PRAVNI SAVJETI I PRAVA

UVODNA RIJEČ

Prvi april je prošao

Piše: Milan Dalmacija

Umirovljenička populacija, oko 1,2 milijuna ljudi, svakodnevno trpi udarce sa svih strana, pa i od onih koje su birali da ih zastupaju i vode brigu o njima. Tako je ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić, inače poznat po tome da mu je jezik brži od pameti, ponovno briljirao. I to dvaput.

„I dalje će većina ljudi ići između 60 i 65 u mirovinu. Oni koji su najranjiviji, naši građevinski radnici, gospođe blagajnice u dućanima, medicinske sestre, svi oni koji ulaze na tržište rada s 18 godina, mogu otići u mirovinu sa 41 godinom staža i 60 godina života. Oni koji studiraju do 24.-25. godine ići će sa 65. Dakle, samo oni koji neće uspjeti 41 godinu staža do 65. osigurati radit će do 67 godina", reče Pavić i ostane živ prvi put.

To bi funkcioniralo u savršenom gospodarsko-političkom okruženju, a svi dobro znamo da ništa na ovom svijetu nije savršeno, a pogotovo ne u Hrvatskoj. Naime, krajem veljače je u Hrvatskoj od nešto više od 1,5 milijuna osiguranika, njih gotovo 350.000 radilo na određeno vrijeme, a malo iznad 50.000 u nepunom radnom vremenu. U skupini onih između 15 i 39 godina registrirano je 25.800 prijava na nepuno radno vrijeme. Ako uzmemo u obzir prosječno trajanje studija od 7,5 godina i stručno osposobljavanje koje traje godinu dana i još godinu dana traženja posla, naš bi budući penzić, s ovakvim nesigurnim radnim vijekom, u mirovinu mogao otići i u 70. Da ne spominjemo stotine tisuća honoraraca, kojima su doprinosi smanjeni. Dakle, budućim generacijama ne gine ništa drugo negoli najniža mirovina. A što je s onima koji su otišli u mirovinu i dobili mogućnost da je radom mrvicu poboljšaju?

„Ono što je najbolje, kada malo razgovaramo s umirovljenicima koji rade, ili vi mediji što razgovarate, nije čak ni glavni razlog novac, već žele biti uključeniji u društvo, žele se osjećati korisnima", reče Pavić i ostane živ drugi put.

Iako nije dobro što ljudi moraju raditi dok su u mirovini (a što dovoljno govori o kvaliteti mirovinskog sustava), oni su na to prisiljeni, jer s prosječno 2.407 kuna su svakoga mjeseca u troumici: hoće li sve dati na normalnu prehranu, hoće li platiti režije da im ne sjedne ovrha ili će odabrati život bez nužnih lijekova? Nema tu riječi o socijalizaciji, već o pukom preživljavanju.

Uostalom, umirovljenici su socijalizirana bića. Ministar ne zna da sve SUH-ove podružnice provode brojne aktivnosti na kojima se umirovljenici mogu družiti, zabavljati se i nakratko zaboraviti sve ovo. Izleti, plesnjaci, spontana druženja su način na koji naši penzići ostaju u društvu. Oni se ne uključuju u njega, jer su odavno njegov dio. A i bili su dovoljno korisni kroz svoj radni vijek i red je da se malo i odmore. Zaslužili su.

Ali nisu zaslužili biti bijesni čitave godine. Prvi april je prošao i ovakve izjave više nisu šala. Umirovljenici su nam to potvrdili na našoj tematskoj Facebook stranici: „Od povišice što dobijemo možemo kupiti karton jaja i gađati ga. Možda više neće pričati gluposti i ponižavati ljude", reče ljutito Slavica Grubešić.

Pa, ministre, sretan Uskrs žele vam društveno uključeni, korisni i bijesni umirovljenici.