UVODNA RIJEČ

Blindirane ružičaste naočale

Piše: Jasna A. Petrović

     Nakon što je obišla sve županije, Predsjednica Kolinda je ko­načno odlučila 7. veljače„doputovati" u grad Zagreb pa se tako, umjesto ZET-ovim tramvajem, svečanom štićenom kolonom blindiranih automobila dovezla do gradonačelnika Bandića. I onda je bubnula: „Znala sam dosta toga o Zagrebu, jer živim ovdje i susrećem se s gradonačelnikom, međutim, jesam, čula sam dosta podataka, posebno oko socijalnih davanja. Vidite da na ulicama grada, za razliku od mnogih gradova, nema beskuć­nika. Zagreb je beskućnicima omogućio krov nad glavom."

     Dakle, socijalna agenda Predsjednice koja ide po drugi mandat je dopunjena. Prvo je za Silvestrovo u jednom umirov­ljeničkom domu nahranila siromašne starice i starce tortom, koju je valjda kupila iz vlastitog džepa, a sada je prošla besplat­no, jer nije morala udomiti čak ni psića Kiku. Beskućnika nema, pa im ne mora kupiti čak ni kikiriki.

     No šokirani zagrebački beskućnici su joj odgovorili na Fa- cebooku i pozvali je u noćnu šetnju bez blindiranih ružičastih naočala Glavnim kolodvorom i vagonima bez voznog reda, gdje bi upoznala petstotinjak zagrebačkih beskućnika, najisključenijih građana s periferije humanosti. Čini li Grad Zagreb dovoljno? Zakonodavac je vrući krumpir beskućnika „uvalio" lokalnoj vlasti ne želeći priznati da je među njima najveći broj onih koji ispunjavaju zakonske uvjete za stalni smještaj (psihič­ki bolesni, stariji od 65 godina, osobe s intelektualnim teškoća­ma, radno nesposobni zbog bolesti i tako dalje) i da trebaju biti briga nadležnog ministarstva, a ne lokalaca.

     No, Kolinda to ne zna. Ona hodi po svijetu s blindiranim ru­žičastim naočalama; ona ne zna da beskućnik nije samo onaj koji nema kuću, već i onaj koji nema adekvatni smještaj i uvjete stanovanja. Neki kažu da je pala s Marsa.

     A na Facebook profilima objavljeno je na tisuće komenta­ra građana koji su šokirani sljepilom Predsjednice za siromaš­tvo koje osvaja gradske ulice. Ona ne sreće svog profesora iz gimnazije koji je sramotnom penzijom osuđen na skupljanje plastičnih boca i kopanje po kontejnerima, jer je ona srednju školu završila u Los Alamosu u Americi. Ona ne pozna Petra s mirovinom od 1.600 kuna koji ima sreće i boravi u jednom za­grebačkom umirovljeničkom domu, ali mu je to nedovoljno za trošak hrane i smještaja, pa svake večeri odlazi kružiti gradom dok ne skupi dovoljno plastičnih boca za doplatiti smještaj. Hoće li sutra imati za razliku i ostati bez doma?

     Ona ne pozna baku Milicu koja ima mirovinu od 2.320 kuna, u visini hrvatske linije siromaštva, ali čak 53 posto umirovljeni­ka prima mirovine niže od službenog ulaza u siromaštvo. Baka Milica nema novca za kupiti darove unucima, pa im plete šalo­ve i čarape po cijelu godinu; plete i raspliće. Baka Milica je rekla da je glasala za Kolindu jer je - lijepa. I opet će.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

UMIROVLJENIČKI RAD „NA CRNO"

Rad iz nužde, iz očaja

 

     Jedna od glavnih novosti u miro­vinskoj reformi jest i proširenje kruga umirovljenika koji će moći istovremeno raditi i primati miro­vinu. Dosad je to bilo omogućeno starosnim umirovljenicima koji rade do četiri sata dnevno s izmijenjenim ugovorom o radu, korisnicima inva­lidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad i pojedinim sku­pinama po posebnim propisima. Umi­rovljenici mogu raditi i oslobođenjem od plaćanja doprinosa, ako paušalno uplaćuju porez na dohodak.     Sada bi odredbe o proširenju rada uz mirovi­nu uključile i dugotrajne osiguranike, korisnike prijevremene starosne miro­vine i umirovljene djelatne vojne, po­licijske i službene osobe. To je svakako pohvalna odluka, s obzirom na vrlo nizak standard umirovljenika, koji bi ovime mogli barem malo pokriti svoje životne troškove.

     No, jedno od opravdanja ministra rada i mirovinskog sustava Marka Pa- vića još u ranoj fazi reforme bilo je to što će se ovim odredbama smanjiti rad „na crno" i time će država kroz po­reze i doprinose uprihoditi više novca. Ta izjava bi bila i logična da postoje utemeljeni i javno dostupni podaci. Naime, Inspektorat rada koji djeluje upravo pri njegovu ministarstvu ne raspolaže s konkretnim podacima o broju umirovljenika uhvaćenih u ne­zakonitom radu.

Nesuvisli podaci

     „U evidencijama raspolažemo po­dacima o utvrđenom nezakonitom radu na način da se evidentiraju uku­pno kod poslodavaca utvrđeni neza­konito zaposleni radnici, državljani Republike Hrvatske, bez posebno izdvojenih podataka o tomu jesu li takve osobe nezaposlene, zaposlene kod nekog drugog poslodavca, umi­rovljenici, studenti ili ostali te stran­ci koji rade bez dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada", kažu u Inspektoratu rada i daju nam ukupne brojke.

     Tako su u 2014. nezakonito radile 774 osobe, u 2015. njih 976, u 2016. se broj smanjio na 858, a u prošloj godi­ni je 895 osoba radilo „na crno". Zani­mljivo je da je u prvih devet mjeseci ove godine otkriveno 629 nezakonito zaposlenih radnika. S druge strane, vidljiv je porast broja stranaca bez radne ili boravišne dozvole te potvrde o prijavi rada. Takvih je u 2014. bilo 93, u 2015. 97, 2016. je broj narastao na 140, prošle godine ih je bilo čak 321, a u prvih devet mjeseci ove godine je uhvaćeno čak 280 stranaca. Očito je da ove skromne brojke ne pričaju isti­nu, jer je kontrola rada „na crno" goto­vo potpuno izostala.

     Stoga generalizirati „rad na crno" kao sredstvo kojim isključivo umirov­ljenici nastoje „prevariti" zakon i do­datno zaraditi nije baš mudro, pogo­tovo ako nema dokaza i pokazatelja.

Strah od kazne

     Ipak, ako ne zna država, zna na­rod. Postavite pitanje sami sebi koliko umirovljenica pruža takozvane usluge u kućanstvu ili skrbi o starijima i dje­ci, koliko ih pegla, kuha, ili pak peče kolače za svadbe i prodaju na tržnici, plete, šiva, čiste, peru i pomažu po re­storanima; koliko starijih umirovljeni­ka potpomaže u poljoprivredi, građe­vinarstvu, prijevozu... Puno. Oni to ne rade iz dosade ili želje za druženjem, već iz nužde i zbog mizernih mirovi­na. Legalizacija rada na crno stoga je nužni korak koji moraju učiniti zakoni i institucije, pa je ispravno proširiti listu korisnika prava na rad bez obustave mirovine, kako se predlaže u okviru tekuće mirovinske reforme.

     Nije problem samo to što umirov­ljenici rade iz nužde, iz očaja, već što su u strahu hoće li biti ulovljeni, platiti kaznu za rad na crno i - izgubiti mi­rovinu. Legalizacija rada starijih oso­ba je nužna i stoga da bi se povećala stopa radne aktivnosti dobne skupine iznad 65 godina života, kojih je sada u službenom radu samo tri posto.

     Istina, svim ovim zakonskim iz­mjenama ne odgovara se na pitanje zašto se (opet) razlikuju predviđena prava na rad uz mirovinu za umirov­ljene radnike, branitelje, te umirovlje­ne vojne i policijske djelatnike, tako da se jednima omogućava povoljnije uvjete, kao primjerice vojnim i policij­skim djelatnicima te hrvatskim ratnim vojnim invalidima. Zato Sindikat umi­rovljenika traži da se prava unificiraju na način da uz puno radno vrijeme svatko može zadržati pola mirovine, a uz pola radnog vremena cijelu. I pi­tamo glasno čemu opet povlastice i povlašteni? Kao da nam toga već nije previše.

Milan Dalmacija