UVODNA RIJEČ

Kad si siguran i kad te nije strah

     Zašto su dvije najveće hrvatske umirovljeničke udruge, Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske, uputile čestitke Andreju Plenkoviću povodom pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima? Ne samo iz pri­stojnosti, već zato jer je iskustvo s Premijerom-Građevinom iz 2015. duboko ostalo u memoriji ovog naroda, ali ne kao pošalica uz kavu, već kao bolni osjećaj nesigurnosti.

     Nije bitno jesu li starije osobe diljem Hrvatske masovno dale svoje povjerenje upravo Plenkoviću, a jesu. Nije bitno niti je li njegov prosječni glasač nižeg obrazovanja, gdje je svaki deveti završio tek osnovnu školu, a jedva 26 posto ih ima fakultet, a baš je tako. Nije bitno je li u Sabor s njihove liste ušlo samo 9 žena od 66 sabornika, iako je sve to bitno. Najbitnije je da je    Hrvatska nasuprot strahu birala - sigurnost. HDZ nije samo odglumio predizbornu kampanju „Sigurna Hrvatska", već nam je svima ponudio kontinuitet, stabilnost i sigurnost. Vlada će biti formirana „preko noći", bez navlačenja i odugovlačenja, tr­govanja i korupcije na javnoj trpezi. To je ono što je pobijedilo sve druge stranke: taj osjećaj kad si siguran i kad te nije strah.

     Tek je iz rezultata ovih izbora moguće iščitati koliko je straha u narod unijela retorika Domoljubnog pokreta i dijelom Mosta, koliko su istupi Hasanbegovića, Glasnovića i Zekanovića i Ruže Tomašić, pa onda i Škore i Raspudića o silovanim ženama i po­bačaju, unijeli gađenja i nemira u duše građana. I tek je sada posve jasno da nije narod glasao za HDZ zbog korone, već zbog želje za normalnom zemljom. Tu normalnost je u ovom trenutku jamčio samo HDZ.

     Točno je i da je 40 posto glasača SDP-a (Restart) starije od 60 godina, jer je tamo ponuđeni jelovnik bio ravan bakanalijama starih Rimljana. Kao da je ponuda za umirovljenike napuhavana jer su im na listama bila uglavnom stara, potrošena lica, pa su ispisali svoju listu želja.

     Tako je jedina umirovljenička čestitka otišla Plenkoviću. Po­bjednicima i treba čestitati. U čestitki je pisalo i da ih podsjećamo kako je udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći u RH pao ispod 38 posto, da više od polovice umirovljenika prima miro­vinu nižu od hrvatske linije siromaštva koja iznosi 2.485 kuna, da je previše kontejner-umirovljenika, poniženih i prevarenih.

     Izrazili smo nadu da će nova Vlada pronaći načina da po­veća mirovine i uvede pravednije usklađivanje s rastom plaća, a svakako bi trebalo uvesti i novi model obiteljskih mirovina. Zatražili smo prijenos vlasničkih prava nad domovima za starije i nemoćne na županije i Grad Zagreb i još puno toga što bi se trebalo naći na dnevnom redu savjetodavnog tijela Vlade, Na­cionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe. Jer sigurnost nije samo floskula. Sigurnost ima cijenu i vraća dostojanstvo i blagostanje. Najvažnije je pravovremeno se zaštititi od onih koji se hrane vašim osjećajima nesigurnosti. Upravo to su glasači učinili.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Ponosni, ne ponizni

     U prošlom broju našega mjesečnika pisala sam o ljudskim željama. Urednik je tada kao moto izdvojio misao iz teksta: „Vaš je život samo vaš i jedino ga prilagođavajte sebi i svojim mogućnostima i tako formu­lirajte vaše želje i budite po­nizni i radosni kad ih ostva­rujete." Htjela sam napisati „ponosni", ali sam zabunom napisala „ponisni" i lektor je pretpostavio kako sam htje­la napisati „ponizni". Pretpo­stavljam da je bio zaveden u posljednje vrijeme često naglašavanim izrazom „biti ponizan" (osobito u vrijeme svjetskog nogometnog pr­venstva, kada su izbornik i dio nogometaša često, mož­da i prečesto, to naglašavali, pa je to izgledalo jako pa­triotski, iako je i tada prije svega trebalo naglašavati da smo kao nacija ponosni).

     Moja je poruka i tada i sada: starije osobe zaslužuju dostojanstven život i mora­ju biti ponosni, a ne ponizni članovi društvene zajednice.

     A sada malo jezično tu­mačenje, prema knjizi „Rječ­nik hrvatskog jezika" Vladi­mira Anića (izdavač „Novi Liber" 1991.) poniziti 1. (koga, što) zlonamjerno umanjiti čije značenje, uvrijediti, povrijediti čiji ugled ili dostojanstvo; 2. (se) dovesti se u nedostojan položaj.

     Mislim da će se svi složiti da ne trebamo biti ponizni i da ipak trebamo biti ponosni na svoje živote, jer, ma kakvi oni bili, oni su naši. Mi ćemo s njima rukovoditi dok nam mentalne i druge sposobno­sti budu u mogućnosti.

     Cijeli naš život proživimo zadovoljavajući zapravo uvi­jek i prije svega svoje želje. I upravo te naše želje su moti­vacija za aktivnosti i tijekom cijeloga života. Ostvarivanje želja čovjek mora strogo i ozbiljno kontrolirati, jer po­stoje određena društvena pravila.    Pojedinac ne smi­je ugrožavati realizacijom svojih želja druge ljude oko sebe, mora se prilagoditi grupi u kojoj živi. No, grupa ima svoje zakonitosti i pravi­la koja svaki pojedinac mora uvažavati. Ne može se ugro­žavati drugog čovjeka radi ispunjavanja vlastitih želja i ciljeva. Zapravo cijeli život i ljudsko postojanje moguće je uspješno i sretno provesti samo ako zadovoljavajući vlastite želje pomažemo i drugima ispunjavanje i nji­hovih. Živjeti u skladu s druš­tvenim normama i zakonima zajednice učimo cijeli život. Zato budimo na njih pono­sni, jer samo ponosni ljudi mogu biti i sretni ljudi.

     Mislim da u životu ne trebamo biti ponizni, već dostojanstveni i ponosni na ono što radimo, kako organi­ziramo svoj život u obitelji i društvu i što smo sve uspjeli unatoč mnogim problemi­ma, usponima i padovima tijekom života.

     Poniznost u starosti teže se podnosi nego u mladosti, jer kad je čovjek mlad ima daleko veću mogućnost iz­bora za poboljšanje kvalite­te života, psihički je snažniji i lakše se prilagođava promje­nama.

     Umirovljenici i starije osobe vrlo teško podnose omalovažavanja i poniženja koja doživljavaju gotovo svakodnevno u obitelji i u društvu. Znamo da je go­tovo pola umirovljeničkog korpusa vrlo siromašno (52 posto umirovljenika ima mirovine niže od linije si­romaštva), znamo da svaki ima prosječno najmanje tri kronične bolesti, da često žive sami ili pak da im člano­vi obitelji nisu u mogućnosti pomoći, jer imaju male plaće ili su nezaposleni, a najnovi­ja pošast je odlazak mladih u druge zemlje „trbuhom za kruhom", pa ostaju sami što psihički najteže podnose.

     I društvo nas svakodnev­no ponižava, jer govori se da ima previše umirovljenika, pa da ne možemo imati veće mirovine. Nameće nam se krivnja da smo prekratko ra­dili, ali nijedan umirovljenik nije stekao mirovinu mimo propisa koji su tada bili va­žeći, a upravo je obrambeni rat također regrutirao nove, relativno mlade umirovlje­nike.

     No, moramo se podsjetiti kako smo nakon rata privati- zirali i ono što se nije trebalo, a nešto čak ni smjelo. Gos­podarski je razvoj stagnirao. I došla je nova mirovinska reforma. Iako se gotovo sve mirovine još uvijek isplaću­ju iz sredstava prvog miro­vinskog stupa za povećani broj umirovljenika, uplaću­je se u prvi mirovinski stup pet posto manje (to je sada privatna štednja novih umi­rovljenika, a našu su šted­nju „potrošili" naši roditelji za svoje mirovine). Sada mi to ispaštamo! Tko nam je kriv što nismo znali štedjeti! Tada smo bili ponizni, a da­nas smo poniženi. Jedino što nam sada ostaje je da sami sačuvamo svoj ponos i do­stojanstvo!

     Sada govorimo često i o zdravstvenom turizmu i o or­ganizaciji zimovanja stranih umirovljenika u našim topli­cama ili u hotelima na moru, jer oni to mogu. Oni će prezi- mjeti ovu zimu u udobnosti naših hotela na moru i lječili­štima, a i mi ćemo preživjeti u slabo ugrijanim stanovi­ma, ali toplim tramvajima, udrugama, knjižnicama, city centrima. Žilav smo mi na­rod.

     Promjene zakona o mi­rovinskom sustavu nastoje to ublažiti za one najniže mirovine jednokratnim po­većanjem, a za ostale više manje se neće ništa promije­niti.    Ostaju usklađivanja dva puta godišnje prema indek­su rasta cijena i prosječne plaće, umirovljenici će moći raditi uz zadržavanje mirovi­ne uz puno više „kozmetič­kih" promjena. Sve to je ne­dovoljno za dostojanstven život, no ponos nam nitko ne može oduzeti.