UVODNA RIJEČ

Tko je financirao Domovinski rat

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Čitamo ovih dana kako je Hrvatska dobila 500 novih multimilijunaša pa ih sada ukupno ima 11.900, što je 30 posto više nego prije deset godina. Riječ je o ljudima čije bogatstvo prelazi vrijednost od mili­jun dolara, skoro sedam milijuna kuna. A među njima ima nemalo ugled­nih političara, koji većinom nisu niti vidjeli ratnu liniju Domovinskog rata, a veći su domoljubi od svih nas umirovljenika. Tu se ne računaju godine domoljubnog staža, već godine stjecanja bogatstva brzinom svjetlosti.

     Sada je premašena i vizija prvog hrvatskog predsjednika Franje Tu­đmana koji je Hrvatsku kao zemlju sreće i blagostanja vidio u stvaranju dvije stotine bogatih obitelji. Ako je Tuđman u svojim davnim vizijama ipak mislio na one prave milijunaše-teškaše, odnosno ultramilijunaše, i tu je njegova vizija nadmašena jer Hrvata teških najmanje 10 milijuna dolara sada je više - čak 213.

     Zanimljivo je kojom brzinom raste broj ultramilijunaša, jer u Europi taj je porast u posljednjih deset godina 17 posto, a u Hrvatskoj čak 33 posto, dakle - dvostruko brže unatoč šepavom gospodarstvu i niskom BDP-u.

     Uostalom, ministar Lovro Kuščević ležerno je objavio recept kako do 44. godine života lako postati milijunaš, ako radiš kao student na štandu, zaposliš ženu, od navodne staje napraviš dvorac, od poljoprivrednog ze­mljišta građevinsko, od tuđih parcela bez nasljednika svoje, i sve slično. Prava sitnica! Ili kako je posve normalno da sin ministra Gorana Marića useljava „kao podstanar" u stan od 136m2 u luksuznoj zgradi u zagre­bačkoj Veslačkoj ulici, a slučajno je vlasnik tog stana firma kojoj je njegov otac bio direktor prije odlaska u politiku. Ili ministar Tolušić čiji „roštilj" ima oko 200 m2, a nije ga prijavio u imovinsku karticu.

     To su neki novi dečki. Oni nisu branili Hrvatsku u Domovinskom ratu; oni su se bogatili.

     Pa tko ju je obranio? E, sada slijedi umirovljenička matematika po­niženja. Kad je 1990. godine započinjao rat, udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći iznosio je 77,23 posto. Kad je rat završio, 1996. go­dine - 45,88 posto, a sada 2019. bijednih 37,7 posto. Koliko bi tek bilo da se nije vratio famozni dug umirovljenicima koji je „pokrala" vlada Nikice Valentića, a vratio im ga Ustavni sud? Oduzeto im je puno više, a vraćeno tek 11,5 milijardi kuna. To je novac kojim je financiran Domovinski rat, a financirali su ga hrvatski umirovljenici.

     Tko ne vjeruje nama, neka posluša riječi Andrije Hebranga, koji je svojedobno rekao: „U ime HDZ-a zahvaljujemo umirovljenicima što su u velikoj mjeri financirali Domovinski rat i na taj način pomogli isto kao branitelji na prvoj crti bojišnice." Objasnio je tako da Vlada nije otela novac umirovljenicima jer je htjela nepravdu, već je trebala organizirati obranu protiv agresije tada 5. Armije u Europi.

     No, zašto danas Hrvatska ima udjel prosječne mirovine u neto plaći od 37,7 posto, najniže od svih, prijateljskih i bivših neprijateljskih zemalja u okruženju? Zašto npr. Slovenija i Makedonija imaju taj udjel od čak šez­desetak posto, a Srbija i Crna   Gora pedesetak? Zato jer hrvatski umirov­ljenici nisu samo financirali obranu domovine, o čemu se šuti, već su fi­nancirali i rađanje hrvatskih multimilijunaša, o čemu se još manje govori.

     Bijedne hrvatske mirovine dotakle su dno. U Superhik državi sve je moguće, da se bogati bogate na siromašnima, a da siromašni šute.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

   

KAKO NAPISATI I POHRANITI OPORUKU

Rukopis i potpis ne lažu

 

 

     Većina ljudi ne voli razgovarati o smrti. Zazire i od samog spome­na na nju. Ipak, smrti nije mogu­će umaknuti. Gotovo da nema čovjeka kojem ona nije oduzela neku voljenu osobu i za sobom ostavila neopisivu bol. Smrt je uistinu najveći i najokrutniji ne­prijatelj ljudskog roda.

Mada smo svjesni da svi ljudi na kon­cu umiru, nitko od nas ne miri se lako s gubitkom roditelja, bračnog druga ili djeteta. Bilo da nam netko umre izne­nada bilo nakon duge i teške bolesti, smrt u nama stvara strašnu prazninu te neizrecivu tugu. Pomisao da je smrt kraj svega može nas potpuno slomiti.

     Premda je, dakle, riječ o temi o ko­joj nitko ne voli previše razgovarati, jer povlači za sobom emocije i strah, vrlo je bitno pripremiti sve što je potrebno za slučaj smrti, neovisno o dobi.

Poklon svome gradu?

     U trenutku smrti, imovina koja po­stoji za života prelazi u ostavinu koju zatim nasljeđuju nasljednici, ako ih ima. U slučaju da nasljednika nema, riječ je o ošasnoj ostavini, a to znači da ostaviteljeve nekretnine i s njima izjednačena prava prelaze na općinu, odnosno grad na čijem području se nalaze i gdje je ostavitelj u trenutku smrti imao prebi­valište.

     Starija gospođa je smatrala kako nema potrebe razmišljati o smrti i ostavljanju imovine, kad ima samo dvi­je kćerke i to će ići svakoj po pola, bez problema. No, odjednom se u jednom ćaskanju sjetila kako je u mladoj dobi, kad je tek postala punoljetna, napisa­la vlastitom rukom na običnom papiru kako svu svoju imovinu ostavlja svojem malom polubratu. Stoj! Pravno upućena kolegica joj je objasnila da je time neu­pitno sve svoje pokretnine i nekretnine ostavila tom svojem bratu, iako je već prošlo pedeset godina i u međuvreme­nu je postala majka i baka. „Strašno", rekla je gospođa i zabrinuto upitala što treba učiniti da se nešto takvo doista ne dogodi, jer s bratom niti ne komunicira.

Napišite oporuku!

     Sto je oporuka? Oporuka je, kako se stručno kaže, razredba posljednje volje kojom ostavitelj raspolaže svojom imo­vinom za slučaj smrti. Oporuku može napraviti svaka osoba sposobna za ra­suđivanje koja je navršila 16 godina. Ako nisu ispunjene te pretpostavke, oporuka je ništavna, a to znači da ne stvara pravne učinke.

     Postoji nekoliko vrsta oporuka. Može se sastaviti u obliku privatne ili javne isprave, koje su redovite oporuke, a u iz­vanrednim okolnostima oporuku možete izjaviti pred dva svjedoka.

     Privatne su vlastoručna oporuka i pisana oporuka pred svjedocima. Vla­storučna je ona oporuka koju ste vlasto­ručno napisali i potpisali. Pisanu oporuku pred svjedocima možete napraviti ako za ispravu, bez obzira na to tko ju je sasta­vio, pred dva istodobno nazočna svjedo­ka izjavite da je to vaša oporuka i da je pred njima potpišete. Svjedoci se moraju potpisati na samoj oporuci.

Privatna i javna posljednja volja

     Osim privatnih oporuka, postoji i mo­gućnost javne oporuke. Javna oporuka je oporuka načinjena uz sudjelovanje javnih tijela. Svatko može valjano oporučiti u obli­ku javne oporuke, a osoba koja ne može ili ne zna čitati ili se ne može potpisati, može u redovitim okolnostima oporučiti samo u obliku javne oporuke. Ukoliko zatražite ovaj oblik oporuke, može je sastaviti jed­na od zakonom ovlaštenih osoba: sudac općinskog suda, sudski savjetnik u općin­skom sudu, javni bilježnik, a u inozemstvu konzularni, odnosno diplomatsko-konzularni predstavnik Republike Hrvatske. A eto i kurioziteta: takvu oporuku, u slučaju nepismenosti ili bolesti, može oporučitelj potpisati i - otiskom palca.

     Ako postoje izvanredne okolnosti zbog kojih niste u stanju oporučiti ni u jednom drugom valjanom obliku, može­te izjaviti svoju posljednju volju usmeno pred dva istodobno nazočna svjedoka. Ta oporuka prestaje vrijediti kad protekne 30 dana od prestanka izvanrednih okol­nosti u kojima je napravljena. Ovaj oblik oporuke uvijek je u usmenom obliku. Kao izvanredne okolnosti možemo navesti rat, elementarnu nepogodu, nesreću i tome slično. Istina, u takvim slučajevima može doći i do zloporabe, no zato postoje dva svjedoka.

     Ako iz bilo kojih razloga više ne želite da ta oporuka postoji, imate mogućnost opoziva oporuke. Oporuku možete opo­zvati u cijelosti ili djelomično. Postoji više načina kako opozvati oporuku: očitova­njem danim u bilo kojem obliku u kojem se po zakonu može napraviti oporuka; uni­štenjem isprave; novom oporukom ili ka­snijim voljnim raspolaganjem stvari ili pra­vom koje ste nekom oporukom namijenili.

Kako pohraniti oporuku

     Sto kada je oporuka napisana? Gdje ju pohraniti i kome ju dati na čuvanje? Svoju oporuku, neovisno o obliku u ko­jem je sastavljena, možete čuvati sami ili je predati na čuvanje nekoj drugoj fizič­koj ili pravnoj osobi. To je ujedno i način koji ništa ne košta.

     Ako svoju oporuku želite povjeriti na čuvanje sudu, javnom bilježniku ili u ino­zemstvu konzularnom, odnosno diplo- matsko-konzularnom predstavniku Re­publike Hrvatske, oni su je dužni primiti na čuvanje i o tome bez odgode poslati obavijest u Hrvatski upisnik oporuka. Ova vrsta čuvanja oporuke se naplaćuje.

     Hrvatski upisnik oporuka je javni upisnik, ali podaci iz upisnika ne mogu se prije oporučiteljeve smrti nikome sta­viti na raspolaganje, osim oporučitelju ili osobi koju on za to posebno ovlasti. U Upisniku se evidentira činjenica da je sastavljena, pohranjena te proglašena neka oporuka, a vodi ga Hrvatska javno- bilježnička komora.

Uzmite papir i kemijsku

     U taj upisnik, na zahtjev oporučitelja, podatke o navedenim činjenicama do­stavljaju nadležni sudovi, javni bilježnici, odvjetnici i osobe koje su napravile opo­ruku. Za evidentiranje upisa ili upisa vra­ćanja jedne oporuke plaća se naknada od 100 kuna i to prilikom evidentiranja.

     Za upis u jednom ostavinskom po­stupku plaća se naknada od 50 kuna. Za promjenu evidentiranja podataka plaća se naknada od 30 kuna. Paušalna nakna­da za potpuni spisak svih isprava koje su evidentirane pod jednim evidencijskim brojem, iznosi 100 kuna. Činjenica da oporuka nije evidentirana u Hrvatskom upisniku oporuka niti bilo gdje posebno pohranjena, ne šteti njezinoj valjanosti.

     Istina, ukoliko ne želite napisati opo­ruku, vaša imovina, tj. nakon vaše smrti ostavina, pripast će vašim zakonskim nasljednicima, ako niste potpisali i neku drugu ispravu, poput ugovora o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju ili o da­rovanju. No, to je već posve druga priča.

     Naša gospođa iz gornjeg primjera je odmah požurila napisati oporuku. Jeste li Vi?

Besa Canoli