UVODNA RIJEČ

Vitez na drvenom konjiću

Piše: Jasna A. Petrović

     Jesensko-zimska sjednica Sabora počela je aktualnim pri- jepodnevom, a pitanja premijeru Andreju Plenkoviću i mi­nistrima postavilo je 38 zastupnika iz oporbenih stranaka i stranaka vladajuće koalicije, a hrvatski akademik i vitez te pot­predsjednik Sabora Željko Reiner svoje pitanje je iskoristio da bi nabrojao sva postignuća Vlade. Povećan je kreditni rejting, pove­ćane su plaće, zabilježen je veliki gospodarski rast. I baš je lijepo kad je tako ugledan i pametan član HDZ-a stubokom vjeran svo­joj stranci i njezinoj Vladi.

     I onda se Reiner u čudu pita zašto netko građanima plasira teze da je sve u Hrvatskoj loše, a što je najgore ne može shvatiti kako ti isti građani ponekad u to povjeruju i ne vide da im je bolje!

     Pa je Reiner zamolio ministra gospodarstva Darka Horvata da mu na istoj sjednici objasni taj fenomen. Horvat mu je odgovorio da je točno kako postoji taj fenomen malodušja i da će se kroz ovu i sljedeću godinu Vlada boriti za bolji standard malog čovje­ka i izrazio nadu da će uspjeti još više podići minimalnu i prosječ­nu plaću. Reiner je bio samo djelomično zadovoljan odgovorom, jer da mu nije jasno zašto primjerice povećanje plaća od 11 posto nikoga ne dira i to je fenomen koji on ne može shvatiti. "Ne mogu shvatiti da ljudi koji su dobili 200, 500, 800 kuna veću plaću da im se naprosto čini da to nije važno", kazao je Reiner.

     Tako je zborio vitez na drvenom konjiću, koji stalno jaše na mjestu. Hopa, cupa, baš je život lijep. Tako je govorio akademik koji živi u svojoj ružičastoj bajci gdje nema gladnih i siromašnih, gdje nikome nije zima i svi imaju podno grijanje u kupaoni. Re- iner u svojem čuđenju nije primijetio da po dobi pripada u sve masovniju skupinu građana poodmakle dobi u kojoj sa svojim mjesečnim prihodima od kojih 25.000 kuna naprosto strši, jer uprihođuje u 30 dana njihovu godišnju mirovinu. I nije primijetio da su prosječni umirovljenici dobili polugodišnje povećanje mi­rovine od 60 kuna prosječno, od čega ne mogu kupiti ni drvenog konjića za jahanje na mjestu.

     Reiner ne zna da njegova generacija kopa po kontejnerima, a zimi se vozi u beskonačne krugove tramvajima, kako bi uštedili na grijanju. No, zato to zna aktualna predsjednica Kolinda, jer ona svoje mjesto u tramvajima prepušta razigranim staricama i star- čekima - za razliku od njemačkog ili finskog predsjednika te vrlo ekološki i socijalno osjetljivo ostatke hrane uvijek pomno spakira u odvojenu vrećicu da bi bila na dohvat siromasima namjernici­ma.

     Kolinda je bila najavljena da će doći prije koji tjedan na Ge- rontološki tulum u Zagrebu, no u zadnji tren je otkazala. Ima preča posla, nego promatrati umirovljenike čak i kad plešu i reci­tiraju. Zapravo, čuđenju nikad kraja, otkud im uopće za to snage. Uz sve fenomene koji bujaju u Hrvatskoj, sada imamo i fenomen malodušja po ministru Horvatu, a i definitivno zabetonirani feno­men političke elite koja ignorira i zanemaruje svoje stare.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

  

Korizma je

 

     Gotovo svakoga dana susretnem nekoga tko me pita čega sam se odrekla u ovo korizmeno vrijeme. Najveći šok je za vjernike kad kažem da se ničega nisam odrekla. Na­staje minuta šutnje, neugo­da sugovornika i znam da misli otprilike ono što bi sva­kome prvo palo na pamet: „to mi treba kad sam zna­tiželjna". Odmah prekidam gromoglasnu šutnju i po­kušam objasniti. Ja se neću zavjetovati da ću se nečega odreći tijekom korizme. Sebi sam obećala i zavjetovala se da ću se više družiti s unu­čicom, da ću posjetiti jednu moju tetu, bolesnu i staru, s 90 i koju godinu. I ne samo da ću je posjetiti samo ja, već ću u posjet povesti moju unuku i kćerku. Znam da će je to usrećiti i da ćemo jedno poslijepodne prove­sti u ugodnom razgovoru i sjećanjima na naše drage koji nisu živi. Podijelit ćemo uspomene i na trenutak će oni biti tu, s nama. Naravno, u posjet ćemo joj donijeti obaveznu kavu i nešto voća.

     Posjetit ću još nekoliko starih i osamljenih prijate­lja te nekoliko članova naše udruge, osobito one koji su u domu. To su moji darovi, uz, naravno, obvezno voće, sok, neki kolačić, čaj i kavicu.

     Zapravo, doista ću se dje­lomično odreći gledanja ne­kih mojih omiljenih emisija ili ću propustiti neki koncert, jer ću se predugo zadržati s nekim u pričanju o proš­losti, jer budućnost ne do­nosi neka nova uzbuđenja; jednolična je i predvidljiva. Počela sam upravo prije nekoliko dana opet paziti na sadržaj i količinu obroka, jer sam se opustila, nakon perioda dijete za smanjenje „kilograma tjelesne mase" i opet počela debljati, a to, naravno, ne želim.

     Dakle zamijenila sam samo teze o odricanju u korizmi, kad je ono u sva­kodnevnom životu i češće prisutno kod većine ljudi zbog nedostatka novca, a naglasila pozitivan osjećaj darivanja onog najvredni­jeg u životu svakog čovjeka - prijateljstva i poklanjanja sebe i dijela svoga vremena drugome.

     Na osvješćivanje ova­kvog mog pristupa naveo me jedan filmić, koji mi je pokazala naša urednica (po­nekad idejna savjetnica), a radi se o siromašnom dječa­ku koji je imao svoju kutijicu za užinu praznu i zbog toga se sramio. Dok je bio vani, djeca iz razreda u kutiju su mu stavili od svojih užina po zalogaj i tada su svi ima­li jednako. Za sve je to bio sretan doživljaj! Osobito za darivatelje.

     Ustvari, za malo vlastitog odricanja poklanjamo dru­gome veliku sreću i veselje.

     I sada pitanje svih pita­nja! Svi se vjernici odriču u korizmi nekih svojih poroka, najčešće sam se godinama naslušala „zdravih" osobnih odricanja (interesantno i sada su to „top" poroci), kao što su jelo i piće, pušenje, previše gledanja televizije ili kod mlađih igranje igrica na mobitelima. Mogu li se sada odjednom svega toga odreći, a dio toga i dio sebe darovati drugome?

     Korizma je vrijeme da očistimo djelomično svo­je tijelo i svoje misli, ali ne samo to, vrijeme je da nauči­mo dobrotu dijeliti i darivati drugima. Svako odricanje u našu korist trebalo bi za uzvrat imati dvostruko više darovanog, a to je najvažnije za mlade članove obitelji, ali i za starije i siromašne, odno­sno za sve one u potrebi.

     Uz sve ove savjete, mož­da je krajnje vrijeme da se svi odreknu tijekom korizme bjesomučno tipkati po svo­jim mobitelima uvijek i na svakom mjestu.

     Kamo god se čovjek okrene vidi ljude sa žicama koje vire iz uha, a čarobna napravica je trenutno u ne­kom džepu ili u ruci. Neki od­sutno gledaju kroz prozor, a oni koji stoje nastoje izvesti neki pokret u ritmu, ako ima mjesta za to. Vidjela sam mladića i djevojku od kojih je svatko imao po jedan krak žice u svom uhu i zajedno su tapkali neki čudan ritam na malom prostoru pored vrata autobusa. Sastaju se dvije prijateljice i sjede u kafiću pored našeg stola i svaka u svom filmu sa svojim misli­ma i sličicama. Nas tri smo se možda zanijele i smijale se, pa su nas prisutne dame srdito pogledale, a jedna je glasnije rekla „možete vi malo tiše". U autobusu susre­ćem i neke mame koje, čim uđu u autobus, djetetu od četiri ili pet godina daju da se igra na mobitelu, kako bi bilo mirno.    Osvrnite se u ka­fićima, tramvajima, autobu­sima i vidjet ćete mnoge koji sjede ili hodaju kao zombiji u svom svijetu. Zamolite ih da se vrate u sadašnjicu.

     Pitam se jesmo li sposob­ni? Jesmo, ali jesmo li spremni odreći se nečega za dobrobit drugih, a i za svoju korist?

     Svakako slijedite svoj put, odrecite se svega što vam smeta. Podarite i dio dobrote s potrebitima, jer ovo je milosno vrijeme. Osim Bogu, neka se čovjek vrati čovjeku i ljudi ljudima.