UVODNA RIJEČ

Pilote, cepelin ti gori

Piše: Jasna A. Petrović

     Za razliku od njemačkog cepelina Hindenburga, hrvatski komercijalni putnički cepelin još uvijek lebdi i nije se još zapalio zbog sudara s nakupinom vodika, što bi dovelo do potpune eksplozije. Dakako da postoje razlike, jer od uku­pno stotinu članova posade i putnika poginulo ih je te davne 1937. godine čak 36-tero odnosno 36 posto.

     Hrvata u Hrvatskoj još uvijek živi oko 90 posto od onih koji su izbornim rezultatom prije tri godine ukrcani u Plenko- vićev cepelin. Padobranima su iskočili mladi koji sada žive di­ljem Europe, a sve veći broj starijih se samoubio ili preminuo poglavito od siromaštva i uneređenoga zdravstva.

     I umjesto da naš glavni pilot promisli kako ljude učiniti sretnima u njihovom domu, on im s jedne strane daje po­vlaštene karte za odlazak, a s druge povlaštene mirovine za ostanak. I cepelin dalje lijepo plovi.

     Pilot, zajedno s poslodavcima, plače na javnim skupovi­ma kako je premalo radnika, pa će ih sada uvoziti čak iz Fi­lipina, a umirovljenicima docira kako su, sram ih bilo, „otišli u mirovinu sa samo 30 godina radnog staža", pa zato imaju nisku mirovinu kakvu i zaslužuju. U Njemačkoj, tvrdi hrvatski pilot, u mirovinu se ide tek sa 38 godina staža. Pitamo Plen- kovića da li pozna Ivana Šalkovića iz sela Bukvika u Slavoniji? Eto čovjek dobio 460 eura mirovine, polovicu za tri godine rada u Njemačkoj, a polovicu za 30 godina rada u Hrvatskoj. Što se tu ima reći?!

     Hajdemo s pilotom na popravni ispit da nam ne sunovrati ovaj hrvatski cepelin! Prvo, netočno je da se u Hrvatskoj ide u mirovinu sa 30 godina staža, već, ako odbijemo one po po­vlaštenim propisima, u starosnu mirovinu se ide sa 34,2 godi­ne staža, što je približno europskom prosjeku od 35,9 posto (Eurostat). Netočno je da se u mirovinu ide s prosječno 60 godina, već se ide sa 62,6 godina. I, da ne bi ispalo da se sva­đamo za sitnice, što je godina sim, godina tam, naš pilot mora napraviti strategiju leta na temelju točnih podataka o broju i vrsti putnika, a onda i politike i mjere za konkretne ljude.

     Ako ćemo odokativno, finski se glavni pilot vozi na posao na biciklu, a hrvatski na stranački skup u Finsku vladinim avi­onom. Hrvatski nema pojma da mu je narod gladan i da 98 posto umirovljenika prima mirovine niže od prosječne plaće. I ne zna da su razvili snažnu hobističku aktivnost kolekcioni- ranja plastičnih boca ili misli da to ne spada u njegovu inte­resnu rubriku, dok se finski dnevno ispozdravlja sa stotinjak građana dok biciklira.

     I tako je to s letećim plovilima. Ovise o čvrstoći konstruk­cije, broju putnika i vještini pilota. I božjoj volji. U duhu blag­dana, Isuse, spasi svoje siromašne putnike hrvatskog cepeli- na, spasi one koji su ga izgradili, spasi one koji su ga obranili - radom, znojem, krvlju i suzama.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

UMIROVLJENIČKI RAD „NA CRNO"

Rad iz nužde, iz očaja

 

     Jedna od glavnih novosti u miro­vinskoj reformi jest i proširenje kruga umirovljenika koji će moći istovremeno raditi i primati miro­vinu. Dosad je to bilo omogućeno starosnim umirovljenicima koji rade do četiri sata dnevno s izmijenjenim ugovorom o radu, korisnicima inva­lidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad i pojedinim sku­pinama po posebnim propisima. Umi­rovljenici mogu raditi i oslobođenjem od plaćanja doprinosa, ako paušalno uplaćuju porez na dohodak.     Sada bi odredbe o proširenju rada uz mirovi­nu uključile i dugotrajne osiguranike, korisnike prijevremene starosne miro­vine i umirovljene djelatne vojne, po­licijske i službene osobe. To je svakako pohvalna odluka, s obzirom na vrlo nizak standard umirovljenika, koji bi ovime mogli barem malo pokriti svoje životne troškove.

     No, jedno od opravdanja ministra rada i mirovinskog sustava Marka Pa- vića još u ranoj fazi reforme bilo je to što će se ovim odredbama smanjiti rad „na crno" i time će država kroz po­reze i doprinose uprihoditi više novca. Ta izjava bi bila i logična da postoje utemeljeni i javno dostupni podaci. Naime, Inspektorat rada koji djeluje upravo pri njegovu ministarstvu ne raspolaže s konkretnim podacima o broju umirovljenika uhvaćenih u ne­zakonitom radu.

Nesuvisli podaci

     „U evidencijama raspolažemo po­dacima o utvrđenom nezakonitom radu na način da se evidentiraju uku­pno kod poslodavaca utvrđeni neza­konito zaposleni radnici, državljani Republike Hrvatske, bez posebno izdvojenih podataka o tomu jesu li takve osobe nezaposlene, zaposlene kod nekog drugog poslodavca, umi­rovljenici, studenti ili ostali te stran­ci koji rade bez dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada", kažu u Inspektoratu rada i daju nam ukupne brojke.

     Tako su u 2014. nezakonito radile 774 osobe, u 2015. njih 976, u 2016. se broj smanjio na 858, a u prošloj godi­ni je 895 osoba radilo „na crno". Zani­mljivo je da je u prvih devet mjeseci ove godine otkriveno 629 nezakonito zaposlenih radnika. S druge strane, vidljiv je porast broja stranaca bez radne ili boravišne dozvole te potvrde o prijavi rada. Takvih je u 2014. bilo 93, u 2015. 97, 2016. je broj narastao na 140, prošle godine ih je bilo čak 321, a u prvih devet mjeseci ove godine je uhvaćeno čak 280 stranaca. Očito je da ove skromne brojke ne pričaju isti­nu, jer je kontrola rada „na crno" goto­vo potpuno izostala.

     Stoga generalizirati „rad na crno" kao sredstvo kojim isključivo umirov­ljenici nastoje „prevariti" zakon i do­datno zaraditi nije baš mudro, pogo­tovo ako nema dokaza i pokazatelja.

Strah od kazne

     Ipak, ako ne zna država, zna na­rod. Postavite pitanje sami sebi koliko umirovljenica pruža takozvane usluge u kućanstvu ili skrbi o starijima i dje­ci, koliko ih pegla, kuha, ili pak peče kolače za svadbe i prodaju na tržnici, plete, šiva, čiste, peru i pomažu po re­storanima; koliko starijih umirovljeni­ka potpomaže u poljoprivredi, građe­vinarstvu, prijevozu... Puno. Oni to ne rade iz dosade ili želje za druženjem, već iz nužde i zbog mizernih mirovi­na. Legalizacija rada na crno stoga je nužni korak koji moraju učiniti zakoni i institucije, pa je ispravno proširiti listu korisnika prava na rad bez obustave mirovine, kako se predlaže u okviru tekuće mirovinske reforme.

     Nije problem samo to što umirov­ljenici rade iz nužde, iz očaja, već što su u strahu hoće li biti ulovljeni, platiti kaznu za rad na crno i - izgubiti mi­rovinu. Legalizacija rada starijih oso­ba je nužna i stoga da bi se povećala stopa radne aktivnosti dobne skupine iznad 65 godina života, kojih je sada u službenom radu samo tri posto.

     Istina, svim ovim zakonskim iz­mjenama ne odgovara se na pitanje zašto se (opet) razlikuju predviđena prava na rad uz mirovinu za umirov­ljene radnike, branitelje, te umirovlje­ne vojne i policijske djelatnike, tako da se jednima omogućava povoljnije uvjete, kao primjerice vojnim i policij­skim djelatnicima te hrvatskim ratnim vojnim invalidima. Zato Sindikat umi­rovljenika traži da se prava unificiraju na način da uz puno radno vrijeme svatko može zadržati pola mirovine, a uz pola radnog vremena cijelu. I pi­tamo glasno čemu opet povlastice i povlašteni? Kao da nam toga već nije previše.

Milan Dalmacija