UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

  

ČARI HRVATSKE BIROKRACIJE

Umirovljenik ovršen, a ima zaštićeni račun!

 

     Pravu noćnu moru doživio je zagrebački umirovljenik Mi­slav Mlinar kojem je umjesto 2.400 kuna HZMO isplatio tisuću kuna manju mirovinu. Kako su mu objasnili u Miro­vinskom, nad njegovim računom sprovedena je ovrha Zagre­bačkog Holdinga za dug za neplaćene račune za vodu iz 1996. i 2004. godine. No, iako je u banci otvorio zaštićen račun upravo kako bi spriječio da mu se dogodi ovrha na ukupnu mirovinu, HZMO ga je svejedno ovršio, a ovrha je provedena prema Ovršnom zakonu koji kaže da se od mirovine može odbiti do četvr­tine iznosa.

     Na primjeru prosječne starosne mirovine isplaćene u svib­nju ove godine od 2.723 kune, znači da se dužniku mora ostavi­ti za život najmanje 2.000 kuna. To znači da iznos za koji je ovr­šen Mislav Mlinar debelo premašuje spomenuto ograničenje u Ovršnome zakonu, a uz to je ovrha sprovedena na zaštićenome računu.

Sporno je i to da je ovrhu proveo HZMO, iako je to, prema raširenome shvaćanju, isključiva nadležnost Financijske agen­cije (Fina). Iz HZMO-a tvrde kako oni prema Ovršnom zakonu nastupaju kao ovršenikov dužnik koji mora postupati prema rješenjima o ovrsi.

     „Zavod je, među ostalim, u obvezi provoditi mjesečne obu­stave rate kredita uz suglasnost korisnika mirovine, a na zahtjev banaka. U tome slučaju radi se o dobrovoljnoj naplati koju Za­vod obavlja u interesu umirovljenika, ali kada zaprimi rješenje o ovrsi dužan ga je bez odgode provesti budući da prisilna na­plata ima prednost pred dobrovoljnom naplatom. Upravo je to slučaj u predmetu gospodina Mislava Mlinara", navode u HZ- MO-u. Dakle, prema tumačenju   Mirovinskog, zaštićeni račun ne igra nikakvu ulogu kada stigne rješenje o ovrsi, ako je njegov vlasnik pristao na dobrovoljnu naplatu s računa, jer prisilna na­plata ima prednost pred dobrovoljnom naplatom.

     No, tu nije kraj apsurdima. U zagrebačkoj Vodoopskrbi bili su iznenađeni informacijom da se njihovo rješenje o ovrsi može sprovesti na zaštićenom računu te su naveli kako je sigurno ri­ječ o nekoj pogrešci.

Mlinar je upozorio na činjenicu da se u ovom slučaju iznos naveden u rješenju o ovrsi stavio u odnos s ukupnim iznosom mirovine na koju ima pravo, a ne na iznos koji prima na zašti­ćeni račun umanjen za ratu kredita. Zbog toga je, dodaje Mli­nar, bilo i moguće da se sprovede rješenje o ovrsi, a ne prekrši odredba o zaštiti dužnika. Riječ je o posebnom obliku prijevare države protiv dužnika, a u korist vjerovnika, zaključuje Mlinar.

     Cijeli slučaj komentirali su i pratitelji naše tematske Facebo- ok stranice Sindikata umirovljenika. Tako je jedna korisnica za­nimljivo napisala kako u Hrvatskoj nije zakonom utvrđen cen­zus - minimalni iznos koji je neophodan za život i nad kojim se ne može provesti ovrha, kao što je to npr. u Sloveniji (600 eura), već se događa da se provode ovrhe i nad najnižim primanjima, dakle uvijek se obustavlja četvrtina mirovine, što je apsurd.

Igor Knežević