UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

   Prošao je crni petak...

 

     Prošao je „crni petak" i sada dolazi najveseliji dio godine. Dolazi mjesec radosti i veselja. Kod nas još nije pošteno ni zaživio taj „crni petak". Možda zapravo imamo i više crnih petaka tijekom go­dine, pa nas ovaj toliko ne pri­vlači. Možda još nismo navikli da jedan crni petak u godini može biti jako dobar i blistav ako uhvatimo dobar popust i „obogatimo se" blistavim no­vim ruhom za jako malo nov­ca. Osim ako nismo prazno­vjerni pa držimo da nam petak nije dobar dan.

     Dolazi sada najveseliji mje­sec u godini, prosinac, vrijeme došašća. Ovaj ćemo mjesec nastojati živjeti radosno, puni vjere i nade da će nam biti bo­lje. Radovat ćemo se, jer oko nas će sve biti okićeno; pro­lazit ćemo ulicama i trgovima grada osvjetljenima tisućama lampiona; cijelog dana i dobar dio noći uživati u novom bo- žićnom ruhu grada; susretati davno zaboravljene prijatelje i sudarati se s bučnim turistima. Istovremeno nećemo mož­da ni zapaziti visokog, mršavog čovjeka, koji ide usporedno s nama i ne primjećuje nas, koji je odlutao mislima u neko ljep­še i sretnije vrijeme. Osamljen je, možda bi sjedio negdje s prijateljima i pijuckao, pričao o sebi, ali zna da je upravo podigao mirovinu koja nije dostatna da plati gazdi stano­vanje i režije. Razmišlja on o,      promjenama u mirovinskom sustavu koje su upravo ovih dana u populaciji umirovljeni­ka najvažnija tema. Mnogo ne razumije, ali zna da se ne može sve toliko promijeniti na bolje da bi on mogao dobro živjeti od svoje mirovine.    Radio je u građevinarstvu, razbolio se i otišao u invalidsku mirovinu koja iznosi 1.300 kuna. Pone­kad radi na crno s nekim pri­jateljem zidarom koji mu plati da može preživjeti. Sada nema posla. Gdje će i kako dočekati Božić? Frustriran je i bijesan.    Odlazi u susjedni kafić na kavu, ali da otjera crne misli, neće dolijevati još „crnila" pa popije jedan „konjačić" i tada dobije hrabrosti i posvađa se s prijate­ljem kojeg je susreo, a koji ima pet puta veću mirovinu. Do­lazi k meni i ispričava se zbog svađe, ali kaže da je „puknuo". Priznaje da sve češće razmišlja o samoubojstvu. I sjetim se su­sjeda koji je prije nepunih mje­sec dana doista tako i skončao život zbog nerazumijevanja obitelji. I ne mogu zaboraviti da i statistički podaci govore kako iz godine u godinu raste broj starijih osoba koje same odlučuju o vlastitom umiranju, jer nema dovoljno razumijeva­nja za njihove probleme ni u obitelji ni u društvu.

     Ipak razmišljam o starijim osobama koje još uvijek imaju dovoljno energije i razumije­vanja približiti se prijateljima ili osobama iz susjedstva koje imaju problema i nisu, zbog niza osobnih, obiteljskih ili materijalnih mogućnosti, u stanju nositi se sa životom u starosti. Imamo li sreću da živi­mo u dobrim odnosima s obi­telji ili sami, pokušajmo ovih blagdana učiniti iskorak i u našem životu i ponašanju. Po­kušajte obići staru osamljenu prijateljicu ili prijatelja, susjeda ili dalekog rođaka. Unesite u njihov dom dio radosti pomo- zite im pospremiti stan ako to nisu u mogućnosti, odnesite im nešto hrane koju ste sami s ljubavlju pripremili, podijelite kolače ili ih pozovite na objed u vlastiti dom.

     U udrugama organiziraj­te prigodna druženja. Okitite prostor i svakome poklonite sitnicu (kuglicu ili neki ukras za bor koji ste sami u udruzi izradili, jedan kolačić ili makar bombon), jer nije važna vri­jednost poklona nego iskrena želja i činjenje radosti drugo­me. Neke će podružnice ima­ti domjenke uz glazbu i ples, što je jako dobro i korisno za starije osobe. Netko se tada prisjeti samo veselih i sretnih dana iz svoje mladosti. Netko drugi možda razmišlja o nekim svojim životnim neuspjesi­ma ili promašajima, o ljudima koje je volio, a više ih nema, o svojoj osamljenosti, bolesti, siromaštvu, o smrti i vlastitom umiranju. To uglavnom javno pokazuju, jer podsvjesno traže pomoć. Na njih treba obratiti posebno pažnju.

     Najhrabriji će organizirati i doček Nove godine kao vrhu­nac završetka jedne uspješne godine i radosti na daru još jedne nove. Hrabrost je osta­ti budan cijelu noć, jesti i piti, plesati i sve to preživjeti.

     Ovih dana obilazeći grad, ma koliko god se žurili, zau­stavite se kod prodavača lista beskućnicima, ako možete kupite list i porazgovarajte s njim, ohrabrite ga i poželite mu sretne blagdane. Ako ste na kućnu adresu dobili čestit­ke nekih udruga čiji ih članovi sami izrađuju, ne zaboravite ih platiti. Donirajte ako ste u mo­gućnosti makar 50-100 kuna nekoj udruzi (naravno možete svojoj).

     Družite se i poklonite pa­žnju osamljenima, jer ovo je vrijeme koje slavi radost, ljepo­tu i mladost, a stariji se teško snalaze u novim odnosima u društvu, ali i u vlastitim obite­ljima, jer je sve veći međuge- neracijski jaz. I siromaštvo sta­rijih osoba je sve veće, jer više od 50 posto umirovljenika ima niske mirovine, u zoni su siro­maštva. Samoubojstva starijih osoba ne smiju se događati pored nas. Dužni smo zaštiti svoju generaciju.

     Ove smo se godine lijepo družili, surađivali uspješno i na zadovoljstvo svih naših člano­va, zajedno dijelili probleme generacije, a želim i vjerujem da ćemo to činiti još bolje u Novoj.

Blagoslovljen Božić i sret­nu novu 2019. godinu svima vama i vašim obiteljima želim od srca.