UVODNA RIJEČ

Izaberite bolje!

Piše: Jasna A. Petrović

     Neznate za koga biste glasali, jer vam je dojadilo tri deset­ljeća vladavine HDZ-a, uz povremeno ubacivanje SDP-a. Zapravo biste radije glasali za socijaldemokratsku opciju, jer vjerujete da će „ljevičari" biti skloniji malom čovjeku i socijal­nim pitanjima, a kao umirovljeniku s prosječnom mirovinom od samo 2.524 kune, itekako vam je važnije pitanje preživljavanja od ideološkog nadmetanja. Pun vam je kufer ustaša i partizana, a domoljublje ne mjerite stranačkom knjižicom. Iako umirovljenici uglavnom nisu aktivni članovi političkih stranaka, njihov glas doista odlučuje na izborima, a mogao bi i presuditi. I što sada?

     Na društvenim mrežama stariji građani sve više zazivaju neku treću opciju, ali im ovogodišnja ponuda nije dovoljno uvjerljiva: pjevač koji zagovara ministarstvo sreće, mostovi prema tradici­onalizmu ili oni s imenom i prezimenom.

     Na prošlim su izborima mnogi svladali abecedu varljivosti političke ponude, i razočarano shvatili da su njihovi glasovi samo poslužili za carsko uhljebljenje Mislava Kolakušića i Velibora Sinčića, ili za očuvanje saborske fotelje vječnog predstavnika umirovljenika Silvana Hrelje. Neće vas privući niti bivši ministar Mirando Mrsić kojemu je glavni slogan da je „protiv Bere". Možda ste i vi protiv Bere, i protiv Plenkovića, i protiv Škore ili Petrova, ali za nekoga morate glasati.

     Zato nemojte glasati za pojedince, već za programe. Pogle­dajte što vam tko obećava, koliko veću mirovinu, kakvu obiteljsku mirovinu, koliko godina priznatog staža po djetetu, koliko novih domova za starije i nemoćne, kakvu minimalnu mirovinu, kakve mjere protiv siromaštva najugroženijih. Ima još puno pitanja za koje potražite odgovore. Možda će to, istina, biti tek obećanja, kićeno pretjerivanje, poigravanje s brojkama. Ali i to ima svoju težinu. Znači da kroz svoju ponudu, ma kako nestvarnu i pre­tjeranu, nude nešto baš vama. Da im je stalo do vašega života jer su se barem potrudili napisati nešto što bi vam moglo vratiti dostojanstvo. A onda ih imate i za što prozivati, pitati, suditi im. Osim programa, pogledajte koliko je gdje lopova, kriminala, nemorala, korupcije. Nigdje nije sve oprano i čisto, ali barem gledajte gdje je takvih manje.

     I, ne, nemojte ni pomisliti da ne odete glasati. Vaš je glas va­žan, jer to je stvarno jedan od rijetkih trenutaka kad glas svakog čovjeka ima jednaku vrijednost. Doista je jednakopravan već time što svatko ima samo jedan glas. Slobodan je izbor iskren izbor, a odluku o tome kako će glasati birač donosi samostalno; slobodno odlučuje o izboru predstavnika koji će u njihovo ime odlučivati.

     I ponosno se svečano odijenite i odite na biralište, bilo sunce ili kiša. Vaše dostojanstvo je vaše pravo da to učinite. Da izabe­rete. Sreća nikada nije umanjena kada je podijeljena s drugima.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

  

O veljači, Valentinovu i ljubavi

 

     Odahnuli smo. Prošao je najozloglašeniji mjesec. Tjedan dana prije njegova početka za­počeli smo s proslavama i trošenjem novca. Trebalo je darivati sve u obitelji, prija­telje, suradnike, pa i najbliže susjede. Peglali smo kartice da i sebe nagradimo novom toaletom, cipelama, pa i no­vim mirisima. Razmišljali smo - naradili smo se, stariji smo godinu, pa red je da i sebe počastimo. Nakon dugih tri­desetak dana počeli su stizati računi.   Obećali smo si u tim trenucima da ćemo biti opre­zniji u trošenju novca, ali... Evo novog izazova.

     Veljača je najkraći mjesec u godini, ali dani su sve dulji. U mome vrtu su upravo pro­cvale visibabe, to znači da je i proljeće blizu. A onda ono najvažnije - stiže Valentinovo, Dan zaljubljenih. Dobro je to da imamo svakog mjeseca barem jedan dan za neko slavlje, za opuštanje, za bijeg od pomalo grube stvarno­sti, za ljubav i za nadu.

     Ponekad nam mladi spočitavaju da se ponašamo neozbiljno, da to ne dolikuje ili ba­rem ne pristaje našim godinama. Ne znaju oni da sve ljudske po­trebe traju dok

je čovjek živ. Kao što trebamo je­sti svakoga dana da bismo živjeli, isto tako mora­mo zadovoljavati i svoje emocionalne potrebe. Ljubav je jednako potrebna svima, bez obzira na godine. Mijenjaju se samo oblici i in­tenzitet.

     Evo, već se dvadestu go­dinu družim sa starijim ljudi­ma. Starim sa svakim od njih. Rješavala sam probleme više od 2.000 osoba. Nijedan pro­blem nije bio isti, ni približno sličan. Sada je vrijeme da se sjetim onih radosnijih rješe­nja, osobito onih sretnih, lju­bavnih. Za ljubav godine ne­maju osobitog značenja.

     Starije osobe spremne su i sposobne voljeti i biti voljene do kraja života. S godinama ne pada ni intenzitet ljubavi, jedino se možda malo pro­mijene i prilagode oblici iz­ražavanja. Starost je ipak mir­nije doba. Sjećam se jednog bračnog para koji je redovito dolazio na ples i nakon 70 godina braka. Proplesali bi lagano gotovo cijelu večer nježno zagrljeni. I kad nisu plesali ozareni su gledali mla­đe koji su ponekad izvodili prave vratolomije. Sjećam se i jednog rokerskog para. On u crnim hlačama i bijelom sa­kou, lakiranih cipela i partne­rice mu u „balerinkama", kako su pokušavali biti „oni čageri iz davnih sedamdesetih". Par plesača (kasnih šezdestih go­dina) koji su u krugu plesali drmeš žarom najviše tride- setogodišnjaka. Kasnije sam čula od poznavatelja i izvođa­ča narodnih plesova da se dr­meš smatra erotskim plesom. Na plesu se susreću i neki ne­poznati ljudi. Sjećam se priče gospodina kojem je umrla supruga i sa svojim je prija­teljem za stolom pričao kako je sada osamljen i da bi že­lio upoznati neku slobodnu ženu za druženje. Gospođa koja je sjedila s druge strane našalila se i rekla „ja sam slo­bodna". I tako je sve počelo. Nakon godinu dana zajedno su počeli živjeti, a nakon dvi­je godine su se vjenčali. Ona mi je telefonirala i pitala je li dobro učinila, nakon što je 10 godina bila udovica. Naravno da je dobro učinila. Starenje i starost lakše se podnose ud­voje.

     Često me starije osobe pitaju je li normalno što ima­ju potrebe za seksualnim životom. Naravno da je i to normalna životna potreba. Individualne potrebe i mo­gućnosti su različite, ali par­tneri se moraju prilagođavati jedno drugom. Bolesti, ali i različito starenje kod dijela starijih osoba uzrokuju pro­bleme u spolnim odnosima.

     Uz malo dobre volje, ljubavi i razumijevanja moguća su za­dovoljavajuća rješenja. Mladi često smatraju da to ne priliči njihovim roditeljima i kariki­raju njihove potrebe, što je u najmanju ruku nekorektno. Zapravo bilo koji oblik ismi­javanja potreba ili navika sta­rijih osoba je oblik zlostavlja­nja. Neslane šale, primjedbe i neukusna pitanja vezana za seksualne potrebe nisu du­hovita, ni za starije, ni za oko­linu i nedopustivo je šaliti se na taj način.

     U novije se vrijeme govori o gerontodomaćici (časnoj ulozi u životu starijih osoba) i o gerontosponzoruši, mlađoj ženskoj osobi koja traži bo­gatog starog muža. U savje­tovalište mi je došlo u toku ovih 20 godina, a osobito po­slije domovinskog rata, više od 50 muškaraca i žena upra­vo s tim prijedlogom. Bilo je dosta otpora i problema od članova obitelji upravo od muškaraca, iako je samo otprilike 50 posto slučajeva bila naglašena veća razlika u godinama. Dio obitelji je lako pristajao da žena nasli­jedi samo mirovinu. U neko­liko slučajeva je u pozadini je bila lukava ideja da se na taj način riješe briga i skrbi. Oni su se zapravo riješili svojih obveza i prenijeli ih na novu ženu, jer mirovinu ionako ne bi mogli naslijediti.

     Sjećam se i samo desetak slučajeva u kojima je žena bila materijalno situiranija, ali nije bilo velike razlike u godinama. Dio obitelji to je čak smatrao jako sramotnim odnosom, a u većini se zapra­vo radilo o pravom emocio­nalnom odnosu. I u tim godi­nama „može se desiti ljubav", kako reče pjesnik.

     Na zapadu su česti brako­vi starijih žena (osobito sta­rijih filmskih glumica), pa se onda govori o takozvanom sindromu Joan Collins, koja je u stvarnom životu trenut­no udana za dečka mlađeg tridesetak godina. Kod nas to dosad nije bilo u praksi, ali kako oponašamo Zapad, možda i to doživimo.