UVODNA RIJEČ

Potemkinova sela na Pavićev način

Piše: Jasna A. Petrović

     Sigurno znate što su Potemkinova sela? To je metafora nazvana po ruskom vojskovođi i knezu Grigoriju Potemkinu, koji je kao namjesnik novoosvojenih krajeva (Krim i priobalje Crnog mora) po opustjelim stepama juž­ne Rusije dao sagraditi, pored puta kojim se trebala kretati carica Katarina II. sa svojom pratnjom, lažna sela (kulise), s lažnim seljacima (manekenima), lažnim pastirima i lažnim stadima (koja su premještana po potrebi). Time je obmanuo caricu Katarinu II., koju je oduševila lažna slika brze i uspješ­ne obnove kojom je rukovodio Potemkin.

     Naš Potemkin mirovinske reforme Marko Pavić, ministar rada i mirovinskog sustava, ima obje stvari potrebne da bi se uspjelo u životu: neznanje i samopouzdanje. Prepun vi­talnosti ophodi sve moguće skupove i novinare, te naglaša­va kako Hrvatska ima najdarežljiviji mirovinski sustav - na svijetu.

     Ministar koji je po struci meteorolog i oceanograf, sa­znao je kako je WTF (Svjetski trgovinski forum) objavio popis zemalja u kojima umirovljenici dobivaju više od sto posto radničke plaće. A na čelu popisa su Hrvatska i Nizozemska. I umjesto da ministar nazove kojeg uglednog stručnjaka iz redova HZMO-a, što smo mi učinili; ili dva-tri ugledna znan­stvenika za mirovinski i socijalni sustav, poput dr. Vladimira Puljiza ili dr. Antu Škembera, koje smo također kontaktirali, odmah bi saznao kako je došlo do ozbiljne zabune, te da je hrvatski mirovinski upravo suprotno - najškrtiji na svijetu, zajedno s britanskim.

     Je li moguće da nije došlo do zabune, nego da pohle­pni hrvatski umirovljenici gule državu sa čak 29 posto ve­ćom mirovinom od (svoje) plaće? Nije moguće. To i najveći laik zna izračunati na prste. O tome najbolje svjedoči omjer uplata u mirovinski fond i isplata mirovina na primjeru umi­rovljenika s 40 godina mirovinskog staža. Naime, muškarac s prosječnom hrvatskom plaćom (6.000 kuna) u 40 godina staža uplati oko 740.000 kuna mirovinskog doprinosa, a na­kon što po sadašnjim pravilima ode sa 65 godina u mirovinu te doživi prosječnih 74,4 godine života s mirovinom od 50 posto plaće (3.000 kuna), ukupno dobije oko 340.000 kuna. Dakle manje od 50 posto uplaćenih sredstava. Matematika kaže kako je udjel prosječne neto mirovine u prosječnoj neto plaći 38 posto, a bruto mirovine u bruto plaći 29 po­sto. Poznate su to brojke, jednako kao i one da je 52,5 posto mirovina ispod hrvatske linije siromaštva, a da je svaka treća osoba starija od 65 godina u zoni rizika od siromaštva.

     Ministar Potemkin Pavić to nije provjerio, pa je povje­rovao u WTF, jer on i inače vjeruje u financijsku industriju, a oni ne mogu pogriješiti, zar ne?! Poslagao je tako uz pu­stopoljinu bijede i siromaštva gomilu manekena s golf pa­licama i američkim osmjehom i pokušava nas uvjeriti kako nam je sustav najdarežljiviji, pa onda i ne treba povećavati mirovine. A kod njega je sve uljepšano: u intervjuu televizi­ji N1 povećao je tu megadarežljivost sa 129 na (l)33 posto. Plenković I. je radosno prošetao putem, samo je pitanje, je li ga, poput Katarine II., oduševila lažna slika brze i uspješne mirovinske reforme kojom rukovodio Pavić.

     Nije drukčije niti s drugim mirovinskim stupom za koji bi ministar povećao davanja sa pet na sedam ili čak 10 po­sto, očaran fantastičnim uspjehom fond-menadžera koji su čarobnim štapićem i visokim bonusima pretvorili 70 milijar­di kuna u 93 milijarde. I nije upitao desetak uglednih znan­stvenika nije li prava istina da su, ako se uračunaju prijela­zni troškovi drugog stupa, proizveden zapravo gubitak od 9,3 milijarde kuna na štetu javnih financija. I tako se kulise Potemkinovih sela dalje slažu uz cestu, a Plenković prolazi, prolazi...

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Za idući prosvjed pridružite se hrabroj gomilici, da postanemo gomila

 

     Bio je prosvjed umirov­ljenika na Trgu bana Josipa Jelačića prije dva mjeseca, ali odjeci još traju... Priča mi moja surad­nica da je čekajući dolazak zakašnjelog vlaka na zagre­bačkoj željezničkoj postaji zapazila kako je po kantama za smeće jedna starija žena tražila i sakupljala plastične boce. Naravno, započele su razgovor. Gospođa Mira (83) je već dugo u prijevremenoj mirovini koja iznosi oko 2.050,00 kuna, taman malo niže od prosječne, ali ima i ovrhu od 300 kuna za telefon. Krajem 80-ih nje­zino je poduzeće „otišlo" u stečaj, a ona u prijevreme­nu mirovinu. Nije imala ni dovoljno staža, niti godina starosti pa je mirovina bila mala. Mislila je - „bolje išta, nego ništa" i vjerovala da će doći ljepši dani kad rat završi. Kaže da iz dana u dan sve teže plaća režije i zadovoljava svoje skromne potrebe.

     Boce skuplja tek mjesec i pol i to sada za plaćanje struje. Kako bi se motivi­rala, svaki dan pred očima ima neki konkretan račun ili dug. Na pitanje da li zna da su umirovljenici organizirali prosvjed i tražili povećanje mirovina za velik broj onih koji, kao ona imaju mirovi­nu ispod granice siromaš­tva. Potvrdno je odgovorila, ali ona u prosvjedu nije su­djelovala, a neće ni u ne­kom sljedećem. Zna, da oni s visokim plaćama ne razu­miju kako se živi sa 1.700 kuna cijeli mjesec, ali je ko­legicu upitala što se promi­jenilo nakon tog prosvjeda. Njen je odgovor - ništa. Do sada baš ništa.

I ja se sjetih reakcije moga uvaženog kolege profesora s troje djece i nezaposlenom suprugom koji se s profesorske plaće i dječjeg doplatka iznena­da „vinuo" u političke sfere s čak 4 - 5 puta većim pri­manjima. Na jednom sa­stanku je začuđeno upitao dojučerašnjeg kolegu „kako zaboga živiš s tako niskim primanjima". Svi prisutni su se začuđeno pogledali i suzdržali od komentara. Bilo bi smiješno, da nije tužno. Kako se čovjek brzo prilago­di i na bolje, ali i na lošije.

     Ili druga reakcija. Aktivi­sti SUH-a kupuju ovih dana prigodne pakete za prazni­ke potrebitima te obilazeći bolesne upitaju ih što im je najpotrebnije i iznenade se. Evo samo nekih „želja": najjeftinije ribice u konzer­vi, kukuruzno brašno, kon­zerve graha, najjeftinije de­terdžente itd., ali sve prila­gođeno „njihovoj kupovnoj moći". Potiskuju vlastite že­lje za nečim boljim i kvalitet­nijim. Negiraju i mogućnost da to postignu. Ne usude se da ih ne proglase nerealnim i nekritičnim, bahatima i prezahtjevnima.

     Ove smo godine dobi­li sredstva za organizaciju izleta pa smo, uz prijevoz, platili i ručak u restoranu da većina umirovljenika ne mora nositi „suhi" obrok. I pazimo da u projekte koji uključuju radionice i preda­vanja uključimo prigodne obroke.   Pokušavamo barem na tren vratiti ponekima dostojanstvo življenja u sta­rosti.   Pokušavamo ljudima vratiti povjerenje u vlastite sposobnosti i mogućnosti, osjećaj da se sami mogu izboriti za vlastito dostojan­stvo. Moramo starijim oso­bama podići samosvijest.

     Možda je vrijeme da spo­znamo „zašto guramo gla­vu u pijesak?", što je naslov nove knjige psihologinje Mirjane Krizmanić. Pa evo, pokušat ću objasniti zašto doista ne želimo priznati neke svoje slabosti i nemo­gućnosti. Prije svega, mi se želimo zaštititi od neugode zbog neuspjeha. To je u ne­kim psihološkim teorijama zapravo mehanizam samo­obrane od neugodnosti ili svjesnog nanošenja boli. Često nam se u životu čini da je bolje nešto ne mijenja­ti i ne činiti nego, zbog po­kušaja promjene, doživjeti neuspjeh. Odlučujemo se na već isprobane oblike po­našanja i na stvorene slike sebi i svojim mogućnosti­ma. Zapravo obmanjujemo sebe i druge.

I tako, štiteći sebe od ne­kih trauma, od neuspjeha, godinama obmanjujemo i sebe i druge. Kakav je pra­vi život koji živimo znamo samo mi. Ponekad kažemo sami sebi - „to nisam ja". Kad bi ljudi znali što sam sve proživjela, neki bi me više voljeli, neki bi me prezi­rali, neki možda čak i mrzili. Zato, za početak, napravite „sastanak sa samim sobom" i to riješite vi i vaše drugo ja (alter ego). Ako ne uspijete, pokušajte s prijateljem, a u krajnjem slučaju s psiholo­gom ili psihijatrom.

     Ipak svi smo vrijedni bo­ljeg života, svi bez obzira na vlastite sposobnosti. No, kad udružimo snage i spo­sobnosti, mnogo smo jači. To vrijedi i za prosvjed. Po­jedinac umirovljenik rijetko može nešto učiniti za sebe sama, a još manje za više ljudi. Mnogo ljudi može uči­niti mnogo za sve zajedno, ali i za svakoga pojedinca ponaosob.

     Za idući prosvjed pri­družite se hrabroj gomili­ci, da postanemo gomila.

     I nakon prosvjeda pro­svjed. Sretna vam Nova 2018!