UVODNA RIJEČ

Kad si siguran i kad te nije strah

     Zašto su dvije najveće hrvatske umirovljeničke udruge, Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske, uputile čestitke Andreju Plenkoviću povodom pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima? Ne samo iz pri­stojnosti, već zato jer je iskustvo s Premijerom-Građevinom iz 2015. duboko ostalo u memoriji ovog naroda, ali ne kao pošalica uz kavu, već kao bolni osjećaj nesigurnosti.

     Nije bitno jesu li starije osobe diljem Hrvatske masovno dale svoje povjerenje upravo Plenkoviću, a jesu. Nije bitno niti je li njegov prosječni glasač nižeg obrazovanja, gdje je svaki deveti završio tek osnovnu školu, a jedva 26 posto ih ima fakultet, a baš je tako. Nije bitno je li u Sabor s njihove liste ušlo samo 9 žena od 66 sabornika, iako je sve to bitno. Najbitnije je da je    Hrvatska nasuprot strahu birala - sigurnost. HDZ nije samo odglumio predizbornu kampanju „Sigurna Hrvatska", već nam je svima ponudio kontinuitet, stabilnost i sigurnost. Vlada će biti formirana „preko noći", bez navlačenja i odugovlačenja, tr­govanja i korupcije na javnoj trpezi. To je ono što je pobijedilo sve druge stranke: taj osjećaj kad si siguran i kad te nije strah.

     Tek je iz rezultata ovih izbora moguće iščitati koliko je straha u narod unijela retorika Domoljubnog pokreta i dijelom Mosta, koliko su istupi Hasanbegovića, Glasnovića i Zekanovića i Ruže Tomašić, pa onda i Škore i Raspudića o silovanim ženama i po­bačaju, unijeli gađenja i nemira u duše građana. I tek je sada posve jasno da nije narod glasao za HDZ zbog korone, već zbog želje za normalnom zemljom. Tu normalnost je u ovom trenutku jamčio samo HDZ.

     Točno je i da je 40 posto glasača SDP-a (Restart) starije od 60 godina, jer je tamo ponuđeni jelovnik bio ravan bakanalijama starih Rimljana. Kao da je ponuda za umirovljenike napuhavana jer su im na listama bila uglavnom stara, potrošena lica, pa su ispisali svoju listu želja.

     Tako je jedina umirovljenička čestitka otišla Plenkoviću. Po­bjednicima i treba čestitati. U čestitki je pisalo i da ih podsjećamo kako je udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći u RH pao ispod 38 posto, da više od polovice umirovljenika prima miro­vinu nižu od hrvatske linije siromaštva koja iznosi 2.485 kuna, da je previše kontejner-umirovljenika, poniženih i prevarenih.

     Izrazili smo nadu da će nova Vlada pronaći načina da po­veća mirovine i uvede pravednije usklađivanje s rastom plaća, a svakako bi trebalo uvesti i novi model obiteljskih mirovina. Zatražili smo prijenos vlasničkih prava nad domovima za starije i nemoćne na županije i Grad Zagreb i još puno toga što bi se trebalo naći na dnevnom redu savjetodavnog tijela Vlade, Na­cionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe. Jer sigurnost nije samo floskula. Sigurnost ima cijenu i vraća dostojanstvo i blagostanje. Najvažnije je pravovremeno se zaštititi od onih koji se hrane vašim osjećajima nesigurnosti. Upravo to su glasači učinili.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Piše: Biserka Budigam, psihologinja

Kupi si svog psa ili mačku

 

     Prošli su lijepi jesenski dani i počele dosadne jesenske kiše... Sada kiši već četvrti dan i čini se da neće biti uskoro kraja dosad­nom, uspavljujućem ritmu po oluku i prozoru.

     Dolazeći ujutro u prosto­rije Sindikata umirovljeni­ka često susrećem susjedu, stariju dotjeranu gospođu i njenog malog bijelog čupa- vog psića koji veselo trčkara uz nju. Pobjegne on pone­kad malo dalje i sakrije se iza obližnjeg stabla ili kioska, ali brzo je sustigne i stane pred nju kao da želi reći „tu sam, slijedim te..." I susjeda se na­smiješi i dobaci mu pokoji prijekor, i nastave dalje iza ugla. Pozdravimo se radosno susjeda i ja, ali i psić i ja. Po­nekad zastanemo i porazgo­varamo. Ovih se dana jedva pozdravimo, jer se tek nazi­remo ispod kišobrana, „šljap- kamo" po lokvama vode i gledamo da nas još ne po­prska neki jureći automobil. Mali pratilac je mokar u svom bijelom „kaputiću" jedva se vuče uz gazdaricu, ali ju ipak mora pratiti u šetnju i paziti da se ona ne izgubi.

     Susjeda živi sama. Imala je veliku obitelj, a sada živi sama u velikom stanu i jedini joj je, kako kaže, prijatelj, ovaj psić. On je uvijek uz nju, svaki dugi i dosadni kišni dan, ali i vruće dane jednako strpljivo podnosi s njom. Suprug je umro prije više od 10 godina, dva sina i kćerka također su otišli u daleku zemlju i tamo imaju uspješne profesional­ne karijere i vlastite obitelji. Do prije nekoliko godina sva­ke je godine odlazila k njima u posjete, a i oni su dolazili najmanje dva puta godišnje kući. Ona se više ne usudi sama putovati k njima, a i oni su urijedili posjete u domovi­nu, jer njihova kuća i obitelj sada su tamo, daleko od Za­greba.

I prijatelji su polako ne­stajali i sada govori da je „malo, bijelo, mekano klup­ko Fred" njena obitelj i jedini pravi prijatelj. On je sluša dok mu priča što će raditi, što će kupiti u susjednoj trgovini kamo će ići poslije podne. Priča mu i što joj govore dje­ca telefonom. I o unucima on sve zna. I prepoznaje ih dok s njom tužno gleda poslane fotografije. Govori gospođa da prepoznaje i njezinu tugu i sjedi ili leži uz nju. I zaklju­čuje gospođa Marija „pas je najvjerniji čovjekov prijatelj!"

     I sjetim se da sam prije nekog vremena u knjizi naše poznate psihologine Mirja­ne Krizmanić „O životinjama i njihovim ljudima" pročita­la citat američkog novinara, pisca i fotografa Jon Katza: „Životinje su izuzetno važne u našim životima. Živimo u fragmentiranoj i nepoveza­noj kulturi. Politika je ružna, religija se bori za opstanak, tehnologija je stresna, a eko­nomija nesretna. Što je to u našem životu na što se mo­žemo osloniti? Pas ili mačka koji nas vole, vjerno i svakod­nevno."

„Kućni ljubimci", - kako ih od milja nazvasmo naši su do­životni suputnici. Oni su nam često više od ljubimaca, oni su nam prijatelji i psihoterapeuti. Koliko puta kad smo osamlje­ni govorimo svom kućnom ljubimcu, psiću, da smo ne­sretni ili da nemamo novaca ili da nas boli glava. I on nas gleda, naćuli uši, podigne gla­vu, lizne nam ruku kao da kaže „ne budi tužna sve će to proći, sutra je novi dan ..." I doista nasmiješimo se i osjećamo se bolje pa ga pogladimo i gla­sno kažemo „imaš ti pravo". I kad smo ljuti i kad poviknemo na njih, ne zato što su oni uči­nili nešto loše, nego što smo mi prolili kavu po tepihu u sobi. Oni odu podvijena repa i umjesto nas vlastim „po­magalom" (jezikom) očiste umrljano mjesto i ponosno legnu pod naše noge. I nismo više tako sami, pored nas ipak netko diše, živi s nama i dijeli naše sretne i nesretne trenut­ke. I nasmije nas često njegov pokušaj da nam nešto pomo­gne ili da s nama pjeva. I kad mu govorimo o svojoj boli i tuzi imamo osjećaj da sve, čak i sadržaj razumije.

     Kad čovjek izgubi svog psa i prijatelja iskreno tugu­je kao za nekim nepovratno izgubljenim. Ne pomaže tje- šenje „Nabavi novog psa, iste pasmine i sve će biti isto ili i bolje!" Ne zna ta osoba da je svaka životinja unikat, da je posebna i neponovljiva kao i svaki čovjek. Ali i kad pas izgubi „svog" čovjeka, tuguje za njim na samo svoj osobit način. Tuga i trauma često kod psa izazovu i tjelesne promjene tako da se pas raz­boli i na kraju vrlo brzo nakon „gospodara" i sam ugine.

I razmišljajući tako o gos­pođi Mariji i njenom prijatelju Fredu sjetim se mnogih umi­rovljenika koje svakodnevno susrećem i koje uvjeravam da mirovina i starenje sa sobom donose i određeni stupanj socijalne izolacije, ali da se s tim ne mire i dok god mogu da se uključuju u udruge koje organiziraju aktivnosti prilagođene upravo njihovoj dobi, interesima i potrebama. Najgore moguće rješenje je osamljivanje, odnosno usa­mljenost.

     Najnovija znanstvena istra­živanja pokazuju da je sve manje druženja „uživo" jer sve se više družimo, zahva­ljujući novim tehnologijama, s prijateljima na društvenim mrežama, pa usamljenost poprima razmjere epidemi­je. Znanstvenici govore da je učinak usamljenosti na smanjenje životnog vijeka istovjetan pušenju 15 ciga­reta dnevno. Sjedilački način života povećava rizik obo­lijevanja od više vrsta raka. Svaka dva sata sjedenja po­većavaju rizik obolijevanja od raka debelog crijeva, raka endometrija i raka pluća. Za smanjenje stresa poboljšanje kvalitete života bolje je vjež­banje u grupama nego samo­stalno vježbanje.

     Koristite vlastite „kapaci­tete" i živite i krećite se, bu­dite aktivni u skladu s dobi i psihofizičkim mogućnosti­ma, željama, a najviše potre­bama - da što duže budete sposobni za samostalan život u vlastitom domu.