UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Kako upravljati životom

 

     Evo nas opet na nekom početku, na početku nove godine. I ove smo, kao i svih ranijih godina, napravili obračun uspjeha i neuspjeha, radosti i tuga, gomilu propusta i poneki uspjeh. Obećali smo sami sebi da nećemo ponoviti ni jednu pogrešku. Duga je godina, s mnogo izazova i opasnosti, pa će sigurno opet biti i pogrešaka. Intere­santno je da smo za sve pro­puste opet nalazili opravda­nja na „svojoj strani" i da je za pogreške uvijek bio „kriv netko drugi", najčešće netko iz obitelji ili od prijatelja i po­znanika, ali i razni akviziteri i „prodavači usluga i predme­ta koji su potrebni za bolju kondiciju i zdravlje, a time i ljepši, sretniji i zdraviji osta­tak života". Opravdanja su bila najčešće „poslušao sam njihove savjete", „namjerno su me prevarili", „nisam mi­slio da imaju loše namjere" i tome slično.

     Tijekom protekle godine naslušala sam se puno priča o promašajima starijih oso­ba za koja su najvećim dije­lom bili sami krivi. Osobito je to bio problem kod osoba koje su uz probleme starenja bili i kronični bolesnici koji su često koristili, za obavlja­nje nekih poslova, bliske čla­nove obitelji ili prijatelje. Ve­lika većina, njih dvadesetak, iako nisu bili nepokretni, po­dizanje mirovine povjeravali su mlađim članovima obite­lji, koji su uglavnom svakoga mjeseca dio novca podizali i za vlastite potrebe. Desetak ih nije znalo provjeriti stanje tekućeg računa ili nije uop­će sumnjalo u poštenje, pri­mjerice, svoje kćeri ili sina. Kad je došlo do blokiranja računa ili u jednom sluča­ju i do ovrhe bilo je kasno, a onda su nastupile i svađe u obitelji. Na sreću nije bilo težih materijalnih posljedi­ca, jer se radilo o relativno niskim mirovinama pa su računi blokirani relativno rano. Ipak ostali su zategnu­ti odnosi u obitelji, a starije osobe su promijenile svoje ponašanje i odnos prema svojoj imovini. Od svih njih samo je jedan umirovljenik smješten u dom za starije osobe odlukom Centra za socijalnu skrb, jer je živio s nezaposlenim sinom i unu­kom, a u međuvremenu se i razbolio, pa nije mogao ostati živjeti u vlastitoj kući.

     Svaku stariju osobu uvi­jek nastojim uvjeriti da ne smije odustati od upravlja­nja vlastitim životom i življe­njem, jer starost nije bolest. Starenje je proces u čovje­kovu životu koji traje. I upra­vo je lijepo stariti svjesno i aktivno. I starenje mora pro­laziti po određenom progra­mu koji sami sačinimo kao i sva ostala razdoblja koja smo već uspješno apsolvira­li. Dok god je čovjek u mo­gućnosti upravljati svojom imovinom treba se tako i ponašati. Tako će sačuvati samopouzdanje i samopo- štovanje, a cijenit će ga više članovi obitelji i bit će bolje prihvaćen u krugu prijatelja i u društvenoj zajednici. Ni­kada ne smijemo svjesno, dok smo u mogućnosti, odustati od sebe i vlastitog života. Ne smijemo dopu­stiti da netko drugi njime upravlja i odlučuje umjesto nas samih. Ovakav stav po­nekad mladi proglašavaju neuračunljivost, pohlepom, nerazumijevanjem potreba mladih, pa čak i neuračunji- vošću starijih osoba. No to ne treba pokolebati starije, već ih treba poticati i psihič­ki osnaživati radom u grupa­ma da podignu svoj stupanj samosvijesti i upravljaju vla­stitim životom dokle god im to dopuštaju fizičke i umne sposobnosti.

     Isto vrijedi i za mnoge bolesne osobe bez obzira na godine starosti. Mnogo ljudi koji boluju od kronič­nih bolesti, recimo, dijabe­tičari, „visoko tlakaši", osobe s nizom rijetkih bolesti koje nisu u kategoriji invalidnih osoba, trebaju prije svega, da bi kvalitetno, samostalno živjeli, upravljati svojom bo­lešću, a ne da ona upravlja njima.

     Bolest treba „držati pod kontrolom" kako bismo mogli mi njome upravljati, kako bismo usprkos njenim učincima mogli slobodno živjeti, bolje reći treba se prilagoditi bolesti, ali ne dozvoliti da ona nas sputa­va već da se i ona prilagodi nama. Čovjek kad je bole­stan nikad nije sam uvijek je s njim i njegova bolest. Nikad ne smijemo dozvo­liti da nas sasvim obuzme i da nam mijenja raspolože­nja i stavove. Znam mnoge istinski sretne, teško bole­sne osobe koje su duhom i samouvjerenošću smanjile utjecaj bolesti na kvalitetu svakodnevnog života i pri­mjer su mnogima.

     Treba reći da upravljanje životom ili bolešću nije ni la­gano ni veselo, da ima uspo­na i padova, stanja sumnje u potrebu i cijenu odricanja, ali ako znamo krajnji cilj, a to je da živimo dostojanstveni­je i poštenije prije svega u odnosu prema sebi, ali i svo­joj obitelji.

     Starije osobe posebno ne smiju odustati od dosto­janstvenog kraja života. I ako ste ponekad u životu bili malodušni i napustili vlasti­te stavove i uvjerenja, na početku ove godine kreni­te (makar na opće čuđenje) opet ispočetka. Recite sami sebi „dok živim, životom ću sam upravljati, a obitelj i pri­jatelji su dobrodošli kao po­moć i poticaj da živim doista dostojanstveno i sretno. I ne samo to, živjet ću i za ostva­renje svoga sna, da većina starijih osoba živi dostojan­stvenije i bez straha za svoju budućnost."