UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

 

    

Kada prestajemo biti mame?

 

     Prošla je Nova godina, prošao je siječanj i „si­ječanjska    depresija". Trebalo je početi već rano karnevalsko raspoloženje i ludovanje, ali ipak to nije zahvatilo baš sve, pogotovo ne starije. Eto u psihološko savjetovalište stiže prva po­sjetiteljica koja je odlučila potražiti pomoć, ne za sebe, nego za svoga 40-godišnjeg sina koji se ni nakon uspješ­no završenog fakulteta i na­kon desetogodišnjeg uspješ­nog zaposlenja „izgubio u bespućima surove stvarno­sti". Iznenada, zbog možda, kao što kaže majka „pretje­ranog izgaranja na poslu", dao je otkaz i povukao se u sebe.      Po cijele je dane kod kuće, sjedi za kompjuterom i prividno traži posao, ali ne nalazi ništa što bi prihvatio. Ne želi prihvatiti pomoć i tako već nekoliko godina. Sada je ona odlučila vratiti ga u sadašnjost i privoliti ga da i sam shvati i prihvati svo­je probleme i krene u borbu prije svega sa samim sobom. Izbjeglištvo i rat je privreme­no potisnuo, ali sada je stigla „zakašnjela reakcija".

     Druga me iznenadila jedna volonterka, koja radi s teško oboljelim osobama, mama čija je kćer psihologi­nja nezaposlena. Majka sad traži „vezu" za posao svojoj kćerki. Traži zapravo nekoga tko bi je saslušao, da može „olakšati dušu" jer nije joj jasno da mladi nemaju mo­gućnost zaposliti se nakon završenog fakulteta. Boji se da i njena kćerka (kao mno­go drugih mladih) ne ode negdje daleko od nje, „u neku stranu, daleku zemlju".

     Prijateljica i suradnica ima sina koji već 10 godina bezuspješno traži posao, koji je poslao stotine molbi na natječaje za raznovrsne poslove (čak i za one za koje se traži niži stupanj obra­zovanja), koja je i sama kod bivših kolega tražila posao za svoga sina. Na dobar dio poslanih molbi nije dobio ni odgovor, a pogotovo nije če­sto pozivan na informativni razgovor.

Ima slučajeva kod kojih je problem mala plaća; npr. roditelji znaju da sin ili kćer ako imaju obitelj ne mogu zadovoljiti ni osnovne potre­be npr. s plaćom od 3.000 kn mjesečno i opet stari rodite­lji moraju biti na ispomoći u čuvanju unučadi, kuhanju za obitelj, a najgore su situaci­je, ako imaju mali stambeni prostor u kome žive i po tri generacije, a ponekad čak i četiri u sobi-dvije.

     S druge strane mnogo majki i poneki otac dođu potražiti savjet kako da sami u obitelji pokušaju ri­ješiti probleme koji nastaju u komunikaciji s odraslom djecom. Naime djeca tra­že materijalnu pomoć za kupovinu stana, za školova­nje svoje djece, traže diobu stečenih dobara roditelja jer, kako neki kažu, „ne mogu čekati da oni umru" tebi već sada željeli riješiti neke svoje „probleme" i potrebe. Istovremeno, djeca ne vrše samo pritisak na roditelje da podijele imovinu, nego su i vrlo česte, a ponekad i vrlo žestoke svađe među braćom i sestrama, jer su u pravilu i nekritični i pristrani i traže svatko za sebe više. U prvi plan stavljaju svoje potrebe, a ponekad i želje, a navode i svoje eventualne doprinose u pomoći bilo mlađoj braći ili roditeljima.    Svojim roditelji­ma „nabijaju" osjećaj krivnje ako žele sami zadržati npr. stan u kome žive jer drže da je „prevelik" za same rodite­lje. Još je gore kad mladi za­ključe da je najbolje samog roditelja smjestiti u dom bez obzira na zdravstveno stanje i želju da ostane živjeti u vla­stitom domu.

     Znam mnoge majke koje su nakon smrti supruga, imajući u vidu potrebe i želje

vlastite djece, podijelile imo­vinu na koju nije ni jedno di­jete imalo ozbiljniju primjed­bu. Problemi su počeli vrlo brzo nakon podjele, a osobi­to kad je dvoje ili više djece trebalo koristiti istu nekret­ninu npr. vikendicu problem je bio u vremenu korištenja, u razmještaju namještaja, o plaćanju režijskih i drugih troškova održavanja, o pro­storu za boravak majke. Maj­ka više nije formalni vlasnik, već samo traži mogućnost korištenja. No onda djeca počnu postavljati uvjete: da ljetuje s maloljetnom unu­čadi, da za njih kuha i pazi ih, što s obzirom na godine nije mogla pristati. Sada ide s umirovljenicima u organi­zirano ljetovanje. Djeca pak ljetuju u obiteljskoj vikendici i nisu zadovoljna podjelom, a ona se osjeća krivom.

     U pravilu savjetujem svim starijim osobama da uprav­ljaju sami vlastitim životom i imovinom dok mogu, ali naglašavam da postoje i po­sebnosti i iznimke. Upravo zbog nekih emocionalnih odnosa prema djeci o svojim se postupcima i odlukama uvijek treba posavjetovati sa stručnjacima - psihologom i pravnikom. I koliko god če­sto mislimo da nas mladi ne razumiju i da nas ne trebaju, ipak iskustvo govori da smo za svoju djecu bez obzira na njiihovu i našu dob uvijek njihovi roditelji. I uvijek im trebamo pomoći.

     Tako ćemo već sutra, moje kolegice koje volontira- ju pomažući strijim osobama na bezbroj različitih načina i ja, obavljati poslove u Sindi­katu umirovljenika, a onda ćemo odjuriti na nove zadat­ke kao mame, bake, svekrve, punice, prijateljice ili samo dobre susjede, pa i samo kao dobre osobe.

Uvjerena sam da ćemo dok živimo uvijek biti dobre mame... jer biti majka je po­slanje, a ne poziv ili posao.