U najbogatijem i najpoznatijem gradu u Hrvatskoj, u Gradu, progovorila je polovicom kolovoza djelatnica u Domu za starije i nemoćne Domus Christi i pri tom nije sakrila svoje ime, zove se Mirjana Raguž. Nakon šest godina što starce i starice u tom dubrovačkom domu do krvi izgrizaju stjenice, otvoreno je portalu Dubrovnikpress.hr iznijela istinu.
„Strah me otkaza, ali kako sam prije koji dan i u svoj dom unijela stjenice, in- sekte koji se hrane tako da sišu ljudsku krv, odlučila sam govoriti javno”, naglasila je. Već šest godina upozorava ravnateljicu Mirjanu Vujnović kako nije riječ o usputnom problemu, već o činjenici da se u sve više soba stari bude izgriženi, krvavi i natečeni, a prije svega preplašeni.
Na takve je primjedbe ravnateljica odgovorila da je riječ o usputnom problemu, a župan Nikola Dobroslavić, u ime Dubrovačko-neretvanske županije kao vlasnika doma, da je tu riječ samo o pamfletu. Kažu: „Stjenica ima, ali nisu veliki problem jer ih tvrtka ‘Krmek’ redovito tretira.”
Dom ima oko 85 korisnika, a muku sa stjenicama muči njih dvadesetak, koji su smješteni u sobama gdje je drvo.
„Jedna je baka neki dan bila sva pojedena, ubijala je po noći stjenice i jutro dočekala sa čašom s 21 stjenicom”, pojasnila je Raguž. Čitatelji Facebook stranice SUH-a ostali su zgroženi:„Sramota, povratak u srednji vijek? Nemar institucija, bešćutnost inspekcija i političara”.
„Neka ravnateljica spava u krevetu sa stjenicama, ili župan” – predložili su. Najtužnije je komentirao čitatelj P.M. rekavši: „Ako u Kristovom domu caruju stjenice, kako li tek izgleda raj?” Zašto, međutim, korisnici u domu to trpe? Zato jer nemaju kuda.
Bolje išta, nego ništa
Domova u Hrvatskoj je premalo pa je preveliki pritisak, koji blago slabi paralelno s rastom cijene smještaja. Europski prosjek pokrivenosti domovima populacije starije od 65 godina je šest posto, od jedan do desetak posto. Najviše ima npr. Danska (10,5 posto), a Austrija je u prosjeku. Poljska i druge bivše socijalističke zemlje imaju od jedan do dva posto po- krivenosti.
U Hrvatskoj je stopa pokrivenosti samo 2,38 posto, a ekonomske cijene smještaja su od 3.500 do 10.000 kuna u tzv. društvenim domovima, dok cijena koju plaća korisnik sve više raste. U Hrvatskoj imamo 1.544 udomiteljskih obitelji, tri državna doma, 45 županijskih i još stotinjak privatnih, te više od 450 obiteljskih domova. Sve je to pod niskim nadzorom socijalne inspekcije (samo 10 socijalnih inspektora za cijelu Hrvatsku). Hrvatska je zemlja s vrlo visokim udjelom starijih u samačkim domaćinstvima (25 posto), te je vrlo važno usmjeriti se ka gradnji institucionalnih kapaciteta, ali svakako treba imati na umu opremljenost, kvalitetu, humanost, kvalificiranost.
Sindikat umirovljenika Hrvatske predlaže stoga uvođenje civilnog nadzora, odnosno, u suradnji s umirovljeničkim i stručnim udrugama educiranje timova koji bi obavljali preventivni nadzor te time osigurali kvalitetniji i sigurniji smještaj.
Lječilište ili umiralište?
Postaju li domovi za starije mučili- šta? Svakako. Obitelji se često žale na zanemarenost svojih dragih smještenih osobito u stacionare domova umirovljenika. To su danas, u nedostatku palijativnih centara i hospicija prava napuštena i zanemarena umirališta. Zbog nedostatka zdravstvenih kadrova te niskih plaća, ali prije svega i zbog nedostatka stručne edukacije, stacionarni korisnici su ostavljeni doslovno sami. Pruža im se jedino temeljna higijena, promjena ono malo pelena i hranjenje, što kraće to bolje. Za razliku od brojnih domova u europskim zemljama, a osobito u američkim naseljima za starije osobe, ne pruža im se uključenost u različite kulturne i društvene sadržaje. Na upit glavnoj sestri u jednom zagrebačkom domu zbog čega se ne omogući barem više i dulje posjete te interakciju s pokretnim korisnicima, odgovorila je hladno kako ti ljudi
trebaju dobiti osnovnu higijenu i mir, jer oni tamo dolaze umrijeti.
Katkad se korisnici domova žale i na čistoću, jer se, opet zbog manjka zaposlenih, sobe čiste tek naizmjence, jednom do dva puta tjedno, što stvara nehigijenske uvjete. Nemar prema stanarima, grubo postupanje – fizički i verbalno, pa čak i davanje krivih lijekova stanarima, tek su manji dio priče. Najbolniji je gubitak dostojanstva kroz agresivno djetinjast način komunikacije u deminutivima („dajte mi rukicu”,„podi- gnite guzu”…), na što je u više navrata upozoravala i pučka pravobraniteljica.
Osim psihološkog zlostavljanja, tretiranja starijih kao maloumne djece, te fizičkog zanemarivanja, nerijetko je i financijsko zlostavljanje, pa su zaposlenici u domovima znali posuđivati novac za nabavku lijekova, potrepština ili vlastite potrebe od korisnika, što je obično ostalo nepoznato široj okolini, a strah od odbijanja je bio uvjetovan mogućnošću dobivanja manje hrane i drugih usluga u domu.
Novac je danas bitniji od morala, kažu mnogobrojni komentari na dubrovački slučaj. I nikom ništa. Naime, kad je domova premalo, trpi se i miris urina koji vas „zapeče” već na ulazu u neke od njih. Prihvaćate i na tisuće ilegalnih domova, neregistriranih, tek toliko da ipak negdje smjestite svoga pretka, a da ne leži sam u mračnom stanu ili kućerku, u nadi da će dobiti sve potrebno, a ne da će dobiti samo dvije role toaletnog papira na tjedan. Osnovno dostojanstvo se negdje pogubilo, a sa siromašenjem države i kriteriji nam postaju – siromašni. Zapamtite, tko ne bodi brigu o svojima, vratit će mu se isto od drugih.
Jasna A. Petrović