UVODNA RIJEČ

Malo više od najmanjeg

Piše: Jasna A. Petrović

     Procurila je informacija kako će se u okviru mirovinske reforme ići na ruku i onima s najnižim mirovinama i to povećanjem za tri posto. O čemu je tu riječ? Tko bi lud izvukao iz džepa tri posto povišice, u vrijeme kad plaće ra­stu za više od četiri posto, a cijene iznenađuju skokovima iza svakog ugla. Bacili smo grah i zaključili kako će najniže mirovine porasti za 3,13 posto. Jesmo li jako pametni ili či­tamo budućnost iz graha? Nema tu tajne, pa čak i nije riječ o nekoj pravoj povišici, već samo o ispravljanju nesuvisle i nepravedne prijašnje odredbe.

     Prvo treba naglasiti kako je svrha mirovine i dugogo­dišnjeg uplaćivanja mirovinskih doprinosa zaštita od si­romaštva u starosti te zaštita dostojanstva starijih osoba. Zato se u svim europskim zemljama smišljaju mehanizmi kojima bi se umirovljenike zaštitilo od potonuća na dno bijede. U većini njih, kao i u Hrvatskoj, to je bila minimalna mirovina, dakle univerzalni najniži iznos ispod kojega ne smije pasti ni jedna mirovina, ali je to postojalo do kraja 1998. godine, kad je „izmišljena" takozvana najniža miro­vina, koja nije uvjetovana cenzusom, već ovisi o dužini mi­rovinskog staža. No,„jedinična cijena" najniže mirovine, ak­tualna vrijednost mirovine (AVM) je od 1. srpnja u visini od 63,61 kune, dok je AVM za izračun osnovne mirovine 65,60 kuna. Bezrazložno utvrđena niža vrijednost AVM-a samo za siromašne je točno za 3,13 posto niža! I ta bi se nepravda ovom reformom trebala korigirati, tako da će i AVM za naj­nižu mirovinu iznositi 65,60 kuna.

Jesmo li zadovoljni? Prvi korak, mali korak više od naj­manjeg. Tako umirovljenik s 15 godina radnog staža neće više imati zajamčenu najnižu mirovinu od 954 kune, već 984 kune. Samo ili čak 30 kuna više. Onaj, pak, koji je radio 40 go­dina dobit će sada najmanje 2.624 kune, ili čak osamdesetak kuna više. Super? Ne, jer to se odnosi samo na one koji su za­radili starosnu, ali ne i prijevremenu starosnu mirovinu. Ta­kvima, koji su s kojom godinom manjka godina života otišli u prijevremenu mirovinu, oduzet će se linearno 20,4 posto od mirovine. Daju ti, dakle, 80 kuna, a onda oduzmu nešto više od pedesetak kuna. Takva je matematika ove i bivših Vlada. Daj malo, uzmi više. U cijelosti, to je politika protiv siromašnih, bez empatije, bez srca, bez poštovanja.

     Siromaštvo je najgori oblik nasilja, rekao je Mahatma Gandhi. A stvari teku, ne prema zaustavljanju siromaštva, već prema ubijanju želje. Kao da mora postojati prirodno stanje nemati, biti jadan, željeti sreću. Kao da je dostojan­stven život neprirodna želja, a prirodno je dobiti malo više od najmanjeg. Tri posto.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

GOJKO BEŽOVAN, REDOVITI PROFESOR NA PRAVNOM FAKULTETU U ZAGREBU

Podastrite ljudima informacije o mirovinskom sustavu!

 

     Mirovinska reforma je u punom jeku, a potezi Ministarstva rada i mirovinskog sustava se dočekuju „na nož". Najav­ljena reforma II. mirovinskog stupa potakla je goleme polemike u kojima umirov­ljenici teško mogu razumjeti što za njih ona znači. Stoga je dr.sc. Gojko Bežovan, re­doviti profesor na Katedri za socijalnu politiku    Pravnog fakulteta u Zagrebu i struč­njak za socijalnu politiku i mirovinski sustav za    Glas umirovljenika progovorio o mirovinskoj reformi, zaduži­vanju, medijskoj cenzuri i akademskom nepoštenju.

1.Što biste vi stavili u prioritete u ovoj mirovinskoj re­formi?

     U prioritete bih stavio argumentiranu javnu raspravu te­meljem relevantnih podataka. Žalosno je što o tome nemamo argumentiranu raspravu na javnoj televiziji i radiju čiji smo su­vlasnici! Novine su u službi oglašivača, stranoga kapitala, pa od njih nemamo što očekivati. Pokrenuo sam o tome raspravu 2014. na portalu banka.hr, međutim, kad je urednica vidjela da rasprava ne ide u korist banaka - vlasnika mirovinskog novca, rasprava je obustavljena. K tome, u okviru „Revije za socijalnu politiku" organizirao sam krajem 2016. raspravu zagovornika i osporavatelja reforme, međutim, mediji to nisu htjeli prenijeti!

     Mi u Hrvatskoj koji ćemo biti umirovljenici, moramo biti suočeni s činjenicom da od naših mirovina nećemo imati očekivanu kvalitetu života. Ako bismo htjeli imati očekivanu kvalitetu života, morali bismo staviti u funk­ciju našu ušteđevinu, našu imovinu, druga prava ili čak i pomoć naše djece, ako ih imamo i ako su nam spremna pomoći

     Dakle mi u Hrvatskoj imamo ozbiljan problem što nema raspoloživih i dostupnih javnih podataka o mirovinskom su­stavu i nemamo o tome odgovarajuće javne rasprave, osobito u medijima. Jako je važno upoznati građane s mirovinskom su­stavom, jer još mnogi građani misle da je mirovinski sustav pri­rodna pojava, da je dovoljno da oni ostare i dođu u mirovinu, a da će se država za njih pobrinuti i da će oni na temelju toga imati odgovarajuću mirovinu. Dakle, da na neki način građani steknu vlasništvo nad tim konceptom i da steknu odgovornost prema onome što je mirovina; da im bude to jasno načelo da se mirovina zarađuje vlastitim radom koji treba biti očekivano dugačak i primjerenom uplatom odgovarajućih doprinosa te da budu zainteresirani kako sustav funkcionira, tko i zašto ima povlastice u odnosu na njih.

     Apsurdno je da u Saboru izvješće o radu obveznih mirovin­skih fondova podnose ljudi iz tih mirovinskih fondova. Kakva je to razina informacija? HANFA bi nam morala osigurati pri­stup odgovarajućim podacima koji su nam trebali biti dostu­pni kao članovima obveznih mirovinskih fondova.

 2.Vi ste poznati protivnik obveznosti drugog mirovin­skog stupa. Kako komentirate najnovije prijedloge ministra Pavića o sukcesivnom pravu osiguranika da pri odlasku u mirovinu mogu, sa svojim prinosima, prijeći u prvi mirovin­ski stup ako im je to povoljnije?

     Ministru je očito jasno da je tranzicijski trošak nadmašio ko­risti koje mi imamo od drugog stupa. Zagovaram izradu raču­nice tranzicijskog troška, analize dioničkog portfelja obveznih mirovinskih fondova, analize njihovih operativnih troškova i temeljem toga trebamo utvrditi koliko smo mi zapravo uplatili, a koliko zapravo imamo. I onda da se, u tom smislu, jasno odre­dimo je li taj novac kojeg mi imamo, a to je 73 posto vrijednosti novca kojim raspolažu fondovi, uplaćen u državne obveznice - je li to imovina ili dug. Držim da je to dug, a ne imovina.

     Dakle, država ima dvostruki dug. Jedan se nalazi na raču­nima građana, nas koji smo u drugom stupu, jer je on uložen u državne obveznice, a to je dug. Drugi se nalazi svake godine u državnom proračunu, jer država se za tih 5,7 milijardi kuna koje daje u drugi stup mora zadužiti na taj iznos i još mora pla­titi kamate. Iskustva drugih zemalja pokazuju da se ne može obaviti održiva privatizacija javnog mirovinskog sustava kao kičme sustava socijalne sigurnosti.

3.Jedan od argumenata ministra Pavića jest da bi dr­žava trebala dati dodatak od 27 posto onima koji su u dru­gom stupu samo ako u trenutku umirovljenja prijeđu u prvi stup. Financijska industrija tvrdi kako država mora dati dodatak od 27 posto svima. Kako Vi komentirate „slučaj 27 posto"?

     Kod nas građani, niti stručna javnost ne razumiju kako je nastalo tih 27 posto. Jedanput je Svjetska banka u Hrvatskoj rekla da će se temeljem parametarske reforme smanjivati mi­rovine međugeneracijske solidarnosti, dakle mirovine iz prvog stupa, da će se smanjivati od četiri do 27 posto i da će se time pokriti tranzicijski trošak. Tko je zdrave pameti u Hrvatskoj mo­gao pristati na takvu reformu? Kad se Ivo   Sanader suočio s tim pred izbore 2007. zaključio je da ne može na to pristati i donio je Zakon o dodatku na mirovinu. Dakle, to je bio planirani tro­šak Svjetske banke i mi temeljem toga možemo reći da je pla­nirana reforma koju je nama naložila Svjetska banka krahirala tom činjenicom. To je poanta priče. Mi smo, kako bismo nado­knađivali tih 27 posto, povećali PDV na neodrživih 25 posto.

     Udio mirovinskog portfelja s troškovima u našem javnom dugu je oko 34 posto. Mi smo zemlja koja se skuplje zadužuje na inozemnom tržištu i zbog toga nemamo odgovarajući rejting i konkurentnost. Prekomjerni deficit uzrokovan II. stupom doprinio je bijegu mladih ljudi iz zemlje!

     Problem neodrživosti privatizacije javnog mirovinskog su­stava je problem kraha javnih financija. Treba napraviti analizu tranzicijskog troška. Slovaci su izračunali da se samo onim gra­đanima koji imaju plaću veću od 150 posto od prosjeka i koji će štedjeti 26 godina, isplati štedjeti u drugom stupu. Poda­strite ljudima činjenice! Tko hoće dobrovoljno ostati u drugom stupu, on ostaje u drugom stupu, a tko se hoće vratiti u prvi stup, on se odmah vraća, jer mi nećemo proizvoditi nove du­gove. Treba reći ljudima koji će upravljati tim novcem da više ne mogu ulagati u državne obveznice i da moraju transparen- tno prikazati troškove u okviru poslovanja, kolike su im provi­zije koje zaračunavaju za članove u fondovima koji tamo još uvijek hoće ostati. To je logika koju zagovaram! To je reforma koje su provele, prije svega, Slovačka i Poljska.

 4.Ako su već sve druge zemlje u okruženju izvršile tran­sformaciju iz obveznog u dobrovoljni mirovinski stup, zašto bi država trebala, kako predlaže ministar, od 2020. povećati izdvajanje za drugi stup za pola posto, te od2022. za još pola posto. Valjda bi i to bila izdvajanja, tj. otkidanja iz javnog mi­rovinskog stupa? Gdje je tu logika?

     Meni se ne čine realnim ovi argumenti kod nas, da se radi o nacionalizaciji nečije imovine. Tu nema nacionalizacije ničije imovine. To je spašavanje javnih financija. Takvi su argumenti bili u Poljskoj i Slovačkoj i o tome su se tamo očitovali i ustavni sudovi. Da je to naša imovina, moja i vaša, mi bismo tamo imali ruku, imali bismo glas u upravljanju tim fondovima. Međutim, kod nas je privatiziran sustav i mi smo izvlašteni. Mi nismo efek­tivni vlasnici tih sredstava, a ljudi nisu upućeni kako taj sustav funkcionira. Pa nije to alkemija! To je ekonomija. Mi tek treba­mo izračunati koliko su naši mirovinski fondovi u krizi 2007. ili 2008. godine i tih godina, izgubili novca. To ne znamo! Moramo napraviti analizu dioničkog portfelja. U tom smislu nama prijeti argentinski sindrom. Kada je 2008. Argentina, koja je konstan­tno ulagala novce iz privatiziranih fondova u državne obvezni­ce, trebala početi isplaćivati mirovine, ona nije imala kome pro­dati svoje obveznice, što je dovelo do kraha države.

     Nitko u Hrvatskoj danas neće govoriti kakvi su rezultati mirovinske reforme u Čileu. Oni su porazni, a nama je Čile bio model. To je civilizacijski problem, da mi u hrvatskim medijima ne možemo voditi argumentiranu raspravu o tome. Trebali bi smo na uzorku od 1.000 ljudi koji su dragovoljno ostali u dru­gom stupu napraviti analizu koliko su oni uplatili u drugi stup, a koliko im je drugi stup vratio natrag novca. Moramo to znati! Država će opet to otkinuti i onda srljamo u nove dugove. Posla­nje javnog mirovinskog sustava je da nas štiti od rizika starosti, smrti hranitelja i invalidnosti, a ne da dajemo novac na kocku. Vaclav Klaus je to nazvao casino ekonomijom.

 5.Kako komentirate zahtjeve umirovljeničkih udruga (SUH i MUH) vezane uz drugi stup da se otvori tzv. prijela­zno razdoblje i omogući prijelaz svima u prvi stup i prije umirovljenja, kao i u trenutku umirovljenja? To su zahtije­vali na svakoj sjednici Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe već godinama.

     Moj komentar se temelji na činjenicama koje sam rekao na početku, a to je da trebamo napraviti ozbiljnu analizu i ozbiljnu raspravu i da temeljem te analize i rasprave trebamo donijeti odluke, pokazati čiji je novac tamo i koliko taj novac vrijedi i reći im tko hoće ostati u drugom stupu neka ostane, jer ostaje na vlastiti rizik, a tko se hoće vratiti u prvi stup neka se odmah vrati. To su napravili Poljaci i Slovaci. Nikoga se ne tjera, ali se ljudima treba napraviti računica. Ljudima se treba pokazati, jer oni misle da je to alkemija, a nije! Mi smo u krizi izgubili jako puno novca i na Agrokoru smo izgubili puno novca i na nekim drugim ulaganjima smo izgubili. Kako se tako izgubljeni novac može nadoknaditi?

 

6.Kakvu budućnost predviđate umirovljenicima, ako je sada 52,5 posto mirovina ispod linije siromaštva (2.180 kuna), svaki treći umirovljenik je u riziku od siromaštva, prosječna mirovina je 2.345 kuna, a čak i Europska komisija upozorava da Hrvatska ima najniže mirovine u EU?

     Meni je žao naših umirovljenika i s njima suosjećam! Međutim, potreban nam je dijalog, a ne varanje.

     Da bismo imali odgovarajuću mirovinu moramo ju zaraditi dugim radom i uplatama. Mi u Hrvatskoj koji ćemo biti umirovljenici, moramo biti suočeni s činjenicom da od naših mirovina nećemo imati očekivanu kvalitetu života. Ako bismo htjeli imati očekivanu kvalitetu života, morali bismo staviti u funkciju našu ušteđevinu, našu imovinu, druga prava ili čak i pomoć naše djece, ako ih imamo i ako su nam spremna pomoći.

     Danas u EU je jako velika tema„srebrna ekonomija", usluge starim ljudima. O tome trebamo raspravljati, ali to ne činimo, jer su stariji ljudi ogromna glasačka mašinerija. U doba krize, nama je BDP pao 14 posto, a mi smo povećavali mirovine, povećao se dug opće države s 39,6 posto BDP-a na 86,7 posto. Ako pada BDP, ne možete povećati mirovine, a nismo istovremeno ništa ulagali u aktivne politike zapošljavanja kako bi potakli ljude da ostanu u ovoj zemlji. Novac iz proračuna pripada i mladima, a ne samo starima za mirovine. Stanovništvo između ostalog stari i zato što smo zbog eksperimenta s privatizacijom javnog mirovinskog sustava potaknuli mlade na bijeg iz zemlje. Treba nam dijalog o ulaganju u mlade ljude, ulaganju u obiteljsku politiku. To je jamstvo stabilnosti mirovinskog sustava, a ne zaduživanje. Mirovinski sustav održavamo zaduživanjem, a to je neodrživo.

 

7.Što biste još dodali vezano za mirovinsku reformu, a smatrate to iznimno važnim?

     Dodao bih da bismo trebali pokazati zrelost u razumijeva­nju te teme. Nama u reformi pomaže jedan ured iz Bruxellesa. Mene su pozvali da se natječem za voditelja tog projekta. Re­kao sam im da mi je neprihvatljivo da ured iz Bruxellesa radi bilo što vezano za mirovinsku reformu u Hrvatskoj, da je to protivno načelu supsidijarnosti. To je odgovornost ove zemlje i ta se reforma mora raditi na hrvatskom jeziku i u nju moraju biti uključeni građani i javnost. Bili smo kolonizirani od    Svjet­ske banke kad smo radili prošlu mirovinsku reformu, a sad smo kolonizirani od EU. Moramo pokazati da imamo civiliza­cijske kompetencije, da znamo sa sobom upravljati. Trebamo otome napraviti javnu raspravu tako da to dođe do očiju i ušiju svih građana ove zemlje. To je poanta stvari. Čak ni mi u akademskoj zajednici ne možemo napraviti raspravu o tome to me jako žalosti. Dio akademske zajednice je korumpiran i bez akademskog habitusa, a on ima povlašteno mjesto u medijima, dok mi koji o tome mislimo drugačije i zagovara­mo dijalog, bivamo prezreni. Krug kolega je potpisao izvje­snu peticiju za drugi stup, a odgovorno tvrdim da ih većina o tome ne poznaje temeljne pojmove. Uostalom, akademska zajednica ne potpisuje peticije, već provodi istraživanja i na temelju toga radi rasprave. Ako to nismo prije napravili, onda nemamo što potpisivati.

Milan Dalmacija