više stotina umirovljenika, ali je nakon dvadesetak minuta objavljeno kako ne stigne doći. Ima važnija posla. Zato je, da se oduži, 18. listopada organizirala Dan otvorenih vrata na Pantovčaku na temu „Za dostojanstvenu i sretnu treću dob", pa je tamo primala darove od raznih udruga, koje su joj i pjevale i plesale. Predstavnici gradske organizacije SUH-a su se odazvali i uručili joj informaciju o položaju umirovljenika u običnoj žutoj koverti. Slikala se s njima.

     Na jednoj konferenciji pod nazivom „Hrvatska kakvu treba­mo" Predsjednica je upitala okupljene može li itko živjeti s mini­malnom plaćom od 3.000 kuna, jer da je to premalo. Ali nije spo­menula činjenicu da 800 tisuća umirovljenika koji imaju manju mirovinu od spomenutog minimalca doista jedva preživljavaju kopajući po kontejnerima i kantama za smeće. Oni nisu „tko", oni su „nitko".

     Nedavno je zborila odlučno: "Naši ljudi ne traže socijalnu po­moć, nego dobro plaćeno i dostojanstveno radno mjesto i više od 3.000 kuna plaće", ali nije rekla da dostojanstvenu starost zaslužu­ju i umirovljenici.

     Eto poučka o dostojanstvu. Predsjednica Grabar-Kitarović ka­zala je kako svatko od nas starenje doživljava osobno, kao proces razvoja u kojemu se mijenjamo i proživljavamo nova iskustva, no kako se i dalje želimo radovati životu, bez obzira na godine. Rekla je da osjetila koliko veselja i iskrene životne radosti postoji među ljudima koje iskustvo života upozorava kako treba pamtiti samo sretne dane.

     Predsjednice, u kojem to ružičastom svijetu živite? Ili Vam je pala Željezna zavjesa pred oči pa ne vidite stvarnost?

Pa onda spomenimo Miroslava Škoru koji umirovljenike do sada nije spomenuo, iako se i njemu približavaju sijede godine. Ili još gore, kandidata Mislava Kolakušića, koji je samo opleo braniteljske mirovine i katastrofično rekao kako mirovinski sustav u Hrvatskoj ne postoji, da nema novca za mirovine. Niti je razumio mirovinski sustav, niti je spomenuo čovjeka.

     U listopadu je Milanović objavio kako ima radosnu vijest, jer će saborski zastupnici ostati bez povlaštenih mirovina. I od toga će valjda bolje živjeti siromašni umirovljenici?

     Spomenuo je ipak da su mirovine male„i tu će Vlada, koja god bila, morati više dati". „Umirovljenici su naši građani, svaki od njih zaslužuje dostojnu mirovinu za život i to nema veze s ideologi­jom. A svatko tko je na vlasti mora znati da je na vlasti i radi tih ljudi", zaključio je zagovornik„normalne Hrvatske".

Pa vi sada birajte kome ćete dati svoj glas. Za svoj spas.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

  

Korizma je

 

     Gotovo svakoga dana susretnem nekoga tko me pita čega sam se odrekla u ovo korizmeno vrijeme. Najveći šok je za vjernike kad kažem da se ničega nisam odrekla. Na­staje minuta šutnje, neugo­da sugovornika i znam da misli otprilike ono što bi sva­kome prvo palo na pamet: „to mi treba kad sam zna­tiželjna". Odmah prekidam gromoglasnu šutnju i po­kušam objasniti. Ja se neću zavjetovati da ću se nečega odreći tijekom korizme. Sebi sam obećala i zavjetovala se da ću se više družiti s unu­čicom, da ću posjetiti jednu moju tetu, bolesnu i staru, s 90 i koju godinu. I ne samo da ću je posjetiti samo ja, već ću u posjet povesti moju unuku i kćerku. Znam da će je to usrećiti i da ćemo jedno poslijepodne prove­sti u ugodnom razgovoru i sjećanjima na naše drage koji nisu živi. Podijelit ćemo uspomene i na trenutak će oni biti tu, s nama. Naravno, u posjet ćemo joj donijeti obaveznu kavu i nešto voća.

     Posjetit ću još nekoliko starih i osamljenih prijate­lja te nekoliko članova naše udruge, osobito one koji su u domu. To su moji darovi, uz, naravno, obvezno voće, sok, neki kolačić, čaj i kavicu.

     Zapravo, doista ću se dje­lomično odreći gledanja ne­kih mojih omiljenih emisija ili ću propustiti neki koncert, jer ću se predugo zadržati s nekim u pričanju o proš­losti, jer budućnost ne do­nosi neka nova uzbuđenja; jednolična je i predvidljiva. Počela sam upravo prije nekoliko dana opet paziti na sadržaj i količinu obroka, jer sam se opustila, nakon perioda dijete za smanjenje „kilograma tjelesne mase" i opet počela debljati, a to, naravno, ne želim.

     Dakle zamijenila sam samo teze o odricanju u korizmi, kad je ono u sva­kodnevnom životu i češće prisutno kod većine ljudi zbog nedostatka novca, a naglasila pozitivan osjećaj darivanja onog najvredni­jeg u životu svakog čovjeka - prijateljstva i poklanjanja sebe i dijela svoga vremena drugome.

     Na osvješćivanje ova­kvog mog pristupa naveo me jedan filmić, koji mi je pokazala naša urednica (po­nekad idejna savjetnica), a radi se o siromašnom dječa­ku koji je imao svoju kutijicu za užinu praznu i zbog toga se sramio. Dok je bio vani, djeca iz razreda u kutiju su mu stavili od svojih užina po zalogaj i tada su svi ima­li jednako. Za sve je to bio sretan doživljaj! Osobito za darivatelje.

     Ustvari, za malo vlastitog odricanja poklanjamo dru­gome veliku sreću i veselje.

     I sada pitanje svih pita­nja! Svi se vjernici odriču u korizmi nekih svojih poroka, najčešće sam se godinama naslušala „zdravih" osobnih odricanja (interesantno i sada su to „top" poroci), kao što su jelo i piće, pušenje, previše gledanja televizije ili kod mlađih igranje igrica na mobitelima. Mogu li se sada odjednom svega toga odreći, a dio toga i dio sebe darovati drugome?

     Korizma je vrijeme da očistimo djelomično svo­je tijelo i svoje misli, ali ne samo to, vrijeme je da nauči­mo dobrotu dijeliti i darivati drugima. Svako odricanje u našu korist trebalo bi za uzvrat imati dvostruko više darovanog, a to je najvažnije za mlade članove obitelji, ali i za starije i siromašne, odno­sno za sve one u potrebi.

     Uz sve ove savjete, mož­da je krajnje vrijeme da se svi odreknu tijekom korizme bjesomučno tipkati po svo­jim mobitelima uvijek i na svakom mjestu.

     Kamo god se čovjek okrene vidi ljude sa žicama koje vire iz uha, a čarobna napravica je trenutno u ne­kom džepu ili u ruci. Neki od­sutno gledaju kroz prozor, a oni koji stoje nastoje izvesti neki pokret u ritmu, ako ima mjesta za to. Vidjela sam mladića i djevojku od kojih je svatko imao po jedan krak žice u svom uhu i zajedno su tapkali neki čudan ritam na malom prostoru pored vrata autobusa. Sastaju se dvije prijateljice i sjede u kafiću pored našeg stola i svaka u svom filmu sa svojim misli­ma i sličicama. Nas tri smo se možda zanijele i smijale se, pa su nas prisutne dame srdito pogledale, a jedna je glasnije rekla „možete vi malo tiše". U autobusu susre­ćem i neke mame koje, čim uđu u autobus, djetetu od četiri ili pet godina daju da se igra na mobitelu, kako bi bilo mirno.    Osvrnite se u ka­fićima, tramvajima, autobu­sima i vidjet ćete mnoge koji sjede ili hodaju kao zombiji u svom svijetu. Zamolite ih da se vrate u sadašnjicu.

     Pitam se jesmo li sposob­ni? Jesmo, ali jesmo li spremni odreći se nečega za dobrobit drugih, a i za svoju korist?

     Svakako slijedite svoj put, odrecite se svega što vam smeta. Podarite i dio dobrote s potrebitima, jer ovo je milosno vrijeme. Osim Bogu, neka se čovjek vrati čovjeku i ljudi ljudima.