UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Aktualno:

STRUČNJACI PORUČUJU: MIROVINSKI FONDOVI KAMATARE DRŽAVU

Drugi mirovinski stup nije održiv!

 

     Klub zastupnika Mosta nezavis­nih lista 9. ožujka je u Dvorani Ivana Mažuranića u zgradi Hr­vatskog sabora organizirao okrugli stol pod nazivom “Održivost II. miro­vinskog stupa u ambijentu neravnote­ža”. Sudjelovali su brojni stručnjaci „pro“ i „kontra“, te predstavnici Sin­dikata umirovljenika Hrvatske, Jasna A. Petrović i Ivo Marijanović.

 

Netransparentan sustav s ugrađenim rizikom

     Prof. dr. sc. Vladimir Čarak (Ekonom­ski fakultet u Zagrebu) je na samom po­četku razgovora upozorio kako su svi problemi uzrokovani izostankom stope rasta, te rekao da imovina obveznih mi­rovinskih fondova čini polovicu kumula- tivnog duga. Ocijenio je kako zbog dru­gog stupa građani neće biti na dobitku, nego u dugoročnom financijskom gubitku jer se umjesto generacijske solidarnosti, preferira sadašnji netransparentni sus­tav s ugrađenim dugogodišnjim rizikom. Posebno je upozorio kako uvođenjem tog stupa nije riješen deficit u mirovin­skom sustavu, nego je deficit prebačen u državni proračun, koji se mora sve više i sve skuplje zaduživati kako bi nadokna­dio novac koji odlazi u drugi stup. Zago­vornici tog stupa građanima prešućuju činjenicu da se ovdje pojavljuju u dvjema ulogama: kao primatelji i kao platitelji.

     »Građanima ne kažu da će morati pla­titi veće poreze da bi imali veću mirovi­nu«, uočio je Čavrak, sa čime se složio i dr. sc. Guste Santini, koji je izložio tri va­rijante rješenja: ukidanje 2. stupa, pove­ćanje izdvajanja za drugi stup ili uvođe­nje sustava temeljenog na socijalnom statusu, a ne na radu.

 

Kapitalizirani sustav socijalno je nepravedniji

     Govoreći o »stvarnosti i iluzijama« mi­rovinske reforme iz 2002., dr. sc. Ante Samodol je rekao da koristi od drugog stupa trebaju biti veće od njegovih troš­kova. U obvezne mirovinske fondove do­sad je uplaćeno 56 milijardi kuna, a za­radili su 18 milijardi. Međutim, tranzicij­ski trošak (države) bio je 42 milijarde ku­na, što stvara veliki javni deficit. U fon­dovima je ukupno 1,7 milijuna hrvatskih

građana, no nitko, naglasio je, nije rekao da gotovo 500 tisuća ljudi nema novca na računima. „Najviše o stanju sustava govori činjenica da za 440.000 ljudi u najmanje tri uzastopna mjeseca nisu uplaćeni doprinosi11, kazao je Samodol, ustvrdivši da se mirovinski fondovi hvale zaradom od 18 milijardi kuna, ali ne go­vore o trošku poslovanja, tranzicijskim trošku i kamatama koji, smatra, mirovin- ce vode u gubitak.

     Također je naglasio kako je iluzija da je kapitalizirani sustav socijalno praved­niji, da doprinosi gospodarskom rastu, te da bi pomogao u rješavanju fiskalnih i demografskih problema. Upozorio je i na nesigurnost ulaganja u drugom stupu, te na proizvodnju socijalnih nejednakosti u dobrovoljnom trećem stupu.

 

Velika obmana javnosti

     Prof dr. sc. Gojko Bežovan (Pravni fa­kultet) prvo je upozorio kako je drugi stup uveden bez javne rasprave, bez dubljih analiza; pojasnio je kako je Hrvatska na­prosto iskorištena kao eksperimentalni laboratorij, a zbog današnje blokade me­dija o tome se ne može javno raspravlja­ti. Sve je to dio obmanjivanja javnosti. Jasno je kuda to vodi: javne mirovine će ići prema visini socijalne pomoći, a miro­vine onih koji ih dobivaju iz I. i II. stupa već su niže za 25 posto. Podsjetio je da je Europska komisija još 2001. godine naručila studiju koja je pokazala neodrži­vost modela ovakvih mirovinskih reformi zbog previsokog tranzicijskog troška. No, kod nas je i dalje na djelu financijalizaci- ja mirovinskog sustava.

     Prof. dr. sc. Drago Jakovčević (Eko­nomski fakultet) je upozorio kako je riječ o kolektivnoj prinudnoj štednji, te da to praktički nije stvarni novac, jer se odmah prebacuje u druge rizične forme, pa je stoga takva štednja upitna. Taj novac ne može nitko podići, kao što ga ne može podići iz prvog mirovinskog stupa. Prino­si, pak, o kojima se govori su nerealni, a mirovinski sustav će s ovakvim drugim stupom kroz desetak godina bankrotirati.

 

To su antireformske poruke?

     Dr. sc. Danijel Nestić (Ekonomski in­stitut), kao poznati bankarski zagovor­nik, tvrdi da se ovakvim drugim stu­pom, za koji treba povećati doprinose, smanjuje siva ekonomija. Poručuje ka­ko zamrzavanje odnosno ukidanje dru­gog stupa znači niže mirovine u buduć­nosti. „U tom slučaju izgubila bi još jed­na pogodnost jer se ušteđena sredstva u drugom stupu ne mogu nasljeđivati, a bez obzira na opcije preuzimanja sred­stava iz drugog stupa, to neće riješiti fiskalne probleme11, tvrdi Nestić.

     „Zamrzavanje drugog stupa značilo bi prebacivanje tereta sa sadašnje na buduće generacije, jer se preuzima ob­veza isplata pune mirovine u budućnos- ti“, zaključuje. Njegovo je stajalište ka­ko je mirovinska reforma iz 2002. bila jedna od rijetko provedenih i njezino ru­šenje donijelo bi zapravo antireformsku poruku“.

     Mr. sc. Velimir Šonje (Ekonomski in­stitut) pojašnjava kako sve projekcije pokazuju da se u dugom roku, zbog de­mografije i starenja stanovništva, miro­vine neće moći isplaćivati iz prvog stu­pa bez drastičnih povećanja poreza i doprinosa, što neće biti moguće jer bi poskupilo rad, smanjilo zapošljavanja i još više potaknulo iseljavanje ljudi. Do 2030. godine Hrvatska će imati 300.000 ljudi manje u radno aktivnom stanov­ništvu, dok će se kohorta starijih od 65 povećati za 200.000 ljudi. Šonje poru­čuje kako bismo ukidanjem drugog stu­pa fiktivno smanjili deficit, ali se povra­tom novca iz drugog stupa u proračun vjerojatno nitko ne bi sjetio smanjiti po­reze.

 

Ne kamatarite svoju državu

     Organizator stola, Mostov zastupnik prof. dr. sc. Ivan Lovrinović ustvrdio je da svaki mjesec za isplatu mirovina ne­dostaje oko 40 posto novca i upitao kako financirati taj dug? To je alkemičko pita­nje: emisijom obveznica ili zaduženjem u inozemstvu (zaduženje u inozemstvu za mirovine je neprihvatljivo i treba ga one­mogućiti, jer je to izlaganje valutnom rizi­ku). Međutim, taj dug praktički kupuju mirovinski fondovi te temeljem toga po­većavaju svoju imovinu.

     Lovrinović tim fondovima poručuje kako ne mogu kamatariti državu u uvje­tima recesije, te da slogan poput “Dalje prste od naših mirovina”, treba zamijeniti sloganom “Dalje prste od naših dže­pova”. Drugi stup treba transformirati hladne glave kako bi se popravilo stanje javnog duga i proračunskog deficita. Tu je i pitanje autocesta. Naime, ukoliko mirovinski fondovi budu financirali auto­ceste, postat će nekretninski fondovi i pitanje je kakva će biti njihova likvidnost i sudbina.

 

Ne dam moje novce

     Dr. sc. Mirando Mrsić, bivši ministar „za mirovine11 odigrao je svojevrsni per- formans, naglasivši kako je novac za mirovine u drugom stupu i njegov no­vac. Pri tom se nije libio lagati kako nit­ko u 15 godina u Hrvatskoj nije doveo u pitanje taj stup te dodao da će se on bo­riti kako se odluka o njegovoj nacionali­zaciji ne bi donijela bez građana! „Vi se kockate s budućnošću mladih“, vikao je. A najviše, kaže, žali što na okruglom stolu nisu bili predstavnici banaka od­nosno fondova?! Uslijedila je polemika: Čavrak je Mrsiću odgovorio da nema govora o nacionalizaciji te da mirovine nisu ugrožene, već financijska imovina građana koja se sastoji i od uplata za mirovine. „Dug države je također naš dug, javni dug svih građana“, zaključio je Čavrak.

     Silvano Hrelja, saborski zastupnik Hrvatske stranke umirovljenika sekun­dirao je Mrsiću, nakon čega je Milivoj Špika, saborski zastupnik Bloka um­irovljenici zajedno, javno upitao zbog čega u Hrvatskoj tvrdimo kako se drugi stup ne smije dirati, a druge zemlje ga režu i ukidaju? Štetan je i ugrožava jav­ne financije i mirovine, zaključio je.

     Ivo Marjanović, predsjednik Odbora za mirovinski sustav SUH-a, prosvjedo­vao je što je Šonje nazva umirovljenike „kohortom koja će za 10 do 20 godina zagušiti ne samo mirovinski sustav, ne­go i državu“. Ocijenio je kako treba za­ustaviti takve koji obmanjuju mlade s malim primanjima i nesigurnim zaposle­njem, nudeći im iluziju blagostanja u mi­rovini II. stupa. Ocijenivši kako poslo­davci za više od 400.000 zaposlenih ne plaćaju doprinose, procijenio je kako je mirovinski sustav pokraden za gotovo 8 milijardi kuna.

(J.A.Petrović)