UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

O izgubljenom optimizmu

 

     Prošla je zima, ali evo već dobrih mjesec dana je toplije. Proljetnice procvjetale i odcvjetale. Za očekivati je da se ljudi počnu radovati, a iz Europe, kažu naši političari, stižu neke ocjene koje govore da smo na dobrom putu, da se gospodarstvo oporavlja, da bolje živimo.

     A ja tjedan ili dva pri­mam samo nesretne ljude sa stotinama tisuća kuna duga, s nesretnim bakama koje ne mogu komunicira­ti s unucima, s prevarenim starim ljudima koji su izgu­bili nadu da će im biti bolje.

     Ispričat ću tri priče, isti­nite i životne. Priče koje traju već nekoliko godina. Priče ljudi koji se više ne na­daju boljem i ljepšem živo­tu, koji više nisu sposobni ni izreći riječ - optimizam. I meni se ponekad čini da je okrutno uopće ih nago­varati da budu optimistični i da vjeruju da će se njihov problem za njihova života riješiti. Čini mi se da je naj­bolje da prihvate življenje kakvo im određuju njihove okolnosti.

     Došla mi je baka koja ima dva unuka. Oba idu u niže razrede osnovne škole, ali svoju baku ne poznaju iako žive u istom gradu. Nji­hova se majka posvađala sa svekrvom neposredno nakon njihova rođenja (sta­riji je imao jednu godinu, a mlađi je tek rođen) i od tada je i sin prestao posje­ćivati majku, a nisu joj dali niti da ona njih posjeću­je. Baka je mislila da će ih proći ljutnja i nastojala je preko poznanika i šire obi­telji „umilostiviti" snahu, ali nije išlo. Obraćala se Centru za socijalnu skrb, ali oni su uvijek kazali da ne mogu nagovoriti snahu da se s njom pomiri. Uvrede koje

su dijelile jedna drugoj do­ista su bile vrlo neugodne i trajno su ostavile trag, od­nosno postale su nepremo­stiva barijera.

     Sada je doista teško naći neki „recept" kojim bi se prešla ova rijeka natalože- ne mržnje koja i dalje buja i raste, jer ni jedna strana nije dovoljno spremna po­pustiti. Baki sam predložila da ona pokuša pomirbu, da prizna da je pogriješila i da je doista u ljutnji uvrijedila snahu, da prva, ukoliko joj je doista stalo do unuka, traži oprost. No baka tvrdo­glavo ne pristaje, jer, kao, nije to zaslužila od snahe (po njenom, zbog sto razlo­ga materijalne naravi). Osim toga ne vjeruje da bi snaha popustila, a ona bi ostala ponižena. Pokušavam joj objasniti da nije dobro biti „zlopamtilo" i da treba vje­rovati da je i snahi dosta ne­trpeljivosti, svađe i mržnje. Nazvah snahu, objasnih razlog moga nastojanja da djeca imaju baku, pristojno je odgovorila, ali je katego­rički odbila moj prijedlog, rekavši da ne vjeruje da bi to bilo ikome korisno, jer sada svi žive svoj život po vlastitim mjerilima. Uvje­rena sam da bi članovi ove obitelji našli zajedničko rje­šenje da su optimističniji i da si pruže priliku da budu ljudski sretniji.

     Druga je priča o udovi­ci s mirovinom po umrlom suprugu u iznosu od 1.600 kuna i ovrhom od 50.000 kuna. Podstanar je, a uzela je kredit prije sedam godi­na koji zbog smrti supruga nije mogla vraćati. U tre­nutku dizanja kredita obo­je su radili i vjerovali su da će se riješiti kredita u pred­viđenom roku. Ne vjeruje u bolje sutra i u rješenje svog problema.

      Bio je i jedan gospodin koji ima 2.000 kuna mirovi­ne, no od toga plaća 1.200 kuna za stan kao podsta­nar. Umirovljenik je zbog profesionalnog oboljenja, ali trudi se preživljavati, pri­hvaća savjete i moli pomoć kako bi možda dobio neki gradski stan na korištenje i kako bi smanjio troškove života. Na momente djelu­je krajnje optimistično, a na momente ga uhvati mrak pesimizma.

I što reći tim starim lju­dima i dijelu onih (oko 500.000) koji imaju miro­vinu manju od 2.000 kuna kakva im je budućnost, kako im vratiti dostojan­stvo i optimizam življenja? Optimizam, kažu, mijenja ljude, utječe na njihovo zdravlje, na dužinu i kvali­tetu života.

     Ali, koja je perspektiva i mladih za bolji život uz nesigurna radna mjesta na određeno vrijeme, s nemo­gućnošću da dobiju kredit i osiguraju smještaj za svoju obitelj? Optimizam nestaje s generacijom mladih koja se sve više iseljava u potra­zi za „svojim mjestom pod suncem", ali i sa starima koji ne mogu preživjeti i ima­ti dostojanstvenu starost. Naša je generacija „odluči­la" smanjiti prosječan broj godina u kojim će umrijeti u odnosu na europske star­ce, zasad, samo za tri godi­ne u prosjeku, ali ako tako nastavimo živjeti možda to smanjimo i za više godina.

     Ponekad, eto, ima dana kad i moj vječno prisutan i silno jak optimizam poč­ne tonuti.     Pitali su me neki dan koji je moj recept za budućnost i odgovorila sam da ne znam.    Sada po­činjem o tome razmišljati, ali nisam sigurna da sam na dobrom putu.