UVODNA RIJEČ

Kad si siguran i kad te nije strah

     Zašto su dvije najveće hrvatske umirovljeničke udruge, Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske, uputile čestitke Andreju Plenkoviću povodom pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima? Ne samo iz pri­stojnosti, već zato jer je iskustvo s Premijerom-Građevinom iz 2015. duboko ostalo u memoriji ovog naroda, ali ne kao pošalica uz kavu, već kao bolni osjećaj nesigurnosti.

     Nije bitno jesu li starije osobe diljem Hrvatske masovno dale svoje povjerenje upravo Plenkoviću, a jesu. Nije bitno niti je li njegov prosječni glasač nižeg obrazovanja, gdje je svaki deveti završio tek osnovnu školu, a jedva 26 posto ih ima fakultet, a baš je tako. Nije bitno je li u Sabor s njihove liste ušlo samo 9 žena od 66 sabornika, iako je sve to bitno. Najbitnije je da je    Hrvatska nasuprot strahu birala - sigurnost. HDZ nije samo odglumio predizbornu kampanju „Sigurna Hrvatska", već nam je svima ponudio kontinuitet, stabilnost i sigurnost. Vlada će biti formirana „preko noći", bez navlačenja i odugovlačenja, tr­govanja i korupcije na javnoj trpezi. To je ono što je pobijedilo sve druge stranke: taj osjećaj kad si siguran i kad te nije strah.

     Tek je iz rezultata ovih izbora moguće iščitati koliko je straha u narod unijela retorika Domoljubnog pokreta i dijelom Mosta, koliko su istupi Hasanbegovića, Glasnovića i Zekanovića i Ruže Tomašić, pa onda i Škore i Raspudića o silovanim ženama i po­bačaju, unijeli gađenja i nemira u duše građana. I tek je sada posve jasno da nije narod glasao za HDZ zbog korone, već zbog želje za normalnom zemljom. Tu normalnost je u ovom trenutku jamčio samo HDZ.

     Točno je i da je 40 posto glasača SDP-a (Restart) starije od 60 godina, jer je tamo ponuđeni jelovnik bio ravan bakanalijama starih Rimljana. Kao da je ponuda za umirovljenike napuhavana jer su im na listama bila uglavnom stara, potrošena lica, pa su ispisali svoju listu želja.

     Tako je jedina umirovljenička čestitka otišla Plenkoviću. Po­bjednicima i treba čestitati. U čestitki je pisalo i da ih podsjećamo kako je udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći u RH pao ispod 38 posto, da više od polovice umirovljenika prima miro­vinu nižu od hrvatske linije siromaštva koja iznosi 2.485 kuna, da je previše kontejner-umirovljenika, poniženih i prevarenih.

     Izrazili smo nadu da će nova Vlada pronaći načina da po­veća mirovine i uvede pravednije usklađivanje s rastom plaća, a svakako bi trebalo uvesti i novi model obiteljskih mirovina. Zatražili smo prijenos vlasničkih prava nad domovima za starije i nemoćne na županije i Grad Zagreb i još puno toga što bi se trebalo naći na dnevnom redu savjetodavnog tijela Vlade, Na­cionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe. Jer sigurnost nije samo floskula. Sigurnost ima cijenu i vraća dostojanstvo i blagostanje. Najvažnije je pravovremeno se zaštititi od onih koji se hrane vašim osjećajima nesigurnosti. Upravo to su glasači učinili.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

 

„Vesele" udovice

 

     Danas sam na radiju čula kako spikerica najavlju­je da će se u osječkom HNK-u prikazati Leharova ope­reta „Vesela udovica". Sjetih se te vesele udovice kojoj su mno­gi udvarali, dok je bezbrižno trošila novac koji je naslijedila od pokojnog supruga. Sjećam se da je ulogu pjevala jedna mlada, vrlo dobra pjevačica i da je cijela dvorana pokušavala nešto pjevati, ali zapravo bilo bi bolje da su šutjeli. No danas možda nitko ne bi pjevao tako zdušno, jer„sve manje ljudi po­znaje tu operetu, a i udovice nisu nimalo vesele, pa nema razloga da je se uopće izvodi", govori neki glas u meni.

     I ja se pokušavam sjetiti barem jedne „vesele udovice", ali teško mi to polazi za rukom. Sjetih se nekoliko „ovršenih" udovica i njihova užasa nakon muževljeve smrti. Plaču dani­ma i s neugodom se sjećaju svojih pokojnika. Jedna ima vrlo malu mirovinu, a pokojni suprug imao je znatno veću, ali se razbolio, bolovao dvije godine i za to vrijeme uzeli su 7.000 kuna gotovinskog kredi­ta, jer se suprug htio dodatno liječiti kod privatnih doktora, ali i kod iscjelitelja. I tako se novac brzo potrošio, suprugu se navodno doista popravilo zdravstveno stanje, ali je rela­tivno brzo preminuo. Dug u banci je ostao. Njena mirovina nije bila dostatna ni za plaća­nje režija, a i troškovi sprovo­da su pospješili dugovanje i Piše: Biserka Budigam, počele su stizati opomene, pa psihologinja          poziv banke da razgovaraju o reprogramu duga, no ona s 1.200 kuna mirovine nije mo­gla prihvatiti nikakvu obvezu da će dug vraćati na vrijeme.

     Nakon drugog poziva, dug je „prodan" privatnoj tvrtci da vodi dalje postupak naplate. Ona s ogorčenjem govori o tome kako se osjeća čovjek čiji je dug banka „prodala" jer „nema se vremena nitko u ban­ci time baviti". Očajna je, a k tome i podstanarka. Bolesna je, pa ne može raditi na sprema­nju stanova, što je običavala. I sada postaje pomalo srdita i na pokojnog supruga „kako ju je mogao ostaviti samu s tolikim dugom" i tako „troši" lijepa sje­ćanja na pokojnika.

Ili druga priča. Stariji par podigao je zajednički kredit za kupnju stana prije desetak godina dok su oboje radili i bili zdravi. Ona se prva teško razboljela i nakon dvije godine otišla u mirovinu s 2.200 kuna. Kćerka se udavala pa su i taj trošak nekako podnijeli i redo­vito otplaćivali kredit. Živjeli su skromnije, ali suprug je uspje- vao vraćati kredit. No suprug je, kaže gospođa „umro iz čista mira" od srčanog infarkta.     Nije mogla uzeti njegovu mirovinu, jer bi ona bila manja od njene i tako je počelo neplaćanje kre­dita i ovrha. Kćerka ne radi, ima malo dijete i ne može se brinuti ni za bolesnu majku, a svakoga dana situacija joj je teža.

     Razmišljam tako o nekakvoj pravednosti, o boljem životu u našoj domovini; upravo danas slušam optimistični, pomalo hvalisav govor premijera o tome kako su povećali mirovi­ne. Ali, zaboravio je reći da to i nije povećanje nego da je to usklađivanje s porastom pla­ća zaposlenika, da je upravo u posljednjih 10 godina miro­vina svake godine objektivno, uz sva „povećanja", u odnosu na prosječnu plaću zaostajala po nekoliko posto, pa se tako do sada „nakupilo" četrnaest posto minusa i da smo najsi­romašniji od svih drugih, čak i od umirovljenika iz našeg tran­zicijskog okruženja. Svake go­dine obećanje slijedi „od Nove godine", ali to vjerojatno neće naše mirovine bitno povećati.

     I sjetim se mojih roditelja i njihovih mirovina, od kojih su mogli jako lijepo živjeti. Bili su zadovoljni, jer se rad cijenio i bio je jedini kriterij za plaću, a onda i za mirovinu. Danas neki „mirne savjesti" prima­ju naknade za neke usluge koje su daleko precijenjene i koje nisu primjerene trenutku u kojem se nalazi cijeli proi­zvodni sustav i cijela država. Da nije to samo isprazna pri­ča pokazatelji su nemilosrdni: prosječno živimo tri godine kraće, sami odlučujemo kad ćemo umrijeti (porast samou­bojstava u populaciji starijih), a da ne govorimo da je 52,5 posto mirovina ispod linije si­romaštva.

     Svakoga dana čujem od starijih osoba toliko tužnih priča da i sama postajem de­primirana, jer im ne mogu po­moći. Ne mogu im govoriti da će sutra biti bolje, jer ni sama u to ne vjerujem. Čini mi se da će biti još teže i gore za nas umi­rovljenike, jer ne otvaraju se nova kvalitetna radna mjesta da se zaposle mladi ljudi, pro­duljuje se vrijeme za odlazak u mirovinu, smanjuje se u ne­kim sektorima broj zaposlenih. Siromaštvo je prisutno i kod mladih jer rade za minimalac, na određeno vrijeme, nemaju stan, ne mogu, a većina nema ni hrabrosti, zadužiti se, jer u slučaju gubitka posla i ne­mogućnosti vraćanja kredita, mnogi izgube i dio novca zbog kamata i ovrha. Mislim da nova reforma mirovinskog i zdrav­stvenog sustava neće promije­niti ništa na bolje za više od 50 posto starijih osoba, a za ostale će biti kao i dosada.

     Ali, da se vratim na naše udovice, mislim da bi za njih sustav hitno trebao nešto uči­niti, jer ostale europske zemlje, ali i neke iz našeg okruženja imaju dio mirovine pokojnog bračnog partnera (30-50 po­sto), ili odredbu da se ne uma­njuje mirovina bračnog par­tnera ako je veća; neka bude stopostotna. Naime, uz dvije mirovine redovno su plaćane režije i troškovi stanovanja, a jedna nije dostatna niti za odr­žavanje stana.

     I na kraju ću odati tajnu da sam se sjetila i jedne doista vesele udovice kojoj je pokoj­ni suprug, inače odvjetnik s dobro uhodanim poslovima, ostavio dosta novca i nekretni­na za doista miran život. Ali to je ipak rijetkost.