UVODNA RIJEČ

Munchhausen iz našeg dvorišta

Jasna A. Petrović

     Ako netko ugledan poput resornog ministra voli pretjerivati, pa u jednom intervjuu, uvodnom izlaganju ili govoru, izrekne tri netoč­nosti, treba li to nazvati političkim pretjerivanjem ili laži? Ma, jasno, nitko nije imun na privlačnost laži, no ima ljudi koji lažu više od drugih. A prema istraživanju Sveučilišta u Kaliforniji otkrilo se kakav tip ljudi laže najviše. Jedan od zaključaka je da se lažima češće od ostalih koriste ma- nipulatori i ljudi skloni spletkarenju, što i ne čudi toliko, no to je ujedno i opis političkog radnog mjesta.

     Odgovor je vrlo jednostavan - laž ima funkciju zaštite slike o druš­tvu, o sebi samome ili s ciljem zaštite vlastite pozicije. Tako naš ministar Hieronymus Carl Friedrich von Munchhausen izgovori redovito kako u Hrvatskoj ima samo 19 posto umirovljenika koji su ostvarili „punu mirovi­nu". I kad ga pristojno prekinete i upozorite da u ovoj zemlji ni u jednom zakonu ne postoji takav zakonski pojam, on istim mirnim glasom nastavi kako ih samo 19 posto ima mirovine ostvarene nakon 40 godina radnog staža. Jeli to onda znak da je jest ili nije svjestan svoje laži koju redovito zloporabi? Negdje je najveći baron lažov čuo tu rečenicu i ugradio ju u svoj svakodnevni opis tragikomičnosti mirovinskog sustava u Hrvatskoj. Dakle, velika većina postojećih umirovljenika nije niti imala priliku raditi 40 godina, jer bi ih ranije zbog dobi otjerali u mirovinu. Laž prva. Bezbol­na? Nikako. Na njoj se temelji percepcija pohlepnih umirovljenika koji bez (dovoljno) rada tamane dobar dio javnog proračuna.

     Laž druga se nadovezuje na prvu. Takvi umirovljenici koji nisu dovolj­no radili i dovoljno uplatili u mirovinski sustav koštaju proračun dodatnih 17 milijardi kuna, povrh iznosa koji se skupi doprinosima. No, laž je lako dokumentirati istinom, jer od početnog iznosa se treba oduzeti šest mili­jardi tranzicijskog troška za drugi mirovinski stup, pa još šest milijardi za mirovine po posebnim propisima tj. povlaštene mirovine, i eto, jednim mahom ministarske lepeze žderodug se smanjio na samo kojih pet mili­jardi. Bezazlena laž? Ma nikako, jer na svojoj pogrešnoj razmahanoj laži ministar Munchhausen kreira politike i mjere. U kojima će kazniti pohle­pne, zar ne!

     U svakom slučaju, laž uvijek nanosi bol. Kad-tad ispliva na površinu i ujeda upravo onog koji je zabacio udicu. Tako bi bilo u pravoj bajci. No, evo treće laži, izgovorene u tridesetak mikrofona. „A sad mi nećete vje­rovati", naglašava ministar Pinokio, „Hrvatska je najdarežljivije zemlja u svijetu kad je riječ o mirovinama, jer dobijete čak 129 posto više nego što ste uložili za radnoga vijeka", veli i nos mu se ne produlji. Ministar nije pitao one koji znaju, već je povjerovao zato što mu se takva istina sviđa, a potpisuje ju ugledni OECD. Njegova istina znači da hrvatski umirovlje­nici imaju dovoljno, velikodušno i darežljivo, najviše na svijetu. Iako bi mu mozak i logika trebali reći da to nije tako, on dalje zbori svoj refren. Uvjerio je u to i cijelu Vladu, pa i premijera, kao da je on osobno zaslužan za sve naredane „istine" u dokaz svom napornom radu.

     U dječjoj bajci Carla Collodija dječaku Pinokiju zbog laganja je na­rastao nos, a u Strancu Alberta Camusa razmatra se nužnost laganja, jer isključivo govorenje istine može stajati i glave. I ministarskog položaja, valjda. Zato završavam s najbezbolnijom laži tipa „lijepa Vam je frizura, ministre", i dodajem: „ne, nos vam nije narastao". A ako i jest, to Vi sigurno nećete primijetiti.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

ZAŠTO UMIROVLJENICI KREĆU PO SVOJA PRAVA

Siromaštvo i poniženje u vašem domu

 

     Više nećemo šutjeti I čekati. Nismo samo očajni i poniženi. Sada smo i jako ljuti. Idemo na Markov trg 10. listopada ove godine. Otvorite uši i počujte!

Kad dvije i pol godine pokušavate institucionalnim kanalima, prije svega kroz Nacionalno vijeće za umi­rovljenike i starije osobe, ostvariti dijalog s već trećom vladom i četvrtim ministrom rada i mirovinskog sustava, ali se to nikako ne pomiče, osjećate se kao posustali hrčak stavljen u kotač za okretanje, osuđen na stalno besmisleno trčanje u krug, dok ne ispadne.

     Sve nas više ispada. Državni birokrati i njihovi novina­ri ponosno objavljuju kako broj preminulih starica i stara­ca sve ubrzanije raste, pa je, hvala Bogu, smanjen njihov priljev u mirovinski sustav. Ne pitaju se zašto nas sve više umire i je li to posljedica samo prirodnih zakona, ili, pak, nemara i neodgovornosti vlasti. Kad vam kažemo da ubr­zano raste broj samoubojica među starijima od 65 godina, te kako nas u stanovništvu ima 18,6 posto, ali u ukupnom broju samoubojica 40,1 posto, shvatit ćete da tu nešto nije normalno.

Poznato je da siromašni 50 posto više obolijevaju od kardio-vaskularnih bolesti, da je izrazitiji pobol i od karcinoma u toj najdepriviranijoj socijalnoj skupini, to govore svjetska istraživanja. Da, siromaštvo sve ubrzanije uzima danak. Net­ko ubzava kotač umiranja i sve nas više ispada iz igre.

     Tko analizira brojke koje nam negdje na netu čini do­stupnima Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje? Nitko. Koga briga ako brojke kažu da sve više umiru oni s prosječ­no 16 posto nižim mirovinama od tzv. starijih umirovljeni­ka. Umiru siromašniji.

 

Potemkinova sela

 

     No, stariji umirovljenici imaju više mirovine, dobili su nekoliko povećanja i veliki povrat duga od 11,5 milijardi kuna, pa službenica umirovljena prije 31.12.1998. godine ima danas gotovo duplu mirovinu od profesorice ili liječ­nice opće prakse koja se sada umirovi. Što je to tako krivo u našem sustavu? Tko se to igrao i eksperimentirao sa 16 dosadašnjih tzv. mirovinskih reformi?

     Posljedice su tu. Kriju se u neumoljivim brojkama, o ko­jima se šuti. Ili ih se čak prešućuje, skriva, lažno prikazuje. Primjerice, ministar Mrsić je bio zagovornik teze kako u Hr­vatskoj imamo samo 17 posto pravih umirovljenika. Tako su on, neki znanstvenici, bankari i biznismeni katapultirali 83 posto umirovljenika u zonu kriminala. Kao da su se oni sami umirovljivali protivno zakonu, ne daj Bože, s pištoljem zaostalim od prethodnog ili Domovinskog rata, prinudi­li referenta na mirovinskom da im protupropisno dodijeli mirovinu.

 

Skrivene brojke

 

     Mrsić je onda odlučio da se na web stranici HZMO-a više ne smije objavljivati koliki je udjel prosječne mirovi­ne prema Zakonu o mirovinskom osiguranju u prosječnoj neto plaći. Ta je brojka zabranjena, a počelo se izračunavati koliki je udjel mirovine u plaći tzv. starosnih umirovljenika s 40 godina radnog staža!? Ludilo, čista Potemkinova sela. Unatoč pismenom zahtjevu da se ne falsificiraju ili prešuju- ću analitički podaci koji su Sindikat i Matica umirovljenika uputili čak i na Nacionalno vijeće za umirovljenike i starije osobe (koje je tada, recimo iskreno, doista bilo prostorom dijaloga), ali Mrsić to nije dopustio vratiti. Nije ni sljedeća ministrica Nada Šikić (sada uhljebljena kao zamjenica mla­đahnog ravnatelja cijelog mirovinskog sustava Josipa Alar- dovića), nije niti ministar Tomislav Ćorić (ekonomist koji je zalutao u sustav, te sada radosno povećava cijenu električ­ne energije s čela drugog ministarstva). A, nije i sigurno neće niti oceanograf i klimatolog Marko Pavić, najnoviji ministar u nizu.

     Znate li još nešto: da je pokrivenost populacije starijih od 65 godina mirovinama samo 64 posto? A u Sloveniji 92 posto, Austriji, kao i velikom broju Eu zemalja 100 posto? I bez velikih analiza, ako smo uz Portugal na dnu pokrive- nosti u EU, nije li to odgovor na razmjere siromaštva stari­jih u Lijepoj našoj? Jest, ali ne i političkoj eliti. Ne vide, ne čuju...

 

Mi nismo balast, niti kriminalci

 

     Koraknimo vremenski unazad pa se sjetimo kako je Milanović na skupštini Hrvatske stranke umirovljenika izjavio kako u Hrvatskoj ima previše umirovljenika, pa možemo  slobodno zaključiti da sve ove pobrojane "slučajnosti" za­dobivaju obrise promišljene i namjerne strategije prema starima. Jer, stvarne strategije starenja i politika spram sta­rih u Hrvatskoj nema.

     Starih je, dakle, previše, suvišni su, balast, društveni te­ret, kriminalci su jer idu u mirovinu prerano, prijevarom; čak se teško donosi i odluka da se zakonski omogući rad umirovljenika, već se radije uvozi radna snaga iz obližnjih i udaljenijih zemalja.

     Zašto umirovljenici i starije osobe kreću po svo­ja prava? Prvo, rat i recesija su gotovi i vrijeme je da nam se vrate dugovi. Neki su pokrali kroz rat, kroz privatizaciju, drugi kroz ovrhe, dosmrtne ugovore, korupciju, dražbe, ali su onima kojima je zapriječeno usklađivanje mirovina tijekom rata, vratili dug i još su im vlade rekle hvala, izjednačivši njihov doprinos Domovinskom ratu onome branitelja. I k tome, zar branitelji nisu branili ono što smo mi stvorili!

 

Jadranka Kosor "zakucala“

 

     Nakon što je Jadranka na dvije godine ukinula usklađi­vanje mirovina kako bi dio tereta recesije prebacila na siro­mašne umirovljenike, njenim korakom je nastavio ministar Mrsić za čijeg mandata gotovo i nije bilo usklađivanja. Seri­ja novih vlada, osobito posljednje koja izrazito vodi politike uzimanja siromašnima i davanja bogatima, umirovljenike i starije osobe uopće i ne spominje. Ne vide ih. I to je neka­kvo (konačno) rješenje, zar ne?

     Jeste li se upitali gdje su hrvatski umirovljenici? Kad smo otvoreno rekli kako ih više od 60 posto ima mirovine ispod prosječne, koja trenutno iznosi 2.269 kuna, rekli su da pretjerujemo. A matematika je jednostavna: medijan mirovine je 2.043 kune, a to znači da ih točno 50 posto ima manje od tog iznosa. I još recimo da je hrvatska linija siro­maštva 2.083 kune, pa "digitron" kaže kako su mirovine oko 55 posto umirovljenika ispod linije siromaštva.

     Svi ti iz statistike siromašnih ne kopaju po kantama i kontejnerima za smeće, ali većina ih skuplja ostatke voća i povrća kad se zatvaraju tržnice. Najsmješnije i najtužnije istodobno je kad neki političar kaže kako ti ljudi skupljaju plastične boce iz smeća zato da bi dodatno zaradili; oni su dakle nešto kao privatni poduzetnici. Bave se, valjda, reci­kliranjem?

     Neki penzići imaju naslijeđe, nekretninu koju iznajmlju­ju i od toga životinjare. Obrađuju vrtove, uzgajaju piceke, prehranjuju se, dok mogu. Mnogi pokušavaju zaraditi u po­dručju socijalnih usluga - spremaju stanove, čuvaju djecu, kuhaju, šivaju... sve to uglavnom na crno. Siva ekonomija starih je isto tabu tema, s jedinom razlikom od socijalizma što bi tada ulovljenima obustavili mirovinu. Čak i raditi vla­sti ne daju. Čak i rad im nije svima legalno zajamčen da bi se dostojanstveno obranili od bijede.

 

Zadnji iz bivše YU

 

     Nekako smo se do nedavno hranili famom kako smo mi ipak, ok, iza Slovenije, najrazvijenija zemlja s najboljim standardom od država nastalih na području bivše Jugo­slavije. E, pa sada ni to nije više tajna, pa je istina upravo suprotna.

     Hrvatska ima udjel prosječne mirovine u pro­sječnoj neto plaći od samo 37,8 posto, slijedi ju Bosna i Hercegovina s udjelima od 42 posto (Re­publika Srpska) i 43,5 (Federacija), a onda Kosovo s 47 posto, Srbija s 50 posto, Crna Gora s 56 posto, Slovenija s 60 posto i Makedonija s 62 posto (toliko ima i Mađarska i blizu je europskog prosjeka). Ovi podaci ne govore samo o socijalno-ekonomskom položaju umirovljenika u pojedinom zemlji, već ukazuju na to koliko koja zemlja poštuje i voli svoje stare.

     Kad se tome doda da cijena hrane u Hrvatskoj izno­si čak 91 posto prosjeka EU, u Srbiji oko 70, a Makedoniji samo 59 posto, filtrirana cijenama hrane, statistika otvo­reno kaže kako su hrvatski starci i starice doista najsiro­mašniji u okruženju.

     Umirovljeničke udruge su nastojale uporno i strpljivo pokretati razna pitanja kroz institucionalne kanale, no is­hod je nikakav. Kad u dvije godine već četvrtom ministru pišete neki prijedlog, kad dijalog treba (bezuspješno) us­postavljati svaki put iznova, kad nikome ništa nije osvije­stila niti Peticija protiv siromaštva starijih osoba koju su sa 26.000 potpisa predali vladi, pa čemu se onda nadati?!.

     Hoće li prosvjed na Markovom trgu u Zagreb, uspjeti osvijestiti javnost o položaju umirovljenika i starijih osoba i donijeti umirovljenike na dnevni red Vlade i Hrvatskog sabora? Nakon borbe kroz institu­cije, preostaje nam trg demokracije, preostaje mjesto za glasno artikuliranje zahtjeva. Mi imamo prijedloge za rješenja, od pojedinačnih, ka općima. Otvorite uši i počujte.